Pjervij mrazovitoga Ljeta gospodnjeg istog
Nedavno sam slušala mladce, svi bjehu nekako na sredini četvrte decenije kako zbore: ništa dalje od mreže, generacije SMSa, svakome zvrlji u torbi i glavi podjednako, ispijeni od Ničega, od softwera i marice, od travice i dragog boga kojega ni lupom ni lasom više ne mogu uhvatiti. Majko draga, ne da se hvalim, ali mi kad bjesmo u naponu snage duha i tijela, valjasmo filozofske teme, izvrgavasmo ruglu suvremenost, raspirivasmo oluje mozgova, frcahu ideje ko iz ciganske čerge, sve bješe načeto, ništa sveto: sami bjesmo sveti jedni drugima, eto, to je poanta. Znali smo za smisao riječi, za uzaludnost čina, za laž historije.
Dok nas dobro nije samljela flajšmašina Njene visosti Odsustva Povijesti. Maršali, uniforme, generali i garde, specijalne snage kaosa. Tko je izvukao živu glavu ne znači da ju je izvukao čitavu. Progutani smo od svojih očeva, dragi moj Sadisto, od njihove ideologije od koje se naizgled nismo razlikovali. Postali smo gerila bez Vođe, kojemu smo se zaklinjali čašću i riječju. Još uvijek mnogi od nas, današnjih pedesetogodišnjaka, znamo pionirsku zakletvu napamet, kao što znamo datume svih revolucija i kontrarevolucija: je li kakva razlika između onih '48ih u XIX i XX stoljeću osim u vrsti oružja? Ima li razlike u metodama? U ciljevima? U sredstvima? U jeziku? Ti bi to kao politolog morao znati bolje od mene, koja nisam dobro svladala ni anarhistički rječnik. No je li trebalo znati za sve tajne dogovore i javne bogove, na koje su se ispišali dojučerašnji sljedbenici, srušivši još žive spomenike? Jesmo li mi išta dužni ovim suvremenim idiotima, koji ne znaju gdje započinje a gdje završava istočni a gdje zapadni blok, gdje je i kad bio hladni rat a gdje vreli, kipteći ratovi? Njih to nije ništa diralo, ta oni su naša djeca: nismo ih baš mogli roditi, ali smo ih iznjedrili svojom šutnjom, svojom prevejanošću, agramerskom ili cincarskom svejedno, mi smo se prilagodili jer smo htjeli ako ne preživjeti a ono opstati, mi smo svojoj frenetičnosti kroz njihovo zbiljsko ludilo dali formu, mi smo olakšali sebi kad su došle generacije rolera, biciklista, parašitista, parazitista, ne moš vjerovat koliko se nakoti neradnika, prodavača magle i nonsensa: sve sam go genij gluposti.

Vtorij mrazovitij ljeta četvrta
A dugujem mu jednu ispravku. Jednom našli se mi dolje kod njih u podrumu, i pred mlađim kolegom-a bila je riječ o našim usvojenicama, pita on mene odakle bi mogla biti riječ ŠVALERKA. Reko njemačka vjerojatno. Da, on će meni, zvuči tako, izgleda da jest. Tek, ja pogledam kod kuće u rječnik a ono vranceska, od njihova CHEVALIER, vitez. Tu se meni objelodani zašto on mene pita. Ono što cijeli grad zna, a ja sama ne znam, da sam ja švalerka tog i tog. Ma nemoj mi govorit tako u šiframa, pitaj me brate otvoreno, pa ću i odgovorit comme il faut. Ne da niesam švalerka, već sam mu ga ljubeznica: prva na listi čekanja kod rečenog, sumnjajućeg viteza, skoro pa rvackog. Veli, taj isti meni, nemaš ti ni stolicu sa mnom. Kako reko nemam, a ona CC muva koja te ubola i omamila, ona imade cielo pozorište. Imade, veli, no ti eto ne imaš ni jedno mjesto. Tako ti ga on meni spraši prije nego ću da odletim put Galije. Neka, reko, neka, bit će prilike da ti ga vratim. I stvarno, tamo mi se ukaže onaj M., jedan od mnogih M-likova u mojemu životopisu. Gleda me onim tamnim očima, brblja malo francuski malo talijanski, a kad me skida pogledom, čini to balkanski, ciganski, rumunski: vide mu se jamice na obrazima koliko se sladi. A ja uhvatila istu taktiku: nit go šišam nit go titram, tek nemarnost svoju potvrđujem. Pita me bih li s njim izašla na večeru, a ja razvučem tu večeru ko pitu čitav semestar. Te nema mjesta dobrih, te premasna mi ili prepaprena kuhinja savojska, te ne bih ni u magrebske restorane. Dok čovjek ne isvijesti sasvim i odustade. Poče da me sadistira s vremenom konzultacija, ne može prije moje nastave nego na sabajle, u 9 ujutro. Neću reko, tada moram putovati dva puta dnevno, tek sam naveče na nastavi. A on dolazi samo u srijedu, kad se gađaju đevojke po sred srca ili one stvari. Ćutim ja da on pati, vidim sve mu tamniji podočnjaci, slabo se osmjehuje na moje bravure, nejasno mu što tako često idem doma. Ja, kad god mogu izvedem neki trik, da se mogu kikotati, te na račun francuske administracije, te na konto zapadnjačke zadrtosti, da mu prisjedne i onaj Celan kojeg je tumačio i onaj Cioran o kojem ga pitam. Vidim ja da se stvar zagustila, da ni ja ne prestajem misliti na Istog, izjutra i u podne i navečer, tek reko sebi, Polako L. , nemoj da zatutnji koračnica od srca, pa ne moš se više suspregnut. Tu ti ja obustavim svoje dvomjesečne posjete Istome, na faksu, a on smanji svoj fond sati ali ga razvuče na ista tri prva dana, kad i ja. Tako ti ja bježeć od Jubavi, srijetah ga kao slučajno u onim ko manastirskim baštama među batimentima, onim pustim unutarnjim avlijama, premošćenjima, svaki me puta prepoznaje na daljinu, mahne i kao žuri.
Vazdazaposlenzapadnjak, s ruksakom nehajno prebačenim preko ramena, trči s predavanja na predavanje. Poslije mi treba potvrda da kod njega pripremam tu tezu, on se jedva organizira da napiše i potvrdi pismo, i tada već bi pred kraj nastave. Ja, znajuć da to rastanak slijedi ponijeh onaj itinerer Rvacke di se vidi svo blago, kršćansko, secesijsko i židovsko, njeno, s naglaskom na zadnjem, u dubrovačkim magazama, pa da se Isti toli bolje zagleda makar u moje zemljice kad ne ima petlju da se zadubi u moje zjenice. Već mu bjeh godinu prije ponijela crnogorske pejzaže, i par kamenčića s plaža istijeh, i on se tu potpuno razbolje, onijem dertom prigušenim, što niti pali niti raspaljuje, već u sebi tiho zatomljuje žeravicu serdca svoga, meni Istoj namijenjenu. Još kad pridodaš imaginarij koji u modu literarnu i filozofičesku ušao est, znaj da mitobiografsko ne prestadosmo da gradimo pomeđu sebe, kao ona dječurlija što tek otkriju pješčane dine. Tako sve što bi, što sniješ noćas, s jutra raznese maestral ili fen, već po potrebi službe. Bokor alpskih povjetaraca ili provansalskog juga najednom se prometne u urlanje sjeverca, i ti si razbistren i posvema trezven, od bdijenja i poslanja svog, dužan iznova uspostavljati mostove da ne kažem dodire.
A kad bismo se vidjeli M. i ja, u početku bismo se ljubili po galskom običaju, u oba obraza,četiri puta, no sad, otkako se desi da se zamalo zalijepimo poljupcem u usta, nehotice i pred studentarije punim kafeom, pružamo jedno drugome ruke, uske i duge, kao neke šalove koje smo dužni jedno drugome ogrnuti oko vrata.Tu se tek vidi ona obostrana plahost naša, onaj prigušeni, zatomljeni, nikad ispoljeni, brižno skrivani, teorijskim pričama i znatiželjom prekriven, međusobnim prešutnim optužbama zalijevan, u celofane općih mjesta umotavan, uzajamni neprekidni snovački igrački djetinji žal za požarom koji još nismo proizveli. A koji, svatko od nas, nosi u jednom palidrvcetu u džepu, spremnom da sagori sve obzire i navike, sav red i spokoj, svu familijarnost i dužnosti, sve granice i njihove međe, barijere sve, i prečacem uzbibanih bila, dođe do Željenog.
Kasno poslijepodne iza nastave susret s onim drugim M., nakon mjesec dana. Iznimno je ugodan, vedar, jedan od rijetkih koji znaju udvarati. Strpljiv, ne navaljuje niti odbacuje, uzima samo ono što može, dakle što smije. U nekom pubu na Kaptolu školski sat brbljali o literaturi i priključenijima. Smijali se kikotom mojim opservacijama o muškarcima. Prvi me puta dodirnuo, držao moju ruku u svojoj par sekundi. Nisam se zbunila, ne, nije se zbunio, ne. No, bilo mi je nekako nejasno-neugodno. Čime sam to zaslužila da me netko drži kao vrapca u šaci, a moja golubinja duša pluta zamorena sjećanjima i odsustvom njihovim u podjednakoj mjeri.
Sadisto, znaš li koliko sam delikatna, prem teroristikinja možda i jesam? Znaš li da mi se na pomen voljenog imena - nekad voljenog - kostriješi da ne kažem ježi, bridi kosa ili me podilaze trnci kičmenim stubom, baš kao pred ulazak u ledeno more? Znaš li da strepim i od svoje sjene kad prizovem scene koje više ne pamte ni njihovi protagonisti? I možeš li pretpostaviti da moja koža, uostalom porcelanski fina, mogla bi biti za ogled studentima neurologije, koliko je osjetljiva na dodire: ne samo kože o kožu, nego dodire glasa ili dahtanja ili onog muklog brujanja koje mužjaci i ženke proizvode u neki suton ili u izvjesna svanuća, kad spajaju tjelesima ono što poslije zovu ljubavlju?
Možeš li ti to uopće shvatiti, iz svoje perspektive muškarca, mlađeg koju godinu i odraslog na nekom drugom literarnom fonu? Ili samo vidiš moje obrise XXL koji se nadimlju u srdžbama i siktanjima jedne još-ne-ospoljene-književnice? Znaš ti dobro, Sadisto, da je vrijeme na nevrijeme, i da ne poznajemo više ništa što znali smo još sinoć. Ja sam svoja putanja, i ne vidim se drugačije nego kao kretanje, kao hod, uostalom, putovanje samo. No o tom, u jednom drugom dnevniku, onom koji će pisati desnija, razumnija ruka od ove što zapinje i slovka svoja zanesenjaštva, treperenja, titrava obasjanja, navikla na prozračni hlad dudovog debla.

Četvjortij mrazovitij u u ljetu četvrtome
Što radiš u ovakav vlažan novembarski dan, sadisto, ne pitam se s kim si. To mi nije zanimljivo, jer znam da si najviše u knjigama koje nisi napisao ili pročitao. Ćubiš negdje u kakvom ćošku, ždereš kulin, kako je to sad u modi uz regionalnu književnost, piješ špricere, nema bljutavijeg vinskog okusa, i cmačeš se s nekom Prečankom, koja ti nabija na nos svaku stopu vjernosti. Ma 'em ti ja takvu ušljivu sreću, u kojoj nisi dorastao samome sebi, svojim nadeždama i njinim prevashodstvima, gdje misliš da šefuješ zakucima krajinskim a država ti je nešto veća od džepa. I ko se tu ne bi mijenjao s bezemljašima kao ja što nastanjuju vazda neku drugu fantaziju. Lažem, naravno, ta i ja ćutim svoje černogorstvo kao neki oblik postojanja: no tanko li je ono, krhko li je, uzmem li mu, a moram uzeti , svu patologiju mitomanije južnjačke, ne ostaje nego kuknjava i žalopojke, i ona patetika kamena kojoj niko još ne poznaje dramaturgiju: žila koja ga drži trošnija je od ičega pod suncem.
