Pjevam Jedinku

Pjevam čovjekovo "Ja"; jednostavnu zasebnu osobu,
pa ipak izgovaram riječ: Demokratski; riječi: En Masse.

Pjevam o fiziologiji od glave do pete;
ni sama fizionomija ni sami mozak nisu dostojni Muze; kažem da je potpuni oblik daleko dostojniji,
pjevam ženskost jednakopravnu s muškošću, jednakost žene i čovjeka.

Od života, beskrajnoga u strasti, bilu i moći,
vesela stvorena za najslobodniju djelatnost po božanskim zakonima,
ja pjevam suvremenoga čovjeka.

U velikim brodovima na pučini,
oko kojih se posvuda širi bezgranična plavet
sa zviždukom vjetrova i glazbom valova, velikih moćnih valova,
ili na nekom samotnom čamcu koji se miče i njiše na debelom moru
i radostan pun pouzdanja razapinje bijela jedra
i reže eter usred iskrenja i pjene dana ili pod mnoštvom zvijezda noću,
mene će možda, kao uspomenu na kopno, čitati moreplovci mladi i stari
i konačno potpuno osjetiti.

"Ovdje su naše misli, plovilačke misli;
tu ne vidimo samo zemlju, suhu zemlju", možda će tada reći;
"tu nas posvođuje nebo; tu osjećamo ljuljanje palube pod svojim nogama;
tu osjećamo dugo kucanje, oseku i plimu beskonačnoga kretanja,
glasove neviđenoga tajanstva, nejasna i velika
šaputanja slanoga talasa, plovke koje teku,
dah mora, slabo pucketanje užadi, turobni ritam,
tu puca bezgranični vidik i vidi se daleki nejasni obzor,
no, to je pjesmotvor oceana."

Zato ne oklijevaj, moja knjigo, ispuni svoju sudbinu;
ti nisi samo uspomena na kopno,
i ti si samotni čamac koji para eter, određen ne znam kamo, no put vjere;
drug svakoga broda što plovi, jedri i ti!
Ponesi im uvijenu moju ljubav (dragi mornari, za vas ja previjam u njoj svaki list);
brzaj, moja knjigo! raširi svoja bijela jedra, moja šajko, povrh svesilnih valova,
deder! Pjevaj, jedri, nosi preko bezgranične
plaveti od mene na svako more
ovu pjesmu za moreplovce i sve njihove brodove.

Čuo sam da ste tražili nešto što bi rastumačilo ovu zagonetku, Novi svijet,
i prikazalo Ameriku i njenu atletsku demokraciju;
zato vam šaljem moje pjesme, da vi u njima pročitate što ste poželjeli.

Vi ste slavili prošasta vremena,
ispitali ste vanjsku stranu, površine, rase i život koji se u punoj mjeri ispoljio;
vi ste govorili o čovjeku kao o tvorevini politike,
zbroja vladara i svećenika;
a ja, stanovnik Alleghania, govorim o čovjeku kakav je on u sebi, u svojim vlastitim pravima;
ja pipam bilo života koji se rijetko ispoljio (veliki ponos čovjeka u sebi samome);
pjevač osobne vrijednosti, ocrtava ono što
istom ima da bude, ja naviještam povijest budućnosti.

Tebi prauzroče!
Ti nesravnjiva, strastvena, dobra svrho,
ti stroga, nemilosrdna, slatka idejo,
besmrtna kroz sva vremena, rase i zemlje,
nakon čudnoga, žalosnoga rata, velikoga rata za te
(mislim da su se svi ratovi diljem vremena zbiljski vodili i da će se uvijek zbiljski voditi zbog tebe),
ove su pjesme posvećene tebi, vječitom napredovanju tvojem.
(Rat, o vojnici, ne zbog ratovanja samo,
kudikamo više čekalo je u muku iza površine
što sad ima na svjetlo izaći u ovoj knjizi.)
Ti kružnico od mnogo kružnica!
Ti kiptavo načelo! ti čvrsta, skrovita klico! ti središte!
Oko tvojega pojma vrti se borba
sa svojom ljutinom i žestokom igrom načela
(s bogatim posljedicama koje će doći do 3000 godina),
za te ovi recitativi – moja knjiga i taj rat jesu jedno,
u njegovom duhu se stapajmo ja i moje stvaranje, budući da se spor vrtio oko tebe;
kako se kotač vrtio oko svoje osovine, ova knjiga se i nehotice okreće
oko tvojega pojma.

