Moj psihijatar mi je savjetovao da pišem, niste vi krivi. Trebam se ispucati, trebam izliti svu tu patnju koja me nagriza iznutra; a kako nemam nikog tko bi me slušao duže od pola sata (toliko traje moja tretman kod psihijatra - trebao bi trajati duže, ali toliko on može izdržati) morati ću pisati vama. Ali ne morate čitati. Dapače. Nemojte čitati.

Ja sam najdosadniji čovjek na svijetu. Efekt koji izazivam kod ljudi dok govorim sličan je onome opisanom u Vodiču za galaksiju za autostopere pod poglavljem Vogonska poezija... Neki su možda pogledali film. Efekt koji izazivam na ljude kad me gledaju nije mnogo bolji. Recimo da to usporedimo sa pažnjom koji ljudi posvećuju ispovraćanom pločniku.

E sad, ima takvih koji to vole gledati pa čak i pokušavaju prepoznati pojedine komadiće hrane u izbljuvku. To su ljudi koji nastavljaju dalje čitati moju priču.

***

Nakon što sam se rodio moja je majka još 3 godine pokušavala abortirati. Abortirati mene, da se razumijemo. Sjećam se kako mi je često govorila: "Zašto nisi kao tvoj rođak Marko? Zašto nisi kao tvoj rođak Marko?" Rođak Marko bio je umro ubrzo nakon rođenja.Na kraju je pobjegla s nekim drugim djetetom. Ostao sam sam s ocem koji nije mnogo mario za mene. Jednom nisam više mogao izdržati – prišao sam mu i sve mu rekao što mi je bio na srcu, baš sve, ogolio sam svoju dušu do kraja – pričao sam mu o nerazumijevanju ljudi oko sebe, o osječaju usamljenosti, o mojoj izoliranosti, o mojoj neprimjetnosti i svom mojem jadu uglavnom. Na kraju me pogledao i rekao: Ma čiji si ti, jadni mali?

Pokušavam vam reći da doista ne znam kada je pošlo sve nizbrdo. Valjda su se zvijezde i bogovi složili u nekakvu konstelaciju koja je iscrtala kartu moje crne sudbine još prije nego sam se rodio. Valjda je svijet čekao pravi trenutak da se rodi najnesretnije stvorenje na kugli zemaljskoj, kao kad se rađa antikrist ili slično. Sve me čekalo spremno – rodio sam se u raspadu socijalizma, kad su krediti u kojima su uživali moji roditelji stigli na naplatu. Kada smo krenuli u kapitalizam i demokraciju – rat. O ovome poslije rata ne bih pričao. Toliko crno ne znam i ne mogu da pišem.

U školi su me tukli. Svi. Čak i djevojčice. Ponekad sam čak i bio sretan zbog toga. Barem neka pažnja. Barem sam na trenutak bio primjećen od strane onih pravih faca – od frajera i sportaša. Ili od djevojčica, da. Sjećam se da bi me uhvatili za vrat i trljali kosu otvorenim dlanom u krug, dok se ne bi toliko zapetljala da ju je bilo nemoguće otpetljati. Sjećam se da sam se smijao sa njima, kao baš dobra fora. Sjećam se profesora koji su se smijali s nama. I djevojčica.

***

Rekao sam danas psihijatru da ovo s pisanjem neće djelovati.
U biti – on mi je u prvom trenutku bio savjetovao da pišem u bilježnicu. Pa sam pisao. Ispunio sam četiri bilježnice očajem i jadom. Nije pretjerano djelovalo u smislu terapeutskih efekata. U biti djelovalo je negativno - pogotovo kad bih ih ponovo pročitavao. Produbljivale su uvid u moje beznađe i jad. Psihijatar mi je rekao da nije predviđeno da ih ja čitam – već netko drugi. Pružio sam ju jednu. Prevrnuo se sa stolice na leđa pokušavajući ju izbjeći.
- Ne, ne, ne ja. Ja vas već slušam. Predviđeno je da ju čita netko drugi. Netko treći.
- Tko?
- Ne znam tko. Bilo tko.
- Ja ne poznajem nikoga.
- Ne znam… odnesite na ulicu, dajte nekome, bilo kome, dijelite po parku.
- Ali zašto bi itko to čitao. To je grozno. Tu ima npr. scena u kojoj opisujem poteškoće prilikom istiskivanja tvrde stolice pune čilija. Zašto bih ikome dao da to čita – zašto bi to stvarno itko čitao?
- Ne znam onda… Pišite blog.
- Da pišem blog?
- Pišite blog, blogove čitaju. Ako neće bilježnicu, onda će sigurno blog.