Zato i jesu Kamenštaci tako oholi i prijeki, tako brzi na jeziku i maču. Da se ponovo rađam, rodila bih se opet kao Strankinja, to je jedini mogući izbor. Čujem Te gdje dopisuješ, svi smo stranci, Jesmo, rekoh, no neki su straniji od drugih. Ti koji si omeđen granicom, jer ona Ti je identitet i forma, kao uostalom svi koji živimo u lijepoj nam našoj, graničari smo i granični tipovi. I ja koja uz ovu zemlju čudesa imam još jednu, rezervnu, kao kondom, ili C vitamin, zemlju –državicu, što se hrani fantazijom o svojoj starini, Zemlju čuda, gdje svako svakom nešto dolazi. To mu ga dođe kao rod: a ni rod ni pomozbog. Najsličniji su Cnogorcima Židovi, iako bi se vjerojatno naljutili obostrano na ovoj analogiji. Prvo, pamte i vraćaju. Uvrede i podrške. Nikad ne zaboravljaju. Drugo, pate od historijske perspektive: sva im je sadašnjost i sva budućnost, samo i najviše prošlost. Pa, žrtve, i jedni i drugi, vazda su dežurne žrtve, kao svi fanatici. Najsrećniji su kad optužuju, kad bacaju kamen. Nikad im ne dosadi da igraju ulogu Dežurne svjetske žrtve. Zatim, žene se među sobom, samo što to ne priznaju. Mali su, a povezani, gdje god da se nađu u svijetu prepoznaju se. Sve im je imanje, imanje im je sve. Slušaju žene više nego sami sebe. Cijene žene iako im je društvo naizgled maskulino. Pomažu se, i razapinju međusobno, kao niko. Drže do tradicije, do jezika, jer kad nemaju čime drugim, nadmeću se njima. Propovijedaju pravdu a žive kao ikonoklasti. Uopće, najveći su dekonstruktori, jer im ništa nije sveto. Zapomažu nihilizam a deklariraju se kao ortodoksni: najbliži su onima koje najviše mrze. I tako dalje, mogla bih sad nabrajati do sutra...
Nego, nije taj razgovor večerašnji. Ovo je možda šabat koji izvodim svakog petka ili subote, sama ili s nekim ko mi je uz rame, kao dobar duh. Spašava me od pomisli na sjutra, u podjednakoj mjeri, kao od prisjećanja na proteklo. Ono je nepopravljivo, i to je strašno. Sve što smo učinili, čak i ono što nijesmo, posebno ono, biva nepromjenjivo, apsolutno. Tu je možda ona magična moć historije što nas kao hipnotizirane privlači: Je li stvarno zbiljno ono što se dogodilo? Ili je zbiljnije ono što se nije dogodilo? Što možemo učiniti, smijemo li djelovati? Kako god da okrenem, čini mi se da sam pogriješila, što god da činim, činim krivo.
Izmiče mi bitno vremena, protječe kao voda, nezaustavljivo i nesvladivo, bez moga udjela ili svrhe.Ako i postoji bog, onda je neutješan barem koliko i ja, i nisu mi od pomoći njegove lamentacije. Može mi samo kao iskusan otac ili liječnik postaviti vlastite sumnje kao pitanja i podsjetiti me da je nevolja zajednička, i da je ona ljudska koliko i božanska. No, zar nas ima itko pravo lišiti osjećaja poznatog iz mladosti ili djetinjstva kad nam se snage, neobuzdane i silovite, nagoni i strasti, ustremljuju na život koji tek treba doći i ispuniti, ižđikati i raspršiti svu silovitu želju ljudskog tijela za snovima i tajanstvima, putovanjima i nemirom, putevima pod noge i drumovima pod kolima?
Jedan D. koji me volio, jedan od rijetkih koji je možda više volio mene nego ja njega, ako se to može mjeriti, rekao mi je jednog dana: Znaš L. ja te ne volim. Ja rekoh bez uzrujanosti, Da? To je nešto novo? On će na to, Ne volim te jer te obožavam. Bila sam u onom času tako zbunjena da nisam znala što ću s tim, kamo se djenuti, kako odgovoriti. Naravno, bila je to jedna od mnogih naših jezičnih, stilskih bravura, kojima je podlijegao svatko rođen između '50 i '55. Znao bi mi reći, još ponešto što mi nitko nije govorio, jednostavne riječi koje su, izrečene u zajebanciji gubile od svoje patetične uzvisine, i bile oprane od glaziranja i cukra kojima je u to vrijeme u Zagrebu počelo posvemašnje tepanje umanjenicama imena. Znao bi mi reći jednostavno: Tvoj sam, a kad bih ga ja upitno pogledala, uzvratio bi, Nemoj me ništa gledati, zar ne razumiješ. I pravila sam se da ne razumijevam, kao što zbilja malo poimam mušku stvarnost, ako takvo nešto postoji.
Stvarnost stalnog dokazivanja da se postoji, uspravljenosti, Dignutosti, stvarnost rupica koje su popunili ili koje tek imaju ispuniti Njegovim veličanstvom One stvari, ili jezikom kojim će pokupiti sve naše suze, mokrine sve. Kad je započela ona svjetska fantomska terapija s fundamentalizmom, jedne mi je večeri D. rekao: I ja sam fundamentalist. Da, kako to, jesi li se preobratio kao Merlo-Ponty na islam. Ne veli, ja tebe fundamentalno pratim, u fundamentalnim si mi istraživanjima, pa sam zato fundamentalist. Dobro reko, samo da ti ja ne postanem naprava za uništenje svog ostalog svijeta, ubaciš me među izraelite, i rasprsnem se od napuhanosti Svjetskim poretkom. Tu bismo se smijali, rijetko kadili, oboje smo u to vrijeme rata ostavljali duhan, kao što se ostavlja neka potrošena slast, koje smo se zasitili, nadimili, išćefili...
Da, to je prijateljstvo bilo od onih rijetkih neupitnih, kad i nakon svađe možeš nazvati ili doći, bez potrebe da se objašnjavaš, dokazuješ, raščišćuješ. Samo se pojaviš, i nastaviš tamo gdje si si stao, kreneš dalje kao da nije bilo one žučne prepirke kojoj su dinarski južnjaci skloniji možda nego iko drugi. Jedno drugom smo bili fundamentalisti, pratili bismo diskretno što nam se zbiva u životima koji više nisu naši, nego pripadaju ko zna kome, razlikovali smo se znatno i u tzv. ideološkoj orijentaciji, i posranim narodnostima i vjerama. No, je li to uopće imalo veze, je li imalo kakvog značenja? Ne, kunem ti se Sadisto, ljudi se prepoznaju po onom nervu fragilnosti što je samo drugo ime za snagu i otpornost, po neukorijenjenosti u svijet, po tome u kojoj su mjeri odbačeni od njegovih normi i standarda. Nitko od nas tko je prošao školu odrastanja u socijalizmu nije nevin, koliko god se mi sad kao pioniri maleni zaklinjali na drugarstvo i odanost, na domoljublje i posljednji dah. Mi smo iskvareni onim mrvicama standarda koji smo sa socijalizmom uživali, onom minimalnom socijalnom državom koja nije dala da potonemo sasvim, onim malenkostima kojima su nas naučili da valja uživati: subotnji plac, nedjeljno popodne, uže na tavanu ili novu longplejku, tečaj plesa ili svahilija, dubljenje na glavi ili mantre raspoređene od glave do pete.
A jesam li i čija družbenica, milosnica ili švalerka, nije to bitno pitanje. Mogla sam biti i tvoja da si htio, no može li jedan Sadist voljeti jednu Teroristkinju? Kad god bismo se srijetali, u onim Tvojim i ničijim uredima, zavjesa je lagano lelijala na poluotvorenim prozorima, i to bi zaokupljalo više moju pažnju nego one naizmjenične brze riječi koje bismo izmjenjivali prosipajući krupnice za sitnice. Znam da si u početku blago crvenio od mojih opaski, tako neumitno ženskih, i tako, bezrezervnih: izigravala sam sveticu u koži vučice, a znao si dobro da sam bezopasna ko i ona sumaglica koja se hvatala nad gradom. Već neko pijanstvo s Bećkovićem ili Pavladoljskom, Dedićem i njegovim Inesicama, izliječit će te od primisli na mene koja sam ionako prežestoki koktel za Tvoj fini želudac. Sjećam se, iza đozluka bi zagledao u moje kritičke opservacije, buljeći mi u usnice, kao da to drobim led sa siga koje su upravo počele kopnjeti. I tvoje sreće da mi možeš otkriti pisce koje ja ne znam, Ruse, u kojima vidiš i ne znajući, Svu milost čovječanstva.
Nijesmo priješli nikad granicu dodira koji bi bio upitan ili dvosmislen: tek jednom si me pratio po kiši, dođoh neopremljena za kasni ljetni pljusak, ispratio si me do raskršća za kojim su stajala moja kola, i ja sam tek tada u onoj nužnoj blizini lambrele, osjetila naša bila kao koračnicu, ujednačenu i nesmiljenu. Ti si kao neki istočni mudrac, crvenkast i smiren, kimnuo mi glavom i pozdravio me s onim obaveznim Čuvaj se, koje je vazda značilo čuvaj se neke nepoznate ruke, koja te vodi naopako, čuvaj se siline svoje krvi, čuvaj se prijekog jezika, čuvaj se svoje pogibeljne ludosti, čuvaj se njihove latinske uglađenosti i naše bizantske trgovine, čuvaj se prvijeh i inijeh, čuvaj se svoga junaštva i naša čojstva, čuvaj se svoga pisma i sitniša, trica i kučina, veljanja i kukumavčenja, lažaca i tumača, proroka, lažnih i istinskih...
Možda je to značilo: Čuvaj se i moje želje i njenih utaženja, moje vrline i njenih mana, mojeg razuma i onog što za njime stoji...
A ja bih otklanjala svaku pomisao na Tebe otkako si mi onako dječački prosiktao da sam te pozivom u Mojumaluvarošicu, htjela na brzinu zavesti. Nije mi Sadisto bilo to na pameti, hljeba mi, nego nešto znatno skuplje: steći prijateljstvo, ili ono što se nekad tako prefinjeno zvalo drugarstvo. Ne bih te terorizirala porijeklom Ilira niti paleontologijom poredbene slavistike. Nije mi bio cilj frapirati te svojim iskustvom, jer znam da je samo rijetkima dano da ga prenesu. Htjela sam jednostavno da vidiš moj prošireni dom, one staze kojima šetam za jasnih dana, moje odrastanje uz rječicu i njene čudake, mali svijet srednjoevropske mrzovolje koji mi je u jednakoj mjeri prisan i stran.Htjela sam ti pokazati sebe, svoje preferencije, kao kapriciozna žena šalove u izlogu prepunom luksuza. Jer moje su suvenirnice ne samo pervertirane i preobražene, nego i konzervirane, fiksirane, zadržane lećom sjećanja i pisanja, u nekom smislu zaustavljene i vječne, mojim svjedočenjem osamljena šetača, kakav nikad ne prestajem biti, uz svu lumpenproletersku buku revolucija i kontrarevolucija.