Susreo sam jednoga žreca,
on je išao kroz vrevu i šarenilo svijeta
po poljima umjetnosti i nauke, uživanja, osjećaja da sabire idole.

Unesi u svoju pjesmu, govorio je on,
ne više šaroliki sat ni dan ni odsječke ni dijelove,
unesi najprije prije drugoga kao svjetlost za me i ulaznu pjesmu
riječ o idolima.
Uvijek nejasno postanje,
uvijek rašćenje i zaokružavanje kružnice,
uvijek vršak i na koncu stapanje (da bi se izvjesno počelo ponovo);
idoli! idoli!

Uvijek promjenljivo,
uvijek gradiva koja se mijenjaju, mrve, ponovo vežu,
uvijek radione, božanske tvornice koje izgrađuju idole.

Gle, bio ja ili vi,
bila žena, čovjek, država, poznata ili nepoznata,
prividno smo čvrsto bogatstvo, snaga, građa ljepote, no zbiljski gradimo idole.

Prolazna prividnost,
srž umjetnikova raspoloženja ili marljivog rada učenjaka,
rintanje ratnika, mučenika, junaka povodi se za svojim idolom.

Od svakoga ljudskoga života
(pribravši, porazmjestivši pojedinosti, ne izostavivši nijednu misao, uzbuđenje, čin) cjelina, izbroj ili kratica u pregledu, sve skupa
nalazi se u svojem idolu.

Drevni nagon
utemeljen na starim vrhuncima, gle! i novijim višim vrhuncima ponovo postignuti znanošću i novovjekošću, drevni nagon: idoli.

Sadašnjica danas i ovdje,
prometni, uzavreli, zamršeni vir Amerike,
spojenih i odvojenih težnja, porađa današnje idole.

Oni se s prošlošću
iščezlih zemalja, svih kraljevina preko mora,
starih osvajača, starih ratova, drevnih putovanja po moru priključuju idolima.

Gustoće, raštenje, pročelja,
planinske naslage, tla, hridine, gorostasna stabla
daleko rođena, daleko umiru, te dugo zavještaju vjekovječne idole.

Zamršene pomamne, ekstatične,
te je vidljiva samo maternica, iz koje se rađaju s kružnim težnjama da oblikuju i oblikuju i oblikuju svemoćni zemljin idol.

Čitav prostor, cijelo vrijeme
(zvijezde, strahoviti poremećaji sunca
koja se nadimaju, ruše, okončavaju, služe dužoj ili kraćoj svrsi)
ispunjeni su samo idolima.

Bešumne mirijade,
beskrajni oceani u koje utječu rijeke,
bezbrojne odvojene slobodne istovetnosti, poput očinjega vida,
prave stvarnosti jesu idoli.

Nije ovo svijet,
nisu ovo svemiri; ono su svemiri,
svrha i konac, uvijek trajni smisao života:
idoli, idoli.

Dalje od tvojega predavanja, učeni profesore,
dalje od tvojega teleskopa i spektroskopa, oštrooki opažaču,
dalje od svake matematike,
dalje od kirurgije i anatomije liječnika, dalje od kemičara
s njegovom kemijom,
sućnosti, sućnosti jesu idoli.

Pomični, ipak nepomični,
uvijek će biti, jesu bili i jesu,
te vijaju sadašnjost k beskrajnoj budućnosti,
idoli, idoli, idoli.