I onda sam krenuo pisati ovaj blog. Ali već nakon prvog dana shvatio sam da to neće nitko čitati. Ta zašto i bi. Koja je razlika?
To sam odmah jutros rekao psihiću.
- Nema nikakvu terapeutsku vrijednost ako vi ne vjerujete da čitaju, rekao mi je.
- Znam.
- To je beznadno.
- Znam.
Onda smo se dugo gledali.

Konačno smo na kraju odlučili. Smislili smo nepogrešiv plan. Ja ću kao uzeti moj automobil i odvesti ću se do kanjona. Do najviše točke. Parkirati ću . Izaći iz auta. I onda ću se baciti dolje.
To je bilo sve što smo uspjeli smisliti. Poslije toga smo naizmjenično otvarali i zatvarali po jedno oko i pokušavali dubiti na glavi držeći jedan drugoga za uši.
Pola sata tako brzo prođe kada si lud.

***

Danas me psihijatar odlučio počastiti. 10 minuta extra gratis. Čemu to, pitao sam ga.
- Slavimo, rekao je, imao sam uspješan dan.
Navodno je taj dan uspio riješiti problem nekog drugog pacijenta koji ga je posjećivao već nekoliko godina.Taj je lik, barem kako moj psihijatar kaže, došao danas na seansu i odlučno otvorivši vrata ušetao u njegovu ordinaciju. Imao je onaj pogled čovjeka koji je shvatio i pronašao put. Sigurnim korakom je krenuo prema stolu psihijatra, bez zastajanja ga zaobišao, otvorio prozor i skočio dolje. Sa petog kata. Na prometnu ulicu.

Ne znam zašto mi moj psihijatar stalno priča ovakve priče. Ne znam jesu li istinite. Ne znam što želi postići. Možda je to nekakva posebna tehnika… možda misli da ću, kao samoubojica, ukoliko se nađem na rubu provalije i pogledam dolje shvatiti da se životu treba radovati i u njemu ipak uživati.

Ono što moj psihijatar ne zna je da sam ja toga svjestan još od moje pete godine. Da nisam već bih se odavno ubio. Ali to što je smrt gora varijanta od života nije baš neki razlog da se životu veselimo, bojim se.
Kao imaš prometnu nesreću i doktor ti kaže: «paralizirani ste od pupka na dolje, ali bolje to nego da ste paralizirani od vrata na dolje, jeste li sad ludi od sreće?»

Život je jadan, ali smrt nije izbor. Ja jednostavno znam da će i smrt u mojem slučaju biti još jedan korak na gore – još dublje u crni jad i čemer. Isto sam osjećao i sa odrastanjem – i obistinilo se. Uglavnom sam u svakom, baš svakom slučaju uvijek išao na gore od onog što je bilo prije. I sumnjam da bi smrt mogla biti ikakvo poboljšanje. Nisam neki vjernik, ali nisam niti ateist. Duboko sam uvjeren da su se neke sile mnogo moćnije od prirode i kauzaliteta ujedinile da učine moj život što mizernijim, a ako takve sile postoje vjerujem i da me niti nakon smrti mog tijela neće ostaviti na miru.

Jednom sam na minutu pričuvao klinca jednog mog poznanika. Mali, 5-6 godina, me pitao što se događa s nama kada umremo.
- Zakopaju nas pod zemlju u potpuni mrak gdje trunemo i crvi nas izjedaju ulaze u lubanju tu kroz oč....
- Šta to radiš?! - zaustavio me poznanik dok je dijete vrištalo
- Pa šta?! Pa moraš djetetu valjda reći istinu !
- Pa postoje pedagoški, psihološki načini. Pa baš za to je , u pičkumaterinu, i izmišljena religija, jebote!
Drugi sam opet ostao sam sa malim. Neko smo se vrijeme gledali u tišini. Mali je ponovio pitanje.
Lijepo sam mu objasnio da većina nas završi u paklu gdje nas čekaju vječne neopisive muke, najvjerojatnije vatra, vruće ulje po nama i slično tome. (quote by Jack Handy)

***

Jučer su na vijestima rekli da jedan tamo je dobio živčani slom kad je pročitao neki dopis sa suda, nakon čega je odbio primiti nekakav tretman i nekakve intravenozne aplikacije i zbog toga je skoro umro. Ali nakon hitne intervencije njegova psihijatra život mu je spašen i stanje se sada stabiliziralo.