Vosemnacatij mrazovitij ljeta četvrtoga

Sav sam dan preležala, obuzelo me neko samosažaljenje, i ujedno odvratnost prema svijetu. Htjela sam napisati jednom M. Na rubu sam ludila, no i on bi mi mogao vratiti istom frazom. U južnjaka je ludilo opće mjesto, kao kijavica kod vas Prečana ili poderane gaće u novoj rvackoj kuinji. Jebem ti ja takvu logiku u kojoj je sve mistificirano, od običnog dizanog tijesta do dizanja utega ili one stvari. Sve same čiste manufakturne kuvarice nacionalne: bruka je upotrijebiti mikser za izradu tijesta. Ma što li mi ga ne kažeš, nego da trajbaš šećer i maslac rukom. Pardon, slador, zasladilo nam jezik do šerbeta. Koja govnarija od poraća, druškane moj, nismo ni znali što nas čeka od pajceka do volova, pilića i pekinških pataka, riba i soli, poetizacije mediteranske najboljenasvijetuhrane od koje ništa ne boli osim pameti koje ionako nema pa nema što da se soli.Te sve neka autentična od trojanskih ratova i rtova priprema dalmoška: no svi znamo da su na spizi tvrdi ko i na onoj stvari, a jebu se javno da bi svi pričali o tome koliki su im organoni. Poslije u pozadini slike, marjanske, velebitske ili biokovske, svakako sotto voce vlajske, ukažu neku Gospodičnu, svim Nadalinama sličnu, da u nju vjeruju, toli više što je više psuju: Kurbu Ti Gospu.
No, tu su i dežurni, sestruimnjiovu, Crnogorci, koji niti znaju ribu ulovit nit je prodat: samo duvanišu ko im najbliži neprijatelji Turci, savijaju i merače: niti se rabote laćaju niti se vrući vode napoje. A gadovi jedni ortodoksni, znali su razbijat Konoavle, i Stradoun, i Terezinu kuću pohoarat. Ko da znaju svirat u onaj pijanino mrčni, niti svirat niti pojat, nego leleču uz svoje gusle. Jes, ofkors, sve zabraođeni četnici s brčinaoma i srbijaonskom artlerijom, puču a ne gađaoju.
Nijesu oni Ragouzu sa Srđoa ciljoali bez pizme: ne mogu podnijet gospoarsku visoaravan, misle da su vloadike svaki, a kad poslije douđe njihov onaj povisoki Gospoar od virdžinije zdimiti, i lijeopo se pred tevekameoroama ispovijedi i ispičoa, onda ih valja posluhnut, jer Sveti nam Vlahou, tako nalaoaže.
A i Boka je da prostiš jedna povijesnoperifernapripizdina na koju valja motriti da se Vlasi ne dosjete, jer tamo je tradicijonalni hrvatski, a čiji bi bio, u mletačko vrijeme, identitet kulturalni, od Gospaodškrpjelskih do dobrotskih umobolnica. Tivat ne zna nijedan od nouvinara hrvatskije sklanjat, nego veli u Tivatu, ali nema frke, kad onaj Maslo dopane hapsa Milovoga, ovaj ga ubrzo spusti u Primorje, ko domnjičara kroz dimnjak, da nam preobražen u vojevodu raguškog pripovijeda s Terace svoje vile kako užasno bilo biti est inter muros montenegrines. Sve sam go špija, terorist, sadist, nije mu dalo ni poglavač, oliti jastuk pod glavu pod mudru.
U takvu sam ti ja ozračju dragi moj Č. zarađivala ljebac svoj suzama poštrapani, ne znam da li da go onako osoljena jedem ili da si jebem milenicu majku koja go mijesi pominjući neukvašeni okupacijski iz Onoga rata cinquantino. U prievodu, kukuruzna ko zidina tvrda pogača koju je kraljevska talijanska vojska imala u svojim sledovanjima.
Ja, sader, primjerice, stubokom zaželim se rženoga kruha, konjske ćudi budući jesam: no ne smijem go ni primirisat jer rečenu Sveštopodsjećanadrugirat nerviše, živac joj digne do zanovijeti, dizgine, zasopljena tad od života svog uzničkog. Ja se ražestim i počnem siktat kozmijaizkruga, jedna glava devet jezika: Jedi ženo dok ga ima, jer kad ga ne bude bit ćeš na bijelu hljebu, ko štakori u dušegupkama, a ne da mi tu pričaš o pogačama koje mirišu ko duša, što su ih kupovali u veknama u Prvoj podgoričkoj pekari kod kina Kultura, kakva bolan reko duša u bezdušna vremena, svaki duhovnik
krvnik, a svaki krvnik filmski div.Nego da si pojela sav taj kačamak s varenikom od praha savezničkog sačinjene.Nema tu ni pomena od bijeloga mrsa što mu bješe vješta moja mi prababa Itana, nikad po meni viđena.
Tu ona prevne očima ko tršćanska kukla, pa joj se one još garave trepavice slijepe od suza ponornica kojima me usrećuje uz onaj pjat posne pure i još posnijega mlačnoga mlijeka, ja se dignem kao muškarac u bračnom paru, uzmem vintericu i navučem mokasine, te udri u šetnju.
Kad se vratim već je svršio i dnevnik i pjat u smeću, probavljeno, prerađeno, čekam samo da mi podnese izvješće ko se i kako kreveljio, obećavajući enti put Raj na zemlji u nekom od lovišta laži.

Dio II
Dvadcatčetvjortij mrazovitij ljeta četvrtago
Rekao bi ti Sadisto, danas je katolički Badnjak: niti badnjeva drveta, niti vina da se prespe preko njega. Ono mora, u hrišćana istočne vjere, jugoistočnije, da go unese najmlađi muškarac u sušnicu ili kuinju koja još kadi ognjem, i naloži ga, među ostale oblice. Preporučuje se da to bude dubovo drvo, oliti hrast mladac, sveslavensko plemensko fetiško nećudoredno drvo, sa žirom kojeg prase obožaje. Tu ti takav mladac u mojijema južnim pokrajinama, unosi takovih nekoliko oblica, oliti badnjaka, a najstarija ga domaćica, dakle ni rod ni pomozbog ovome s očinske strane, možda tek neka karijatidna jezikoša, presipa crnijem vinom, kako tamo zovu kratošiju i vranac, s ljetošnje berbe. Kako gori nešto što je smokreno, nije mi baš sasvim jasno, no da sasvim jasno pucketa da ne velim cvili istina je, a dotle ova Suđaja nešto mrmolji poganski, zaklinjući se i prorokujući bogatu godinu. Naravno, uz sav toboš, lirski invokativni zapjev: Badnjače, veseljače, tek ti nama hljeba i vina, ti nama dobra i mira... Ni da su se za mikron makli od elemenata, vazda leba gladni, vazda vina pjani. Moj bi otac rekao: Silno li ste postali hrišćani, sad u nevakat, aludirajući na socijalistička snoviđenja s boljom budućnosti koja je momentalno nastupila s Oslobođenjem, a njegov brat, kućedomaćin u očinskoj kući, njemu će: Milorade, vazda smo ga slavili, i u vakat i u nevakat, no si ti bio u te strane tamo, pa ne znaš. Dobro, Đoko, dobro, moj bi se otac mirio s njihovim epskim proširenjima o hrabrosti da se slavi Hristos Spasitelj i ‘45 i ‘48 i u doba »policiske države» i u vrijeme komiteta, tek VAZDA. Tu se on miri i s onim pjatom posnoga pasulja i pite sirače, podbadajući dalje je li bijeli mrs, sir, kajmak, skorup ili mješavina, isto mast životinjska ili samo tek bijeli mrs. Znajući da zanovijeta, rečena bi mu karijatida, zvana Jednaglavadevetjezika, snaha, uzvratila:
Naučio si akobogda, u te tvoje škole što se su čijem prismače, no jeđi tu i ne zanovijetaj, tako ti Svetoga Vasilija Ostroškoga.I koliko je do njega, dovršavao bi moj otac, ne bez ironije, frazu.
Ja bih prismakala dotle fetu one tamne dobro pečene pogače u čašu, putijer s vinom, prisjećala se kako su mi otkad znam za sebe, davali jednu malenu a usku čašu u koju bi mi uz zeru vina dodavali šećera, da ojačam. I kako sam i kasnije, kad sam poodrasla, voljela ovaj poseban okus, koji najprije sliči okusu porta ili prošeka. A ono vino, samo, već je tako gusto i jako, rekao bi onaj djed moj s druge strane, ko krv božja, i mislila sam pritom što mu ga to dođe, jesi li toliko snažan kao bog da ti je mogu crpsti, krv piti, svi donji tirani, ili si opet toliko moćan, kad ti je i puste, da je brzo nadoknadiš ovakvim crnijem vinom, vrancem ili kratošijom, u koji si osim sunca i biranih grozdova, usuo i malo suvica, da ga do Božića, zasladi. A onda sjutradan, na Božić, dođu svi bližnji i daljnji rođaci, pa se cmaču i po deset puta u oba obraza, cukcukcukcuk, da ti prisajedne i ono što si preksinoć večerivao.
No, tu se, ja mala, pokupim onamo iza kuće, u šume, kako se zvalo ono malo dubova oliti hrastova put sjevera, i prošetam da vidim jesu li mi sve ovčice, zmijice, magarci i đavoli ljetošnji na broju, da mi se nijesu zagubili ili postali žrtvama vukova i lisica, koje zimi se navuku na mir dimljene ukljeve ili bravetine. A ta mi je ukljeva skadarska, kad se odimi na malo lišća loze, pa opriga u tiganj na vrelome ulju, najmiliji zalogaj, ukusnija je no ona pršuta što se suši i čuva od prošloga Božića za nas, već bome stidne goste. Kad sam to prvi puta čula, mislila sam je li to ka stidne uši, da te zasvrbi na ono mjesto, a ne smiješ se pred svijema počešat? No lijepo mi objasni ona moja daljnja rođaka, da su to gosti koji rijetko dolaze, Ka naprimjer vi, iz toga velikoga latinskoga svijeta. Đe, velikoga, mislim se ja, pa i nas troje stojimo u jednu sobu ka podstanari, čekamo na onaj stan što se gradi u novi kvart u maloj varoši, a do velike treba ura rabote onim vozom motornim.
A u tome te malom gradiću niko i ne zove na Božić, jer misle, ti ne slaviš jer od druge si sorte, pa lako moš bez njihovih polnoćki i sanjki i petardi i cmakanja iza polnoćke, o kojima se poslije po školi pripovijeda, nadugo i naširoko u ženskim veceima kad one cure iz A razreda pokazuju koliko su kojoj narasle grudi i nose li već grudnjak s fišbajnom.
A ti si misliš dok gledaš onog šašavog Marka što se uvukao u ženski klozet, imaju li ova djeca roditelje te ovako psuju ko kočijaši i biju li ih pogledom ko tebe tvoj tata za stolom ako nešto neumjesno kažeš ili od onoga hljeba radiš kuglice. Nit se ne prodere nego te samo prostrijeli onim reskim pogledom da se smrzneš, a da nije majke koja odmah ustaje u tvoju obranu: Ne gledaj tu malu kodatijedeveta, Milorade, vidiš li kako je osjetljiva, odmah se diže od stola i toboš piše zadaću a sigurno plače. Zna se na koga je na tebe, nije valjda na mene koji sam poša od kuće s dvanaest godina i s deset starih tetaka na Cetinju učio gimnaziju: one su dimile i duvanisale, a ja se smrzava u njihove konake. A što njoj fali, eto joj ka gospođici svake godine nove obuće, i torba i kapot. Pušti priču jadan, vidiš li kako je preblijeđela od tvojega zveka.Tu se oni sporječkaju oko pitanja mojeg odgoja, hoće li bit spartanski ili samaritanski, tek ja se nabijem u onaj ćošak od sobe blizu peći, u onu zelenu duboku fotelju i toboš listam, Svijet prirode. One životinje mrčne, sjajne na polarnome suncu, blista im se ono krzno, i mislim se je li to samurovina što se od nje prave bunde, jer su rekli kako je Rankova majka dobila iz Rusije od muža joj dopisnika bundu koja vrijedi nekoliko miliona dinara. A kad se spomene milion, ja i nemam jasnu predstavu koliko je to onih smeđih novčanica, hiljadarki, s likom najboljeg radnika socijalizma. Tek, znam da moji roditelji povazdragidan rabotaju u školi, te ujutro u redovnoj za platu, te u večernjoj za honorare, da namjeste onaj stan što miriše na kreč i žbuku, i čeka na nas već od nastupajuće jeseni. A ima i balkon. Moći ću izaći iz kuće da uvatim malo vazduha, kad se budu dokazivali o politici i ekonomiji. Vidjela sam, vodio me tata po skelama, da mi pokaže, kako ću i ja, na drugom katu desno, na srednjemu ulazu imati svoju sobu tamo. I da, odmah me pitao, neka slobodno kažem, ako ću veću, da mi je daju, njima je dosta i manja. Tad sam vidjela da me STVARNO voli, a to što je pun priče i što je brz na jeziku, znam, prođe ga brže nego što ga ufati.