Prorok je bard,
moraju ih ipak očuvati, samo na višim stupnjima,
zavještati ih Novom vijeku, Demokraciji,
protumačiti ih njima:
Boga i idole

A ti, moja dušo,
radosti, neprestane kretnje, zanosi,
ti si konačno obilno nahranila svoju čežnju, spremila se da dočekaš
tvoje kormilare: idole.

Tvoje neumrlo tijelo,
tijelo koje se sakriva unutar tijela,
jedini smisao tvojeg vanjskog oblika, ono zbiljski Ja u meni;
također je slika i idol.

Tvoje prave pjesme nisu u tvojim pjesmama,
nisu posebne arije za pjevanje, nisu samostalne,
nego izviru iz cjeline, popinju se do vrhovnoga i plutaju, kao okrugli sferični idol.

Pjevam za nj,
podižem sadašnjost na prošlost
(kako neko vjekovito stablo iz svojega korijenja podiže sadašnjost na prošlosti),
ja ga proširujem s vremenom i prostorom i rastaljujem besmrtne zakone,
da bih njega po njima načinio zakonom za samoga sebe

Kada sam čitao knjigu, glasoviti životopis,
rekoh ja: pa zar je to ono što pisac zove čovjekovim životom?
i zar će tako neko pisati moj životopis kada je preminem?
(kao da iko zbilja išta zna o mojem životu,
kada čak i ja sâm često mislim, kako malo ili ništa ne znam o svojem zbiljskom životu),
Samo malo naznaka, par slabih nejasnih kažiprsta na neodređenom putu
ovdje tražim da otkrijem za svoju nuždu.

Kada sam počeo svoj nauk prvi mi se korak toliko svidio:
sama činjenica svijesti, ovi oblici, snaga kretanja,
najmanji kukac ili živo biće, osjetila, vid, ljubav,
prvi korak, priznajem, toliko mi se svidio,
da sam jedva i otišao dalje i jedva zaželio ići imalo dalje;
nego sam stao i zadržavam se dangubeći cijelo vrijeme, da o
njemu pjevam u zanosnim pjesmama.

Kako su oni određeni za život na zemlji (a javljaju se povremeno),
kako su skupi i strašni za zemlju,
kako se oni svikavaju na se kao i na sve drugo – kako se paradoksalna čine njihova ljeta,
kako se ljudi njima odazivaju a ipak ih ne (pre)poznavaju,
kako ima nešto nemilosrdna u njihovim udesima u svim epohama,
kako sva vremena krivo biraju predmete svojega laskanja i nagrade,
te kako ista neumitna cijena mora ipak biti isplaćena za istu veliku kupnju!

Državama, ili kojoj mu drago od njih,
ili svakom gradu u državama: "Opirite se mnogo, slušajte malo!"
Kada nastane poslušnost bez prigovora nastupi potpuno ropstvo,
a kada nastupi potpuno ropstvo, nijedan narod ni država ni grad cijele zemlje nikada više ne uspostavi svoju slobodu.

Krećemo na putovanja preko država
(da, širom svijeta, prisiljeni ovim pjesmama
putujemo odsada svakom kopnu, svakom moru),
mi, voljni da sve naučimo, da svemu druge podučimo i da sve ljubimo.
Promatrali smo kako se godišnja doba razvijaju i prolaze,
i rekosmo: zašto ne bi čovjek ili žena
upravo kao i doba razvijali i istočili se?
Boravismo trenutak u nekom gradu i trgovištu,
prolazimo kroza Kanadu, Sjeveroistok, prostranu dolinu Mississippija i južne države;
pregovaramo kao ravni s ravnima ravnopravni sa svim državama;
izlažemo sebe kušnji i pozivamo ljude i žene da čuju;
kažemo sami po sebi: "Sjeti se, ne boj se, budi bezazlen, navijesti tijelo i dušu,
proboravi malo i proslijedi, budi izdašan, umjeren, čedan i magnetičan,
a što ti istočiš, ufam se da će se vratiti kako se doba vraćaju
i da će biti onako vrijedno kao i sezone."

