Sjetih se jedne kočije koja prolazi nekim mađarskim drumom. U praskozorje, nebo je plavo, skoro ljubičasto, negdje gori fenjer i ljulja se. Kočiju vuku dva konja, a na njoj se šćućurila jedna obitelj: otac, majka i dvoje djece. Iza njih gusto naslagani kovčezi i kuferi, obiteljske stvari, singerica, ogledalo u kojemu se ogleda noć. Sve je to dijelom pokriveno nekom tkaninom s narodnim vezom, a dijelom nezaštićeno, uprto u noćno nebo. Odjednom, počinju da sipe pahulje.
Kočija dolazi do neke kapije. Kapiju otvara nepovjerljivo lice nekog rođaka zbrčkanih crta, pojavljuju se i drugi rođaci, sa pužastim zavijenim nosevima, s crvenim nabubrjelim žilicama na vrhu nosa, s dugim crvenim kovrčavim kosama izlaze rođakinje, još uvijek krmeljave od sna, skuplja se pleme Kišenštajna (kako su ih, navodno, podrugljivo zvali), u to rano jutarnje vrijeme. Negde daleko na obzoru, između oblaka, luči zadnja zvijezda. Kuća ih uvlači u svoju toplu utrobu kao u toplu perinu. Netko toči rakiju i liker od ruža, čuje se cvilež nekog psa. Napolju sniježi.

* * *

Sjetih se, lani bijah pozvan na jedan simpozijum o Kišu u Tbilisi. Bijah došao s pripremljenim tekstom. Tema bijaše Kiš i Šulc, poređenje te dvojice. Spremah se dan prije na aveniji Rustaveli. Vrijeme je bilo lijepo, sjedoh u kafić i uživah gledati brda i cvijeće u cvatu. Polako sricah engleski tekst. Potom dođe Mzija, moja domaćica i povede me nekuda prema brdu, spletom uskih uličica. Avaj, gore se napih u nekoj naherenoj kućici. Kako je društvo bilo veselo, a Mzija plesala na stolu, naručih još jednu bocu vina. Ali neki Švili ili Kaveladze – tako su ga zvali – a sumnjao sam da nije bio Gruzijac, nego Rus, baci vino o zid i reče da Rusi piju samo votku. Izbi opća tuča. U gužvi, usred tuče tražio sam svoje papire.
U kamionetu dođe policija. Pobjegoh, a papiri se rasprše po sokačetu. Sutradan, krenuh da održim predavanje o Kišu i skupih ostatke koncepta. Popeh se za malu, klimavu govornicu i naklonih se publici, kad iznenada shvatih da to što držim nisu moji papiri. Neki mi je mangup podmetnuo nešto drugo. Možda čak onaj Švili, podmetnuo mi je nekakve skaredne sličice, pornografiju. Ostavši bez koncepta, ne dadoh se smesti, nego rekoh samo:
Danilo Kiš bio je odličan pisac. Jako dobar. Vrlo dobar. Mnogo dobar.
Dvoranom se prolomi aplauz i ja se vratih na svoje mjesto. Zbog mamurluka nisam mogao slušati ostale predavače. Bijaše to u Tiflisu, jesenas. Baš negdje nakon lajpciškog sajma.

* * *

Sjetih se, moj profesor slikarstva u Sarajevu, reče jednom prilikom da je Giacometti fizički nalik na Danila Kiša. Pa sam onda, nešto kasnije, kupio knjigu. Odabrao sam Baštu, pepeo. Malu džepnu knjigu BIGZ-a. Koja je to bila godina? Sad ću se sjetiti – osamdeset i deveta. Eto, kud baš, godina Kišove smrti.
Čitao sam Baštu, pepeo u Sarajevu, na jesen osamdeset i devete na dvadeset i prvom katu i potom kod tetke u Dubrovniku, u staroj kući dok je zavijala bura nad Lokrumskim kanalom i dok su pjevale krovne grede, a more, sve do Otranta bilo je oštro i naježeno. Tetka bijaše u dućan išla s utegom od kila u džepu, da je vjetar ne odnese. Svejedno, volio sam Kiša. Devedeset i četvrte u Zagrebu u antikvarijatu u Frankopanskoj kupio sam Rane jade. To je bila prekretnica u mom životu i pisanju. Ali potpuno nejasna. Tu negdje sam i počeo pisati, ozbiljno. I ti Rani jadi su me nekako otvorili, shvatio sam, na primjer, tehniku kratkog pisanja, o kojoj govori Calvino, ali nije short story. Nego je blizu. Ili nisam shvatio, tko će ga znati.

* * *

Sjetih se, ima i taj, takozvani obiteljski cirkus. Neka vrsta triologije, tautologije. Ta me je triologija zarazila, gubio sam se u njezinom labirintu. Nisam je mogao shvatiti. Čini se kao da jedna knjiga obuhvaća drugu i nekako je nadrasta. Ali čak i danas, godinama kasnije, ne znam pravi redoslijed knjiga. Koju je Danilo prije napisao? Ne znam, pa ne znam. Pretpostavljam da je Peščanik zadnji, ali koja je prva nisam siguran.