Sljedujušćij denj
Kako sam provela dan? Svjetski. Ždrala i družila se sa svojim milanskim društvom. Ostala cijelo poslijepodne. Tek u primislima, sabirala snove. Kao prosuto zrnevlje, kao proćerdane noći. Dobila od A. kalendar s Dalijevim slikama. Ilustracija za septembar nepoznata mi je, iz '55, Posljednja večera. Krist na freski izgleda kao žena. Tek u nijansama, javljali se sadržaji noćnih teških, kao somot teških scena. Kaže mi onaj M. u snu da je dobio dijete samo da bi nekog drugog mogao voljeti više nego je volio mene. S jutra, mislim, je li to ono što želim: ili želim poravnati stare dugove. Kako da mu ja vratim takvu ljubav, kojim djetetom? Kloniranim ili celofanskim? Sva sreća, moj me razum oslobađa megalomanije majčinstva, ideje o trbuhu. I konačno, ja sam te odluke donijela onog časa kad sam počela pisati. Zar nije neukusno, cmizdriti o neposvećenosti jednom izboru, pristati na to da svako zaviruje u tvoju intimu? Naročito onda kad je nemaš, kad je biografija praznina životopisa, odsustvo njegovo. Što tu imaš sliniti, šmrcati, fasovati nečiju pažnju, sažaljenje, sućut, milosrđe. Ma daj, sve je to govnarija od fascinacija, da bi bila dostojna. Je li tvrdo ili meko kakilo, je li rođeno carskim ili naglavačke, je li težilo dvije oke ili pet kila?
Pitali me neki dan studenti jesam li u braku. Reko nisam. A bila sam. Oni se, kao čude. Kao, ne znaju. Ma to je bilo reko nešto kratko, studentska veza. A neću ih obeshrabriti.
I reći im svoje ideje o zajednici, bilo kakvoj, navlastito bračnoj. Da me taj isti M. mučio jednog ljeta u Zadru cijelu noć zašto sam i kako i čemu zamijenila kufere na JATu, jer u njegovom su bile knjige a ovaj nije njegov, premda sam sjutradan naravno našla njegov, isti takav s rupičastom kožom, tvrdom i neosjetljivom, kao njegova duša. Nijesam reagovala, ne. Samo sam ćutala. Mučki. Kao u onoj Andrićevoj priči Zlostavljanje. On u vojsci, vidim da je skroz popizdio, reko neću idiota dirat. Nije se u stanju organizirat da istrpi režim godinu dana, pusti reko L., proći će ga. Kad ono, nabije mu antibiotske injekcije, bolje bi bilo, reko u sebi, antiidiotske.
A ovaj alergičan na penicilin. Pa svrši u bolnici na Firulama. Ja leti u Split, pada mu rođendan baš na Dan borca. Reko, di ih nisi upozorio, a njemu sva glava u kvrgama. Nisam znala bih li pjevala ili začinjala, ko u koru. Neću reko ništa, idem obdanit kod nekih njihovih rođaka u grad. Oni mi ponudili karfiol, krtolu i sir u salatu s maslinovim uljem. Neki stariji par, bez djece. Navečer hvatam kasni avion, vraćam se doma. Pita me mama, kako sam letjela, reko na krilima, ko i uvijek, jubavi , jubavi. A već tada mi se diže želudac od te riječi. Ona sluti muku moju, ne smije da pita, a ja već tada znam da ću ovoga da ostavim iako sam mu vjenčana žena. Nema reko te ljubavi s koje ću ja da trpim tu zlovolju i tu nadrkanost. Tek, on to nasluti i nekako izađe iz vojske ranije, i bez mojih veza. I tek što se vrati, s jeseni, eno ga ide na put. A đe, ako bog da. U Englesku, da go usavrši. Koga, pa jezik najdebljeg jezika. Dobro reko, a ja, već sam apsolvent, ne moram na predavanja. Ne, veli, ti ne poznaješ angleški, morala bi u početni kurs. Ionako se ne bismo viđali po čitav dan. A noći, mislim se, bi li tamo ko i po Italiji trebali vjenčani list da možemo u isti otel. Dobro, vidim ja da on potrebuje specijalne mere za svoje duševno ozdravlenije, tek u funtama, tek nalijevo se vozi, tek mjeri u inčama, tek zabrazduj po pubovima. Ništa.

Staroe ljeto četvjertago ljeta
Đe sam ono stala. Da, pošo Ovaj u Inglešku. Niti piše niti zove. Nema reko veze, sve ću ja to liepo da otrpim.Učim one zadnje diplomske ispite, ostala mi još Novija hrvatska književnost, Metodika jezika i diplomska radnja. O konti Ivi Vojnoviću. Najvolim onaj secesijski stil, onu pritajenu, suzdržanu, neiskazanu dramu južnjačku. A i tema Trilogije, ta pusta dedakencija, pa franceska okupacija. Predam ja radnju novom mladom asistentu.
A on će Ti meni nakon par tjedana: Naučio sam puno od Vas, kolegice. Bilo mi drago, prvi put čujem da studenta neko fali. Dođe i Nova godina, ta koja počinje
s dvije sedmice. Gleda me tata kako silazim do poštanskog sandučeta, I kako se ojađena uspinjem. Ne zamajavaj se jadna ne bila.Pušti, reko priču tata, moja rabota. Sama pala, sama se ubila, dodaje on. Neću da se ubijem, ma reko oću da slomijem nešto tvrdo ka muransko staklo, pa da se razbije u paramparčad.
Tek, već u kasnu zimu, strefe mi majčinu stranu teške frke. Umre mi prvo baba, pa ni tri mjeseca poznije, ujak plavac, vazduhoplovac, na službenom putu. Nejasno, u Nišu. Nikad rasvijetljeno. Jedinac među pet sestara. Moš mislit užasa. Mama mi inače izgleda ko Grkinja, a sad sva u korotu, s onom tokicom , niti zbori niti odgovara. Vozim je ja na Pleso, na vojni dio aerodroma. Idu posebnim manjim vojnim avionom u Titograd, ona, snaha joj i djeca bratova. Zoki na maturu, Biljana na drugoj politologije. Ne da im vojska, jer je ujak bio visoki oficir, da idu u Niš. Da izvide. Da saznaju. Neće ni da čuju. Ostanem ja iza one ograde, ko logorska pletena žica, i gledam kako se zarulavaju elise na dvomotorcu. Početak maja je, dan oslobođenja u Drugom ratu. A ujak je prvi iza mame, najstarije. Uvijek smo ih zezali kako su kao đeca sarađivali s neprijateljem. On je nacrtao-divno je slikao-u školi pijetla i napisao nešto na talijanskom ispod, pa dobio nagradu, a mama, prodavala kokošinja jaja na pragu od kuće, koja je i sad blizu Vojnoga stana. Pa su se bili sprijateljili s talijanskim vojnicima, što su plakali za svojom djecom. U ime toga davali su im ovi iz svojih sledovanja paštašute i oriza, brode i konzervi, čokolade i cinquantina, naprijed rečenog kukuruznog hljeba. A đedo se ljutio, grdio ih zbog toga, bio je strog sa svom đecom. Osim s onom Darom što sad živi Beograd, koja nije tamnoputa ka mu sva ostala đeca, no bijela ka bula, što ne gleda ni dana ni mjeseca. Na nju je bio, veli mama , slab. No, i ona jednom izgrebe na kršima nove lakovane cipelice, bostonke. A ovaj ih kupio za suve pare, kad je išao službeno za Beograd. I tu se ražesti, izbije je tako da je pišala u gaće.
Reko mami, je li tukao i tuđu đecu, jer bio je učitelj, a veli ona, manje, samo prutom po prstima.On, sad, u to zlosrećno proljeće '77 već je šlagiran, i leži u onu veliku sobu od ulice. Veli mama, sve je za Ćunoga-tako su tepali bratu Radomiru- osjećao, sve je zborio, onako s mukom, Neko ga je ubio. Rekoh mami, ne sluđuj se, ne istražuj, ionako nećeš nikad saznati. A ona i danas traži od nekih drugova u penziji da joj kažu istinu. A tad je bila vojna vježba blizu neke banje ili klisure, možda je i stradao slučajno. Službena verzija: od srca. Kod vojske nikad ne moš vršit istragu naknadno. Tek, dopreme ga vojnim transporterom, direktno iz Niša u Titograd, u zakovanom lijesu. Kaže mama, najstrašnije joj je to bilo što je šapka bila položena poprijeko. Poslije mnogo godina, pita me. Znaš li ti dušo, što je to kenotaf ?
Znam reko mama, ko pogine u grčko vrijeme u ratu, a ne zna mu se strva, zatvore prazan grob. Pa kako onda ne shvataš dijete moje, kako mi je, i rida li rida. Ne mogu to ni znati mama, ja sam jedina u majke.
A njih su dvoje, najstarijih, bili vezani ko blizanci. Samo godina razlike. Kad je mama '48 pošla vozom za Zagreb na studije, Ćunoga je bilo stid da kaže zašto je plakao svu noć. Nego je pričao da ga je bolio zub. I iduće godine dođe i on u Zagreb, na Vojnu akademiju, i poslije bude vezist. Oboje, su, imali strah od aviona, zbog onih bombardovanja američkih '44. Kad je Podgorica razorena kao Kartaga. Svaki šesti stanovnik stradao. Kaže mama da su bili izbjegli u đedovo selo. I da se pod njima dimio čitav grad njihov „kao da je hiljade kandila upaljeno“. Poslije Drezdena,veli, najviše su tukli budući Titograd. Pitam je ja zašto. Veli, išli su na rumunske naftne izvore, a mnogo se njemačke vojske povlačilo iz Grčke, i bilo stacionirano u gradu. Poslije ih zadržalo da grade iznova Novu varoš, dio grada koji se još zvao Mirkova varoš. Veli mama, baba je bila tolika samaritanka da im je davala supe, u avliji, da jedu. A oni, ni nalik više na onu elitnu vojsku koja je tri godine prije išla da osvoji Akropolj. Svi u čizmama, s kožnim etuijima za brijanje. Sad bijedni, zapušteni neobrijani.
Đe ih reko žališ, jesu li strijeljali toliku omladinu na Vrela ribnička, kažeš i sama, bili su puni kamioni, čulo se u rana jutra kako se ori Internacionala. Ona ni sad ne može da čuje tu ariju. A da se ne sjeti koliko je samo drugova njenih starijih iz gimnazije, organizovanih, stradalo. A sve pamti. I imena, i prezimena, i godišta.