Eto, primi ovaj dar;
pohranjivao sam ga za nekoga junaka, govornika ili vojskovođu,
nekoga koji bi služio pravednom našem načelu, velikoj ideji, napretku i slobodi rase;
za nekoga hrabroga protivnika despota, smjeloga buntovnika;
ali uviđam da ono što sam čuvao pripada vama kao i ma komu drugom.

Jesam neustrašiv i lagodno u prirodi stojim
kao gospodar ili gospodarica svega, čvrsto osovijen usred nerazumnih stvari,
prožet životom kao one, strpljiv, prijemljiv i kao one nijem.
Te nalazim da su moja zanimanja siromaštvo, slava, slaboće, zločini manje važni nego sam mislio.
Ja prema Meksičkom zalivu ili u Mannahatti ili u Tennesseu ili daleko na sjeveru ili u unutrašnjosti,
riječanin ili zagorac ili bilo kakav ratar ovih država na obali ili s obale ili s kanadskih jezera,
ja, gdje god da provodio život; o da budem u ravnoteži pred slučajnostima;
da se mogu oduprijeti noći, olujama, gladi, smiješnosti, nedaćama, porazima onako kako to čine stabla i životinje.

Tamo, kanio gledam, vidim da se pod natiskom nužde povlači i u se stiska svaki uspjeh i slava,
tamo satovi, mjeseci, godine – tamo poslovni promet, ugovori, ustanove, i sve ono najmanje,
tamo svakodnevni život, govori, mete, politika, osobe, imanje;
tamo također i mi, ja s mojim vjernim i udivljenim lišćem i pjesmama,
poput oca koji ide svojem ocu,
te uzima svoju djecu sa sobom.

Eto bezgraničnoga mora,
na njegovoj grudi brod odlazi razvivši sva jedra, čak i mjesečevo jedro,
zastava se vije visoko, dok on brza, tako divno brza – odozdo ga valovi nose natječući se,
oni okružuju brod sjajnim
kretanjem krivulja i pjenom.

Koje je mjesto opsjednuto i kuša uzalud da digne opsadu?
No, ja mu šaljem zapovjednika, brza, hrabra, neumrla,
a s njim konjicu i pješaštvo s topničkim pukovima,
i s topnicima, najsmrtonosnijim od svih onih koji su ikada ispalili top.

Premda ja uvijek pjevam jedinku (dakako složenu od protuslovlja),
ipak pišem posvetu narodnosti.
Ja u čovjeku ostavljam pobunu (o tajno pravo na ustanak!
Neugasiva, neophodna vatro!).

Ne zatvarajte vrata preda mnom, gorde biblioteke;
jer ja donosim ono što je nedostajalo na vašim prepunim
policama, a što najviše treba;
iz rata izlazeći napisao sam knjigu;
riječi su u njoj ništa, a smjer je sve.
Knjigu obaška, bez veze s drugima, koju um ne shvaća,
ali će vas na svakoj stranici zaprepastiti nešto tajno, što
nije u riječima.

Budući pjesnici! govornici, pjevači, muzičari budućnosti!
Današnjica me ne može opravdati ni odgovoriti, u čem je moj smisao.
Ali vi, novi rod, domorodan, atletski, kontinentalan, veći nego svi dosadašnji,
ustajte! jer vi morate da me opravdate.
Ja sam pišem samo riječ-dvije kao nagovještaj za budućnost,
ja istupam samo za časak, samo da se okrenem i požurim
opet u tminu.
Ja sam čovjek koji skakuće i ne zaustavlja se trajno, baca
na vas prigodan pogled i onda odvraća lice,
ostavljajući vam da ga istražite i opredijelite,
očekujući od vas poglavite stvari.

Strance, ako me na prolazu susretnete i želite se sa mnom
razgovarati,
zašto se vi ne biste sa mnom razgovarali?
I zašto se ja ne bih razgovarao s vama?

U tebi, čitaoče, udara život i ponos i ljubav sasvim isto
kao i u meni, i zato tebi posvećujem ove pjesme.