* * *

Sjetih se, Danilo Kiš je bio neka vrsta disidenta. U Hrvatskoj bijaše malo disidenata (premda nitko živ ne zna što točno ta riječ znači). Bilo je ljudi koji su tek djelomice disidenti. Na primjer... ma ne da mi se nabrajati, čak svi pomalo, u nekoj manjoj doziranoj meri. Najdalje je možda otišao Štulić. Premda je i njega slomila šizika roditeljske situacije, možda čak ni on nije ugazio do kraja. U knjizi Dobri Staljin, od Jerofejeva, razvidan je taj problem, problem zlatne mladeži. (Tijekom komunizma određenu kvalitetu iznjedrila je zlatna mladež, djeca glavešina, koja su odrasla u građanskom komforu. Budući da su okusili vrstu građanske slobode, postali su dijelom disidenti, ali drugim dijelom su, što je bilo sasvim prirodno, ostali u svojoj porodici. Stoga nije bilo pravih disidenata. Prije su bili reformatori ili čak dekadenti.)
Ali Kiš je umro na vrijeme i odnio zagonetku u grob. Njegova zagonetka je tvrda kao mramor. Što bi Kiš rekao da je vidio ove ratove? Kome bi poklonio svoje licitarsko srce? Zaludu retorička pitanja. Sfinga ostaje nijema. Umro je na vrijeme.

* * *

Sjetih se, Polanski. Možda sasvim nategnuto. Film Deveta vrata, za mene ima nešto od Bašte, pepela. Ali malo tko će se sa mnom složiti. Pad opće razine. Svođenje na dječji – šulcovski nivo (gotovo na nivo stripa, mange. Jedino ga diže pozadinska priča, osobna obiteljska tragedija). U tome mi je, između ostalog, pomogao i tekst Stanka Andrića, o Shulzu, u jednom prilično starom Gordoganu. Dakle, surgavanje opće razine Bašte, pepela na dječji nivo nadopunjeno je nevjerojatnim opisom detalja. Na formalnoj razini sve je tip-top, pa se kompenzira i postaje luda kombinacija. Isto tako su Deveta vrata naizgled trivijalna tema, ali film je na drugim razinama majstorski odrađen (recimo izbor glumaca je fantastičan, rekvizitarij je odličan, kostimografija i ambijenti također). Doveden do sjaja punog artefakta, čak fetiša. Takva minucioznost upućuje na nešto drugo. Kao i minucioznost obrade potpuno rasute priče iz obiteljskog cirkusa.

* * *

Sjetih se, Krleža.
Jedan je moj prijatelj rekao: «Kišu je Balkan bio spas i prokletstvo».
A Krleži je, prema definiciji, bio intimna, proizvoljna tačka koja obuhvaća potom potkontinet. Krleža mu je pripadao, a nije ga razuimio. A Kišenštajn ga je razumio, a nije mu pripadao.
Pred smrt, zaklopio bi oči u Parizu i čuo bi kako trešti kazetofon. (Našijenci) Nije znao gdje se nalazi.

Kiš je bio kozmo...
Poreklom iz pokrajine Zala, kod same austrijske granice, Kiš ipak nije bio Balkanac, za razliku od mene. (I dalje na Cetinju i Kotoru, koji su uvijek jednim okom, pretpostavljam poput Dubrovnika, sanjali more, samo more. Sjetimo se stiha: Na Zlarinu, na rtu Bučini, na strani okrenutoj pučini... rodio se mačak Miki Trasi, Vesne Parun, kao možda Kišov Jarac Mudrijaš, na nekom atolu u Africi ili na obali Bohemije, ako se dobro sjećam).
U Beogradu, upoznao je tek svijet. Kod kinoteke mladići u pohabanim sakoima, egzistencijalisti. Mile Lojpur tek počinje svirku.

Od Balkana dobio je samo uzvišenost i prokletstvo, stoga je i otišao, za razliku od Krleže, čija je kičma konačno pukla 1945. i što je bio kraj i vječiti poraz intelektualca na ovim prostorima – koji se baštini do danas.
Kiš je bio jedostavan, uzak pa i širok. Pripadao je isključivo i jedino svijetu. Kao što je svijet tako i shvaćao.
Svijet je pripadao i njemu.

* * *

U drugom dijelu njegova opusa, pričama enciklopedijskog tipa koje korespondiraju s Borgesom, u pokušaju odnosa knjiga-protuknjiga, može se reći da jedini on ovdje dovoljno kvalitetno i opušteno baštini borhesovsku ideju. Radi se o knjigama Grobnica za Borisa Davidoviča i Enciklopedija mrtvih. To je ideja da su svi ljudi na neki način povezani već samim tim što žive. Ali, naravno da bi se u nju ušlo potrebno je prilično znanje pa i vještina.

* * *

Sjetih se, tu moje znanje o Kišu nažalost prestaje i ja i dalje učim.
Ionako je sve prošlo.