Ja sam te baksuzne godine ostala s tatom, jer već bješe na dijalizu. Nijesam išla na pokajanje. Tako zovu u Crnoj Gori pogreb. Sve to bude na seoskom groblju. I plotuni, i rafali, pred onom tek završenom grobnicom , što ju baba bješe podigla za nju i Đeda. Zato je meni omrzla gradnja spomenika. Eno, moj otac leži u svoje selo, u onom jednostavnom isto ka turskom grobu. Ježim se od mramora. I pompe. Osim toga, moš sjest na onaj kao stećak topao dio, uz uzglavlje. I divanisat u duhu s milijem i dragijem Ocem, koliko oćeš. Dok ne izgori ona voštanica, što si je upalila. Ni tvoj otac nije volio znakove bogatstva ni na zemlji ni na nebu. Veli mama, kad ona ode Tamo, da joj prospem prah nad okeanom. Kojim reko, onim Otrantom ili ću da ti još puštim onu Arsenovu Vraćam se tu. A ona je sigurno ili hinduskinja, ili Perzijanka: kad joj vidiš one oči čornije s trepavicama ko ugarak i obrvama ka u istočnih despota, i smećkastu joj put, znaš da nije od naše razze. I bila je strpljiva, ćuti mnogo, niti mudruje i niti praznoslovi ka joj zemljakinje. Veli, jedna je naša kuma uspavala moga strica Đorđija, koliko nije patisala. To znači, koliko je pričala: od bijelijeh pčela do crnijeh jagnjadi. Ne staje jezik, ne zapinje, tim južnim pričalicama. Ne zastaju, da bi promislili, svaka im riječ doseže sljedeću, nižu se kao listovi u duvanskim niskama, brzo i spretno, namiču se grivne, i za koliko se prekrstiš, eto ti sav svezak.
Tek, ovaj se iz engleske zemlje javi kad strada moj Ujak. Napisa jedno od onih svojih kurtoaznih pisama, u lihtplavoj koverti koju kad otvoriš s unutrašnje je strane čitaš. Čudna mi čuda. Da zašparaju na miligramima lista. A onaj mu rukopis nečitak, iskrivljen, ne moš svezat ni petu ni devetu. Ostavi i adresu pozadi. No ja se ne činjeh vješta. I ne odgovorih.
Utoliko ti dođe ljeto. Evo ti njega, ja širim veš na tavanu, udarila ona opeka nebeska. Kad neko mi za leđima, šuti i gleda. Nemoj reko da mi izigravaš tu neke literarne figure, ko da si u ilegali. Što je reko, što ima. A znam ja lijepo koji je dan. Onaj Dan borca. Rođendan mu. Reko, neka ti je sa srećom. Hvala, veli. Zato sam i došao, da ne kažeš da se nisam javio. A nevečer? Da, veli, navečer mu dolazi generacijaska elita: ona nabeđena književnica, Prvamucura, V.B, i njen joj novi dečko koji ima zamisli isto ime kao ja, i onda sin onog operskog pjevača, tek društvo iz razreda. I onaj koji je s njim radio na Ruđeru. A tako rekoh, nema ni deset godina da si maturirao, a već te fata T'ga za jug. A zna lijepo da aludiram na ono vino koje smo znali, on i ja, cugati u avgustovske kanikule, po ispražnjenom Zagrebu, iz jedne boce, idući iz Kinoteke ili s kakve predstave. Nismo se opijali, božesačuvaj. Ja nikad nijesam mogla popiti, vazda bi me ufatilo da se kikoćem nizašto i ničemu. A i on je bio i zlojeđa i zlopitnik. Odma se nacvrcka. Jede nemasno, pije onaj čaj iz keramičkih čajnika, da ti pozlije koliko je jak. Veli, nije to poza, no mu je slab želudac. Svilen, reko, smiljanski. Sve sam go genij apstinencijski. Svaki je Tesla, otale. I ima novu teoriju atoma ili svemira. Poslije kad mi izlaže one glavne ideje teorije relativiteta, ja mu go kritikujem pa kažem: Sva ti je takva fizika bolan, na staklenim premisama. Veli, imaš pravo. Ali je tako. A znao je, ne mogu reći, biti romantičeskij. To mi se sviđalo. Ne izjavljuje ljubav, nikad. Samo jednom veli: Volem te L. A ja se čudim tom srbizmu, pa go dirkam: Kolko, reko? Mlogo, ne daje se on smesti. Ili mi čita prije spavanja svoje omiljene pesnike serbskie: Daviča, primjerice i onu Hanu. Ili mi otkriva neke za koje, prem studentica jugoslavistike jesam, ne znajem. Oće da mi pokaže kolko je načitan. Od toga pate svi nonhumanisti. I liječnici. Uvale vam svoju lektiru, dok si reko da si od literature prof. Dobro, reko, oću i ja nešto da naučim neprirodno, a matematičko-muški. Šah. Elem, on će da me poduči. I čeka me idući put s onim figurama, zavaljen na parketu. A ja ne mogu odma da uvatim pravila igre. Pobrkam konjicu sa dvorom. Jok, veli, i tu izvuče neki ruski priručnik o šahu. Nek učim sama. Kako reko sama, ne može se to teoretski. Može, može, inzistira Ovaj, Mužobitnik. Tek, ja se obeshrabri. I ne pročitaj ni retka od one mrcine ruske.

Pervij denj novago pjatovo ljeta
Godina koja je započela rafalnom paljbom, kako može završiti? Ovdje se čulo odjekivanje svu noć. I da čovjek žali takav narod koji ne žali svoju djecu? Trčali su neki klinci oko zgrade, nadvikivali se, praskali pištolji. Koliko oružja, čitavi arsenali po stanovima. Probudila sam se bunovna, oko ll, uzela oko 5 dvostruku dozu anksiolitika da bar malo sna dohvatim. Što da čovjek misli o ovakvim ljudima, je li im stvarno terorizam u krvi? Je li to prijetnja za sjutra, da se zna ko će pobijediti? I ako majci ne pobijedi, opet će pobijediti netko drugi. Jednom sam ti Sadisto, rekla nešto što mislim da si upamtio. Bila sam, tek došla na ferije zimsko, prošle akademske godine. Bio si uznapredovao prem je došao moj kolega po struci, eksplicitni desničar, na vlast. Bojala sam se, jer se uvijek bojim kad se tako naglo smjenjuju vlade, rukovodstva. No, na moje strahove odgovorio si nekim umirujućim tonom, da se stvari moraju mijenjati, da je ovaj ipak popustljiviji, bio je došao na pravoslavni Božić u Srpski dom da potvrdi svoju toleranciju. Ja sam to nešto bila naknadno pročitala u Francuskoj, iz novina koje su mi sa zakašnjenjem pristizale. No tada kod tebe, u tvom famoznom uredu sa zavjesama koje lelijaju, i mi sjedimo za čelima omanjeg stola, meni je za leđima Teslina figura, ti me umiruješ, a ja, sluteći prijevaru kazujem ti: ti da prostiš, nisi kao ja, '68 i '71 bio u Zagrebu, pa da se sjetiš famoznih skupova i mitraljeskih gnijezda s policijom koja je osiguravala demonstracije i njihove vođe, jer ja već tada bjeh gimnazijalka, već sam bila okusila od kritičke svijesti, i već sam u vlastitoj kući upozorena na Tripalovu famoznu: Političari se u Hrvatskoj mogu mijenjati ali ne i politika. Kako ste samo naivni, vi koji mislite da išta ovdje može biti drugačije nego '91. Uz mene, koja to kao neka Suđaja ponavljam, jedini me na istu stvar upozorio moj kolega D.M. kad smo razgovarali kasno ljetos na više njegovom nego mom famoznom FF. No razlika među nama je u tome što je on dobro kapitalizirao svoju kritičku svijest, a ja je izložila mrzovolji tolikih ćata, seleći se s radnog mjesta desetak puta u stažu koji je u struci, tek dvadesetogodišnji. I on je jedan od krivaca što nisam primljena na mjesta za koja sam kompetentna, dragi moj Sadisto: naprotiv, najveći su mi klasni i ideološki neprijatelji bili skloniji no istorodni, naizgled blagorodni srbofili, srbofoni ili samo komesari Nove hrvatske politike. Tko je odgovoran za to što u času kad sam doktorirala tezom o Crnjanskom, a ona je branjena, neka ne bude zaboravljeno, u zimu '95, nakon nezaboravne Oluje, da na istom je mom, zagrebačkom sveučilištu bilo sedamstotina nezavršenih magistara i doktora koji su sjedili na katedradama kao kvočke, a nas koji imamo kvalifikacije, brisali iz bijelih i crnih knjiga, i ostavljali nas, kao mete, ulici.
Sjećam se, da sam tih godina, idući na nastavu na Trešnjevci, silazeći s tramvaja, usred bijela dana čula hice oko sebe, i šmugnula u školsko dvorište, paljivo obilazeći čistinu igrališta. Ubrzo je došla policija u zgradu da pita je li bilo svjedoka, sat je bio otprilike podnevni ili kasnojutarnji. Ja sam ušla u toalet i ridala ojađena i prestrašena, sluđena i nikom potrebna. Kad sam čula da otvaraju vrata, neka od kolegica ili čistačica, brzo sam se digla sa školjke na kojoj sam, poklopljenoj, sjedila, pobrisala sam lice onim zelenkastim papirom iz donacija, i izašla van, praveći se da ništa niti znam niti čujem. A lijepo sam znala da je to obračun mafije, trešnjevačka je Crvena republika postala mjesto carevanja albansko-bosanske i paravojne lokalne terorističke bande, što je dotad, danju imala dimnu zavjesu kebaba i rahatluka, filigrana i pekarnica, a noću orgijala s oružjem i drogom, prostitucijom i bakanalijama mržnje i novog urbanog folklora.
Bilo je nekako s proljeća, već je vrijedila zabrana pušenja u zgradi, moje su kolege na velikom odmoru sa zajedničke profesorske lože iznesene prema školskom igralištu vidjele i čule da se zbiva nešto zastrašujuće. I naravno, bili smo dovoljno mudri svi da se pravimo Toše, dovoljno smo platili nervima u atomskom skloništu za uzbuna, kad je toliko učenika dobivalo napade histerije ili grand malea, dovoljno smo se naslušali vukovarskih tragedija, dovoljno bili podvrgnuti teroru mladih izbjegličkih neurastenika koji su šetali za vrijeme nastave razredom, palili cigarete, kikotali se ili urlali bezrazložno, iskamčili su nam bili svaku kaplju milosti i sažaljenja, mnogi su stradavali poslije od droge ili u saobraćajkama, ili u čudnim samoubojstvima, sjećam se tih zaredalih mirogojskih pogreba i krematorija, bar jednom mjesečno kad dolazim na nastavu crna zastava visi na školi i plamti lojanica u holu, uokvirene fotografije mladaca. Trebao si imati konjske nerve ili biti ludo hrabar da podneseš tu frenetičnu zahuktalu palionicu očaja, u što se naša stvarnost sredinom devedestehih bila pretvorila. I mudar, zreo, da o svemu ne misliš, ne propovijedaš, nego ćutiš, dugom i neumoljivom šutnjom mazge, koja vuče svoje bisage natovarene kamenjem što su ih bili pobacali po tebi državni službenici, u svojim dekretima, uputama, internim uputstvima, kad je svaki mogao pogledati u tvoju radnu knjižicu i vidjeti da premda inonacionalna, predaješ im najčistiji i najljepši hrvatski.

Tretjij denj pjatogo goda
Baš reko danas neću siedat za pisaći stroj-napravu-kompjuter koji ljetos kupih skoro pa džabalesku kod onog ćelavog idiota informatičkog, sa svim skupa zajedno dvije i po hiljadice kunića, koji mi, rekoh učini popust jer poznajem jednog mu kolegu koji me preporuči istome. Jes da je roba kineska i istočnonjemačka, jes da je brez printadžije, jes da je PISI a ne MEK, ali ko go jebe, mamu li mu internetsku, reko oću i ja da surfujem na valovima mrežnijem.