To sam rekao mojem psihijatru jutros i zatražio hitnu intervenciju na meni. Pogledao me sasvim smireno i rekao:
- Svaki čovjek najbolje može pomoći samom sebi.
- Ja ne mogu.
- Morate pronaći unutarnju snagu u sebi i učiniti ono što se mora učiniti.
- A što to?
Tada je moj psihijatar počeo lupkati svim prstima po stolu, nešto nalik onoj igri koju smo igrali kao djeca: leti, leti... učiteljica! Onda je naglo prestao i ustao se. Dugo je čežnjivo gledao kroz prozor na prometnu ulicu.
- Noćas sam imao noćne more, rekao sam mu da mu pomognem nastaviti razgovor - Sanjao sam moju baku kako dolazi posjetiti me. Stala je ispred mog kreveta sablasno blijeda u nekakvoj bolničkoj haljini. Kad je otvorila usta da progovori – ili zaurla – odjednom su joj se usne groteskno povukle prema unutra, ali nisu zastale – u usta je nastavilo propadati čitavo lice, nos i brada, oči; umjesto glave već je na vratu imala samo rupu koja se sve brže povlači unutra prema tijelu, usisava – ramena, ruke, grudi – sve se uvlačilo uz odvratan zvuk prema tamo – tada sam shvatio – prema anusu iz kojeg je ponovno počelo izlaziti, prvo glava, zatim jedno rame, pa drugo, pa ruke – ali nekako nakazno, izmijenjeno, bolesno, uz taj zvuk... smrad...
- Dosta! Molim, dosta, ne mogu više!
- Moja baka je umrla od raka debelog crijeva, znate.
- Zašto ne bi promijenili to, način rada, prevrnimo sistem rada – ajde da vi meni postavljate pitanja. Nešto novo.
- Oh. U redu. Da vas pitam... Šta da vas pitam?
- Evo, dobro smo počeli. Kroz pitanja prema meni moramo doći do korijena onog što vas muči. Takva pitanja.
-Aha.
- Pitajte me što se često sami sebe pitate a ne usuđujete se pitati druge.
-Dobro. Evo, recite mi zašto me cijeli svijet mrzi?
- Ne budite smiješni. Ne mrzi vas cijeli svijet. Nisu vas svi još upoznali. (quote: Rodney Dangerfield)
- Zašto nitko ne može samnom razgovarati duže od nekoliko minuta?
- Ah – gle – vaše vrijeme je isteklo! Bila je ovo vrlo korisna seansa. Razmislite o svemu i doviđenja.

***

Psihijatar mi je rekao da si nađem djevojku.
- U ovim hladnim zimskim danima ništa ne grije bolje od tople bliskosti voljene osobe.
- Pričao sam vam kako su izgledali moji pokušaji izlazaka s djevojkama, rekao sam mu.
- Da, da, dobro, sjećam se - prekinuo me prije nego sam započeo priču. - Ali to je bilo prije ovih naših seansi. Tada još niste znali to što smo zajedno spoznali u ovim našim druženjima. Sada ste bolji - sada ste samosvjesni svojih mana i problema. Sada više ne pokušavate biti ono što niste - sada ste iskreni prema sebi i drugima, a ništa žene ne vole koliko iskrenost. Evo - zar mi niste rekli da su vam već dvije djevojke ostavile komentar na blogu?!
- Da, jesu... Ne znam zašto...
- Privukla ih je vaša iskrenost. Nema glume, nema foliranja u vašem blogu. Zašto im ne odpišete nešto?
- Ne znam što... Ne usuđujem se.
- Onda pišite o sebi, još o sebi - ne o događanjima već baš o sebi. Iskreno, neuvijeno - naći ćete srodnu dušu.

I dobro. Napisao sam to:

Ja sam Sorryman. Malo mi smrdi iz usta... Dosta u stvari. Ne samo iz usta. Nisam se ni kupao par dana. Devet dana. Također vam moram reći da sam potpuno bez para, nemam automobil, loše govorim i bezobrazan sam, šovinista sam... I rasista. Šizofreničar, živčan, astmatičar, kopam nos i grickam si šmrklje, imam perut, buhe... gliste, kapavac, bolesnu baku, prljave gaće, crni okovratnik, masna zapešća, dosje na policiji, gomilu raznih tikova...
Onda, često padam u krize očaja i beznađa, valjam se po zemlji, slinim, pljujem, drogiram se čime god, hrčem, krckam zglobovima, čistim uši krajem olovke, grickam krajeve olovki, čistim zubno meso kažiprstom, imam maleni penis, ne volim Sartrea, mrzim klasiku i jazz, plesanje mi se gadi, ljudožder sam, ali nepraktikant.. I pedofil! Znoje mi se dlanovi, ćelav sam, volio bih da počne rat u mojoj zemlji pa da budem izdajica, lijen sam, kradem, imam veliki mekani trbuh, pijem, imam morbidne misli, podmukao pogled, opsjednut sam velikim ženskim sisama i malim stražnjicama, analnim seksom, čupam krila muhama, gazim mačke kad vozim, da ga imam pričao bih okolo detalje iz mog seksualnog života...
ali... bez obzira na to, da li bi se ipak sa mnom koji put pojebali?

Sumnjam u uspjeh navedenog teksta na privlačenje djevojaka. Ali čovjek mora vjerovati svojem psihijatru.