A kad tamo, ionako mi služi kao arhiva za pisanija, dopisanija. Ne moš shvatit koj si ga je program s francuskim akcentima i znakovima, nit prepisat znadijem ijedan svoj predšadši tekst, pisan na onom odanglizamaočišćenom galskom.
Jer čitav sam dan bila nadrkana od noćašnjega sanka u kojem me za neku preporuku ganja ona I.-elle, moja ex-šefica na Stendhalu. Kao treba mi njena preporuka za neko drugo mjesto, a ona nešto migolji, pa je nema, pa se ne mogu naći s njom, nego mi se ukazuje onaj njen konkubin ruski, što ga namjesti na docentsko mjesto, da ga dovabi iz Pariža, jer isti navoliji je kad putuje brzim vozom, u kojemu se razgaljuje dobrije pet do sedam sati tamo amo jureći u jednome danu i dvjesta kilometara na sat brodeći, jezdeći dolinama loarskim, e neće više veli ona na onoj sjedeljci detta soareja snobovska slavenofilskaja, nego go priveza bračnijem ugovorom i novijem stanom u olimpijskom selu grenobleškom. Boli me za to, momak je mlađi od nje, i sasvim neinteresantan. Pravi predstavnik naočarnih, ali ne i naočitih ruskijeh potomaka. Duše mi, svira divno gitaru, još ljepše pjeva, ali go ja nikad ne bih ni pogledala, sve da je carski unuk. No eto, ona mu već prije ogradi dijete, mali se zove naravno po nekom od kremaljskije prinčeva, ali slabo gavarit pa ruskij, očev mu jezik predebeo. Ja nemam di držat nastavu, a kako mi ruskije studenti s njiovima lektoricama grunuše u radnu nam i zajedničku sobu zapadnoslavenskije jazika, tako se ja dosjetih da uđem, s ono svoje dvoje naprednijeh, s četvrte godine, Igorom i Faizom, u sad već njiovu zajedničku sobu, Muža i Mužike. A I.-elle je Bretonka, ima one kratke nokte i tvrde prste, i oko usana neku zadrtu nečuvstvenost, koju joj ni ruske lektire ne omekšaše, ne otopiše. I one ledene, plave, atlantske pjene, pune oči. Inače je smeđa, i da se zna obuć, moglo bi se reći da je zgodna. Ovako, jedinica za neukus.
Stavi na grube muške traperice vestubojeleda od mohera i gore nebeskiplavu vintericu od perja, s kapuljačom oivičenom perjem ili zečjom dlakom. Da te bog sačuva, onog tvrdog koraka koji se pomalja s dna hodnika našeg batimenta F, i zamjećuje mene mrčnu koja dimim onaj cigarilos na našem južnom dijelu hodnika. Ja niti duvan ugasi niti se imalo zbuni. Samo pozdravih, a ona naglašeno ljubazno Bonjour, Lidia. S osmijehom. A ja kimnem glavom i odgovorim jednako, Bonjour, I-elle. Sigurno sam nešto kriva, reko, dok je tako usiljeno ljubazna. Poslije ona već nađe nešto za dokazat se predamnom ko je šef: jal su knjige jal su rukopisi jal je kompjuter stari koji mi neće posudit iako je nabavljen novi. Tek, za kavgu vazda spremna. A ja to davno skužila pa se ne dam smesti. Kad počne pizdit što me pustila prve godine dva tjedna duže na feriju, kad mi se mama razbolje, ja mislim, gledajući joj onu pjenu na rubu usana, hoće li me sad ova ugrist, il da odma uzmem neko cjepivo kontra pobješnjelih kuja. Reko, ne da me nijeste trebali pokrivat (couvrir, veli ona naglašavajući riječ da ispane da me štiti, ili pokriva, a ja bidna gola, svima otkrivena) jer ja se pritom osjećam kao koverta ili onaj zagrebački odrezak, slijepljena i spržena sa sve četiri strane i dimenzije, nego naprotiv, unaprijed sam U DOGOVORU SA STUDENTIMA I UZ VAŠE ZNANJE ODRADILA DIO LJETNE SESIJE. Tačka. Tu ona počne još jače siktat, da meni ne može biti dopušteno što nije drugima, da i ona u Pariže ima bolesnu mamu a ne samo ja u Zagrebe, da ja primam plaću za sve te mjesece, da sam došla dvaest dana kasnije na početak akademske godine. Reko, je li to moja krivnja što je francusko poslanstvo kasnilo i otezalo s vizom, ima li tu moga udjela? I biste li Vi da ste lektor francuskoga u Zagrebu dopustili da se UKLONI 75% knjiga, bez ikakvog valjanog razloga? Što biste Vi, I.-elle,učinili na mome mjestu? Tu se ona počinje zaklinjati stavljajući ko naši hadezeovci ruku na ono gdje leži slavjanska duša, na one prsi junačke, da mi se kune kako je i 80 odsto ruskije knjiga bilo uklonjeno pred koju godinu, jer je naša biblioteka specijalistička, leksikografska, a ne beletristička, i da mi se kune da su bili odvojili dio za studente a dio Adio, u Lyon ili kamo li već među ruske emigrante, tek ja se mislim kud podiže cifru za 5 posto, kako se dosjeti, i pomislih brzo, kako sam već munjevita, koliko je to iljadica ruskije pisaca svršilo na ulici, jer to je uvjerljivo bio najveći fundus. Slavjanski.

Četvjortij denj pjatogo ljeta
U snu je fragment, mon cher Sadiste, koji se ponavlja, već nekoliko puta otkako sam se vratila iz Francuske. To je ono isto bolno mjesto s knjigama, koje su u središtu nekog lektorata, natrpane jedna na drugu, u donekle simetričnoj kocki, oivičene uskim prolazima, za kojima su ponovo do visokoga stropa knjige u zlatnožutim i smeđebakrenim uvezima, stare dakle, i na stalažama koje aludiraju na one sivometalne s milanskoga sveučilišta. Jezici su slavenski, koje čujem i koji se miješaju s allegrettima, graziosima ili andanteima, kao slavenski ili mađarski plesovi Johannesa Brahmsa, da bi završavali u mom snu, u rasvjeti onoga naizgled finalnoga Allegro ma non troppo, u nekolme molu ili pastoznom duru kao susreti poljskoga i českoga, serbskavo i ruskavo jazyka, rvackog i slovenščine.
Kasnije, u toku dana, srijećem se nakon par - pet ili sedam - godina s B.Č. Koji je elegantno odbio jednu od mojih knjiga lirske proze. Izgleda kao jurodivi, nije se ni najmanje promijenio. Žmirka dioptrično, premda ne nosi naočare. Pretenciozni ured na Kaptolu, niske police s knjigama, grafike, kožni crvenocrni naslonjači. I ona škura svjetlost mansarde, koja pada iskosa. Mislim se, baš dobro uokviren buržujski san izdavača koji voli francusku nelagodu. Osjeća moju ironiju, no uzvraća tematima friške izborne apatije. Ja brbljam tek toliko da bih se održala, makar donekle, da ne potonem među ovim nadobudnim ljudima koji očekuju i misle da se nešto može promijeniti, koji su vazda ili ljuti ili mrzovoljni, koji misle da smo svi odgovorni što ne dejstvujemo, što se ne angažiramo. Napominjem mu nešto o svojim nesimpatijama za francusku ljevicu koje nema, naravno, koje nikad nije ni bilo nego kao gošistički interval između dvije opsesije, Kinom ili Rusijom, podsjećam ga na Kiševe lucidne ideje o tome objavljene i prije Skladišta, koje sada čitam. On očito ne zna s koje bi mi strane prišao, jedva čekamo oboje da se rastanemo, upala sam mu iznimno, a on bio čitao nešto na svojem uredničkom stolu, shvatila sam da je lagao da ima sastanak, pokušavam zamisliti kakva je to lektira ili viša dužnost s koje se ne može dići pogled deset ili dvanaest munuta.
Na izlasku ne pruža ni ruku, upozorava me na stepenicu u uskom hodniku, brzo govori, mislim se, svršava li ovako brzo. Sigurno zamišlja da je ne samo moj, nego svačiji tip, kad je ušla neka mlada suradnica s disketom ili CDom u ruci, isprčila se ispred mene, vidi joj se posteljina i pupak, samo što još milimetar fali pa da ne otvori šlic predamnom.
Ja kužim da im je to neka šifra da se završi sastanak, tu ustajem i krećem prema vješalici, nadobudni ljevičar ni da bi kaput pridržao, možda mu drhte koljena, vidim da je prikupio već lijepu enoteku, rekoh bez ustručavanja: Vi ste, kako se ono kaže i enolog, ko svi koji su... stadoh, htjedoh reći, snobovi purgerski, no u zadnji čas odustadoh, promijenih riječ kao u pjesmi zbog rime, ili kadence, te rekoh, Koji su okusili od francuskih vina. Jes, veli ovaj, a ja vidim samo ona mrčna črna čarna ali ne i čarnogorska vina, tek izbljuvah nešto o kratošiji i vrancu i tu bi ovaj spreman za dokazat se o onoj osrednjoj šminkerskoj boci PRO CORDE vina i nešto reć, no ja tu zavrnuh, zapetljah put onijeh groznijeh vinograda, i ko zlica, podjarih ga s okusom lješanskih vina starih dvije do tri godine, čuvanih u pijesku konobe, rekoh , Sliče okusu portoa. Da se i ja napravim važna u muškom svijetu. I snimajući se niz one zaokrugljene spiralne skale, pomislih da ni jednu lijevu ili desnu intelektualku, piškinju ili slikaricu ne upoznah još koja bi skupljala, da ne kažem kolekcionirala vina, sortirala ih ili miropomazivala etikecijom, pričom i isprsivanjem koliko koje košta, kao što sam to vidjela, više kod nas, nego u bijelu svijetu, kod muškaraca sviju tipova. A navlastito ih pali crvenilo u vinu, od onog rozea i cvička slovenskoga En starček do makedonskije T'ga za jugovite.
Tek poslije, mislim se ja, Sadist je još mila majka, jest da me ne trebuje, niti šmirgluje, ali makar me slušuje pozornički, to jest tih frtalj sata što sam sa Istijem Sadistom nasamo, Isti mi se potpuno unese u problem. Shvatio me čovjek, da mi je važno da se izvičem, izretorišem, iskažem glagoljanjem, posle ćemo da vidimo što će od mojijeh bljuvotina da tiskuje, presuje, koj će da bagateliše a koj će to k..c da mi obelodanjuje. Zadnji me puta pripuita Sadisto, kakva sam od zdravlja, valjda ti bljesnu da sam blieda kao manastirska freska, no tu ja odma uzvraćam direkt: Ženski reko problem. A ti Sadisto, kolko li si znatiželjan, čudo jedno, nastavi, A što to? Dok ja ne reko, Menopauza brate. Htjedoh reći liptim, da mužebitnici imaju to svojstvo, sve bi se u šesnaest pisali zakoni i prilagođavali da se liberaju od posla, a ženskadija neka crnči u vakat i u nevakat. Tu ja Sadisto vidim da te ja zanimam kao čovjek, što veli Marx u Rane radove, a ne samo kao hrišćanin, Židov ili žena. I da sam ja za tebe ljudsko biće, da me reflektišeš kao biće po sebi i biće za sebe, sva se nešto ograših, oko duše, ne mogu reći sardca, jer go više i ne imam, a ti već u narednoj mi se frazi obrati kao Književnici pa toboš opizdi po ovim mojim fragmentima epistolarnijema. Te: Kako ti to slomiješ kroz svoju glavu, te, Sve je to nešto drugojačije nego što i zbiljski jest, da te ne prekidoh, dođosmo do primozga i mojih pritajenih, brižno čuvanih snova i pretenzija o Njegovom Prevashodstvu i Preosveštenstvu. Nije, reko ti telepatičeski, to, majke mi, nego ovo mi ga dođe kao izduvaonica, ne morem više da trpijem a da ni sa kim ne dijelim slovo po slovo, brojanicu po brojanicu, krunicu po krunicu, svoga derta unutarnjega. Nego ću da ga ospoljujem majci kroz krasopisanije, da go štelujem, filigranišem, metanisanijem ga položenijima sofistikujem, pa da ispane ko srma na skadarskoj svili, razumiješ, sve sam go zlatan vez. Pa da se nadovezujem time na one vladarice serbskije, pesnikinje Jefimije, koje suzom zalijevahu svoje rukotvorenije i duhoploženije, na silnu na svilu. Amin.

Deveti dan petogo goda
Imadoh sad pasti idući put ćoška u kojem je kompjuter. Presavinu se onaj afganistanski tepih što ga bjeh uzela od jednog honorara, da znadijem za česa radijem, i ziftom se opajam, tek jedva izmigoljih da nos ili nedajbože vrat slomijem. A bila bi to posvema ironičeskaja sudba, da sa svoga postvarenoga, ospoljenoga, opredmećenoga zanata, pisanija svoga u čvoriće afganske vune utkana, padam, i uz to, nebu se nadam.
Sadisto, sjećaš li se kako ti ja u slušalicu rekoh prošloga januara, bivši u Franceskoj, da isvijestih u tramvaju, načas tek, ali dovoljno da vidim njihovu hitnu. Tek, napomenuh, samo mi je Goran Višnjić falio. Ti se bješe zabrinuo, svega mi, ili mi se to samo čini, no i tada ustanovih da drug si. Danas vas bijeli dan topao, kanda je proljeće svanulo, toplina ona južnjačka, kužna, kojoj ne znaš ni pramca ni obale, tek što nije procvao behar.
A ja se ježim od pramaljeća kako se ovdje drnče s arhaizmima, jer to mi je doba od melankolije kojoj ne znam lijeka. Ne pomažu mi ni lektire ni svi sveci ugodnici ni pomisao na druga nebesa. Ništa. Samo sam nekako slaba, tankoćutna, rastrojenijeh živaca, prepukla glasa i s onim nervima-strunama koji pucaju kao neka krunska, kristalna brojanica. Pucaju, lome se i rasprskavaju, kao strune na gitari, kad gi previše dirkaš... Ne trebam nikoga, niko mi ne nedostaje. Volim samoću šalice neispijenog mlačnog espressa, i ovu muziku koju mrcina kompjuterska i ja proizvodimo. On šumi jednolično, ja lupkam pismena kao djetlić. Kvart je miran, buljine odletjele, vrapci i golubovi pospali. Još samo koji stari auspuh brunda paleći se na granici strpljenja.
Danas bio kod mene Xavier, jedan od onih već opisanih stendhalskih mojih studenata. Na kraju je staža, iduće nedjelje se vraća u Lyon. Politolog je, kao i ti. Voljela sam njihovu grupu, Mlle Proust on i onaj ludi Pierric. Zahvaljujući Xavierovu strpljenju sačuvala sam naše knjige, sačuvala od sigurne propasti. Nikad neću zaboraviti kako je crvenio, koliko se postidio zbog inkvizitorske geste koju je Sveučilište ponudilo kao alteranativu: odbaciti, dakle u smeće, ili poslati u neku specijalističku (sic!)biblioteku.
On i ja smo dovukli metalne police i naslagali knjige, prenijeli ih u našu lektorsku sobu, napunili dvije velike metalne police I naslonili na polonističke, sve one suvišne knjige hrvatske, srpske, bošnjačke, čudio se Xavier koliko je Matoš bio napisao.
Danas sam mu pokazala gdje je stanovao Matoš, za svojih boravaka u mojem malom gradu. Procunjali centrom, poslije ručali kod mene. Pripremala onaj mamin ekumenski recept, iz Barske biskupije, oliti carigradske trpeze Nika kuvara, krapa u tavu. Sa suvim šljivama, u dunstu od crnoga luka i pamidore. Nijesam našla krapa, no pastrve, ali jednako dobro ispalo. Vino frankovka, domaće. Matovilac s mrkvom, i na kraju, one moje Les crepes noires, palačinke s crnom čokoladom. Brbljali o svemu, od muzike do literature. Pomogao mi je oko prijevoda Kiša: imala sam posuđeno Skladište, pokazivala mu fotografije Danilove familijarne. Pa potom slušali Balaševića kojeg on, kaže, obožava, pričale mu obje naizmjenice o Crnoj Gori, R. se u početku skanjivala s francuskim, sujetna je i perfekcionista, a onda poslije razvezala priču o Senki M., koja ih je zadržala čitavo prijepodne na času francuskoga, u drugom gimnazije, dok su crnokošuljaši vršili raciju Škole.
Sve je bilo ugodno i nenametljivo, jer imale smo doma itinerere crnogorske, u jednom je i njena kuća u slavnoj Njegoševoj ulici, pa se Xavier odmah sjetio da je to onaj Fenetre de la maison paternelle, iz Lamartinove pjesme koju je jedva našao internetski, i isprintao joj prošle zime. Drago mi je bilo slušati njegove opservacije o našim ljudima i Z. U koje se zaljubio, maglovito mi je dao do znanja da mu se veza s francuskom Ukrajinkom raspada, i da je neka našijenka na pomolu. Mislim da je očaran kao svi stranci šarmom slavenskijem, načinom života koji je navodno, ležerniji, slušam ga kako iznosi svoje ideje o prevelikoj, glomaznoj Evropi koja neće znati kuda će sa svojim Zapadnjacima i Istočnjacima podjednako, u kojoj, kaže, nikad neće Francuzi dopustiti da engleski bude nova evropska lingua franca, i koja je puna «mrzovoljnih i dekadentnih ljudi», ja osluškujem u njemu svoje zasade, i mislim se jesam li u samo dvije ili tri godine, mogla posijati toliko skepse u svoje studente. I ponosna sam i sjetna u isti mah, Vidi se, kaže mama poslije, da si ga i ti formirala. Sjećam se s koliko je pažnje čitao Matoševe pripovijesti, uspoređivao izvornik i prijevod, kako se kolebao nad Andrićevim tekstovima, diskretno me oslovljavajući, Madame, što Vi mislite o Pismu iz 1920., ili kasnije u tramvaju, što mislim gdje započinje a gdje završava Srednja Evropa ili Balkan ? Odgovarala bih protupitanjiem: Što Vi mislite Xavier, a kad bi on za zapadni njen rub postavio Ljubljanu ili Zagreb, pomakla bih upitno dalje, kao u igri monopola, prema Trstu, koji je uvijek bio naš, a onamo istočno, dalje od Beograda i Temišvara, do Crnoga mora, do Odese ili Toma, gdje je Ovidije rasipao svoje elegije.
Mama bi mi poslije govorila, nije li to njima premnogo, tvoji civilizacijski seminari, a ja bih već sljedećeg ponedjeljka donijela veliku, dobro ilustriranu monografiju Kvarnera ili Istre, s fotografijama magaraca i suhomeđa, krasa i crkava u bizantskome stilu, onoga što nejasno osjećam kao svoje, kao u ekspresiji svoga pradjede Luke »ka' ni svoje ni ničije», on bi govorio o nadničarima koje je plaćao a oni slabo radili, na njegovu poveliku imanju, a ja mislila o tome kako ćemo frazeologiju hrvatsko-srpsku prevesti adekvatima u francuskome, i ne ostati pri tom kratkih rukava. Uvijek sam tada mislila, slušajući Xaviera kako brzo usvaja moje etimološke napomene - odmah se sjetio da su duh, dah i duhan u vezi - kako je šteta što se ne bavi literaturom i jezikom, nego politologijom na kojoj je izabrao neki menadžerski smjer, danas mi priča o tome kako se u poslanstvima ništa ne radi, a on hoće raditi i zarađivati, negdje će prodavati francuske automobile, kakav je to propust da takav mladac neće tumačiti sjutra ili prekosjutra Kiša ili Kovača, koje je lako i shvaćao i razumijevao, njihove kritičke opservacije o Evropi, francuskom gošizmu i našim nacionalizmima. Mladac nije ambiciozan, zaključuje na kraju soareje u kojoj ispijamo crni cejlonski čaj, jer tad mi Xavier, kao usput kaže da je bio i na Ceylonu, a ja se pitam na glas koje je godište, i kao da ga čujem prvi puta, računam da sam se te godine kad je on rođen i ja tek jedva, tek ispilila iz roditeljske čaure i odletjela, a kamo bi, no, put zapadnih zanovijetanja. U možda jedini pravi centar Evrope, u Mediolanum. Ili što reče A., za Milano, u Mila-novac.A tamo ni milosti, ni bogme, nekog novca. Za te pare nisam mogla da kupim, nakon četiri godine ni Alfu. Ni Guliettu. Pa sad ti ne metaniši o najboljoj, srednjeevropskoj si literaturi.
U tom duhu, njezinom, priznajem si ga, evo skoro pa javno: Sadisto, znadivaš li, da mi faliješ? Stvarno, ono, ljudski, da si mi tu u nekoj neposrednoj mi blizini, da te ćutim za mojim za leđima đe mi gunđuješ, i nešto sebi u brk zboriješ.No, ti, niti mrčiš niti kuješ, no se s velikijem pitanjima državničkijema, nosiješ. Zabacuješ privatno, fasuješ samo profesionalno.
Ne bila ti druga, 'er moja ti je deviza, srodna, prem ne jednaka: Literatura ili život? Oboje, kad drugo ne bi vazda nadmašivalo ono prvo, prevashodno, neophodno, nužno: kao kiša mokrenje ili suze. Tek iskustvo soli. Oliti: s okusom soli. To je za ono, da prostiš, da ne boli.

Adinacatij denj pjatogo goda
'Em Ti, sanjam te noćas. Ne u prostoj nekoj situaciji. Božesačuvaj. Nego u proširenoj, s onim mrgodnim Đ. U društvu da smo. Sve nešto sam go nadrkan Prečanin. Ja tu u misiji da gi razlabavim, a ne ide mi, jer moja je mrklina još veća. Sjenovito, ombroso, nit ko divani niti se zbori. Vani tek što nije pljusnulo. I vazda naduvene, zavjese. Odnekud promaja, netko ulazi, zalupe vrata. Budim se. Već je dobro nasukao dan. Moja R. ne smije ni rolete da digne dok se Zadnjacrnogorskakraljevna ne digne na lijevu na baksuznu na nogu. Tek tu ustajem bunovna, oblačim preko noćne košulje onu džemperčinu za dva-do-tri broja veću no što mi treba, sve onaj meni najdraži rižin plet na njoj i nijanse bež-drap-kakao, koju ostavih da mi bude model za štrikeraj kad se dovatim znanja u istome, i da me Vazdaspremnu podsjeti onim poprečno postavljenim prugama na dušegupke u kojima mi se rasu perla mladosti, tek ja se tu primičem najmrskijem mi jutarnjem izumu, zrcalu, četkam kosu, umivam se, mokrim, perem ruke, onaj mi je provansalski sapun tekući na izmaku, kako mi ga samo potkrada stara, sunce joj njeno, za okupacije navikla sa sestrama i bratom potkradat neprijatelja dok je na straži, provlačit se ispod žice i fasovati sledovanja u linolinskom sapunu i konzervama hamburgera, tek meni tu sine da se ista ne čuje iz svoje sobe, nit se oglašava ni dobrojutro nazdravlja, proderah se iz sveg grla Maaamaaa, đeea siii, a ona, meni fino: Što vičeš jadna ne bila, što urlaš od devet zora. Kako reko devet zora, evo već deset ura skoro ima, a ona se udubila u one černogorske zelenaške novine i prati što ko kome reko, Kako reko moš to da čitaš natašte, nasredsrca, da te ne zabolije stomak od tije crnije žuči, a ona će meni: Znaš li ti izbilja, Špico, - tu već znam da nešto od mene hoće dok mi tepa i arhaiše - što znači u crnogorskom: Ni žuč mu nije grka. Znam reko, kako ne bi znala, da je neko duševan, dolce, golubinje duše, ali ja takvoga još nijesam srela. Sve da si prošla sedam nahija, ne bi ga našla među onim zlosretnicima. Kako reko tako zboriš, zar se ne kaže, Zlojutrović, za čovjeka mrzovoljna s jutra. Jes' tako, no ja nešto drugo kontam, veli ona, i tu se popridiže da vidi je li ona kafa iz makinete uskipjela ili joj se samo priviđa.Mudri li su, veli, oni naši , kad hoće da izbjegnu nevolju, fataju se rabote. Kako reko to misliš, zar im rabota nije najviša kazna?
Ne, veli, to je jedno opšte mjesto. Oni biše se pomeđu sebe iskrvili da ne rade ka Crnci, povazdragidan. Jes' vala, pogiboše od rada silnoga, tešu kamen ili nalivaju vinograd ili nižu duvan. Ono malo krtole luka i zelja uzrabotaju im žene. No bistre politiku od kad svane dok ne mrkne. Ili idu na sjednik jedan kod drugoga, po cio ljetni dan na teferič, ka da se nijesu viđeli otkad je Lenjin barjak digao. Jes, to je bio izraz tatin. Čuo ga od nekog Cetinjanina koji je dugo studirao. Zvali ga Minja. Otkad si na studije u Zagreb Minja, zadijevali ga zloradnici cetinjski. Otkad je Lenjin barjak digao. A ovaj jedva da je rođen poslije Lenjinova kraja. No eto, avetaju pa ne znaju što će, pobješnjali od mrsa. Imaju da peku bijele i crne kobasice, šilje im famelja, u pakete ka Unrine, i dijele pomeđu sebe onu slast božju, sve se one mačke kod Leitnerice u dvorišnoj zgradi u Palmotićevoj smucaju oko njihove mansarde, a onaj rešo se žari od priganije, ne bi smjeli uključivati struju, ne da gazdarica.
Kasnije se priključuje i ona koja će postati moja majka, koja ne dobija dinara stipendije no škrte Nikoline predpenzione dinare, vazda naglašava da će da se penzioniše kad ona privede kraju studije, a to se otegnu zbog onog Starog vijeka, Ne šest semestara, veli stari Grga Novak u njenoj priči, Nego šesnaest semestara gospodo treba studirati Povijest staroga vijeka. Udvoje biva lakše, propituju se, M., je veli mama imao slabo pamćenje.
Nije reko čudo od siromaštva, On je veli sve čitao kao roman, nije mogao da se koncentriše. No on prođe na ispitu kod starog masona, ona padne, i dođe uplakana, ojađena, «pogodineučenja, mošmislit». Stari je bio mizogin, sigurno je bio, potvrđujem ja, da je ohrabrim, nego što, sve je to bilo društvo pedera, ko i sad, mogu nešto postić samo oni koji prodaju maglu za iluminaciju. A 'okle im konzervans za maglu, pitam ja uz onaj bljutavi margarinbezkolesterola, zamjenski, umjesto putrahrvatskognajboljegnasvijetu, a ona ko da mi čita misli, A da znaš kakav su margarin imali njemački vojnici kad su išli na Grčku, bolji od maslaca. Kako si to reko sve stigla da probaš, Tako veli, nisu svi bili svinje, neki su nam davali i čokolade, kad su vidjeli kako su mi sestre maleislatkekoširlitempl.Ostavljali su u prozore, s ulice, dok su se brijali na onom jutarnjem suncu. Fino reko bogami, saradnja s neprijateljem, po članu zakona tog i tog, stavak taj i taj, odeljak i paragraf taj i onaj, po kratkom postupku su mogli da ve pogube. Kako veli ona, jesi l' normalna, tata je bio ugledni učitelj, poznavali ga bivši đaci, bili komesari, nije se moglo samo tako pred nišan. Ništa ja ne znam, đe je tebi bila klasna i internacionalna svijest, što nisi odbila da probaš od nacističke čokolade? Tu se ona sjeti jedne parole: Nema više marmelade da četnici mažu brade. Pa se kikoćemo ko u transu.. Utoliko zvoni telefon. Ja kažem, Eto vidiš špije nas slušaju. Kuća je ozvučena. Ona meni, Na zdravlje Tebi, Ti si ista ko i Danilo Kiš. U svemu i svakome vidiš znak, poziv, tajni smisao. Jeste. I stvarno, metalni zvuk telefonske dubine, para mi uho, kao da zove prekookeanski kit. A ono fakat, ona njena protuva iz najjužnije joj provincije, s Otranta, zove da čestita Hristos se rodi. Jel' tamo ima datuma, il' je pobrko i godine?
Pitam je ja, ljubomorna ko kučka. Ona, kao, ne čuje nego se prisjeća kako me pred Xavierom ispravila, kad sam ja rekla na francuskome provance, ne mogavši prevesti banovina, Tamo gdje je more, kaza ona, nema provincije. A Xavier se nasmijao, shvaćajući da je Barski zaljev centar kozmosa.

Dio III
Semnacatij denj pjatogo goda
Idem ja onomadne u šetnju.Još nije sasvim pao dan, a već se sluti sumrak nad ka-princes-krafna zvonikom. Tek, lutajući onako besciljno, ničim izazvana, uđoh u dućan staklom. Tu je, sve do rata bila nadaleko poznata fabrika kristala. Sad ju preuzeše Slovenci, i, nametnuli onaj svoj grubi, neotesani, necizelirski rad. Uđem ja, reko, a kad za kasom sjedi neka prispodoba ženska, u vinterici. Pogleda ja oko sebe, odma zapazim liepe čaše na stalku tamnosivom, skoro pa crnom. Reko, jel ovo, murano? A ova će, digla se, isprčila stražnjicu ko kljukana guska, stala raširenih nogu i s rukama u džepovima preda mnom, Gospođo da je to murano, koštao bi par hiljada kuna! I znate li vi kolko murano UOPĆE košta? Tu mi se digne ona stvar koju nemam, tek ja se ne dajem smesti, Znam reko dobro, i prije nego što ste Vi na svijet došli. Gleda me bielo, ko da vidi Samu Majku Božju od Milosti, ja u onoj ekološkoj bundi, i dubokim sajmonicama, a ne vadi ruke iz džepova. I uostalom, dodajem ja, s klijentima se ne razgovara s rukama u džepu. Ona se tu prodera, Što Vi mislite sa mnom OVAKO RAZGOVARATI? Razbjesni se kuja, pretvori se u aždahu, jer je ja pred tijem podsjetih da rečene čaše neće biti za šampanjac, kako ona napomenu, već za vino. Uostalom, Vi biste to trebali znati. A ona, histerika naprahana ko venecijanska maska, meni: Gospođo, ako ste me došli PROVOCIRATI, gledajte , tu je preko policija. Ja se zbuni na potonju riječ, no ne dado joj na znanije: Jeste l' reko normalni, kakva Vas policija spopada? Jel' Vam reko u opisu radnog mjesta da prijetite i sikćete na kupce? I tu ti se ja okrenu na peti, izađo, zamalo slupa sve one mrčne vitrine sa staklarijom, ko nacisti u kristalnoj noći. Ona će meni u MOME GRADU, u MOJOJ ZEMLJI prietiti policijom. Mamu li joj doušničku, banda teroristička. Sigurno je nabrijana te je onako blieda, duva ili se fiksa, drolja jedna trgovačka. I ona će prijetit s tisućicama kuna, jel' bitno imam ih li ja ili ne? Nego je sigurno vidjela da osim rukavica u ruci držim samo svežanj ključeva, i da ne kanim kupovati, nego samo meračiti.
Pa zar je to nedozvoljeno, nama koji smo ko klinci išli u «KRISTAL» i gledali kako pušu majstori i užarenu melasu stavljaju u kalupe i peći? Ja, sam, sjećam se upoznala i majstora Giorgia, koji je pravo s Murana došao u S., da dizajnira vaze i gondole, pepeljare i servise za dvanaest osoba, u muranskome staklu. I sad mi je kuća puna kristala, i ne merem se odvojit od nekije primjeraka... Poslie pođem do Muzeja, tamo samo idioti s psima, ne zna se ko koga vodi, tek jedan šetač slobodnije ruku i ja. Čudak neki, pogledava me iskosa pod onijem kao španskim šešoarom, zakopčan je ko svećenik do grla, sve to vidim pod onom žutom reflektorkom koja baca svjetlo na spomenik Koči Racinu, sostavitelju Belie mugri...
Buncam išavši putem: belie mugri crnie dani, sinjije mora surije montanji, poslie se vraćam domu svome i puštam Leb i so, one sinkope me lieče od ludosti, koliko bi iluminacije trebalo prosuti po ovim nadrkanim beštijama da se opismene i uljude, da nazovu Zdravomariju ili Večernju bez nemira u stražnjici i poganskih psovki na prljavim jezicima, koliko oceana prosuti da se iznova pokrste nekrsti, da se osove na dvonošce ove apsolutne zvieri.
Ne pišem već mjesecima poeziju, i to me čini zdvojnom i sutonskom, moj dragi Sadisto. Znaš li kolika je to pokora za mene koja u svemu viđah samo ono lirsko, koja trpim kičerajskoga paraživota dramu da bih ispuštala istinsku kanconu na sva čula? Koja sam navikla žmiriti da bih podnijela nesnosnu drskost nevremena? No, na stranu Najdražamimoja zemljica i njene inačice. Francuska mi je progutala mnoga moja lirska nagnuća, ushićenja, opijate jezikom koji mi je najbliži jer je neprevodiv, kao svaka poetska ekstaza. Tamo, da bi opstao među građanima koji su za svaki slučaj sačuvali i rep, moraš dobro biti otriježnjen, trezven posvema.
Nema zanosa, nema uzburkanosti, nema strasti, nema derta. Jok bato. Samo Zakon, Jednakost, i Opštena jebada. Svako sa svakim, niko ni sa kim. To znači, sva su erotičestkaja mogućstva poželjna, nijedno ne znači prisnost. Zapadnjaci zaziru od te riječi ko đavo od tamjana. Nezavisan i nepotreban ko smokvin list. No za razliku od potonjega, koji kad ga ubereš, mirisav je i ljekovit, njihova je LIBERTE neupotrebljiva, prazna, smrdi na pseće govno i ima lice posvuda isto: arogantnih službenika što predstavljaju Njeno Visočanstvo V. republiku. Bljutava i izlišna, to je Sloboda Zapadnjaka. Nikom neophodna, jer je imaju, nikom dovoljna, jer bez kamata i glavnica ne vrijedi, nikome potrebna, jer reciklirana revolucijama, angažmanom, gošizmom i degolizmom, magrebskim proširenjima ili poljskom ohološću, iscrpljena je, prerađena, izlišna, dosadna, opetujuća, i po ko zna koji put neoprostivo neukusna, sa svojim povicima u tuđa dvorišta, sa svojim špijuniranjem u jadranske pjene i balkanske gulaše, nesposobna da smisli išta više NOVO u umjetnosti, arhitekturi, ili muzici, bez stranaca, bez ponavljanja banalnih sižea o pariškoj nepodnošljivoj kuhinji tzv. ideja.

Dvadcatij denj pjatogo goda
Zaželjela sam se sevdalinki, Sadisto, onih podgoričkih. Upravo, zetskih, uz magistralu, kad u svakoj kafani zavija u svojim spiralnim tonovima neka turkofona melodija, privlačeći turiste, avanturiste i nas, ljetne džabalebaroše. Jedna od mojih bližih rođaka i ja, sa svojom bi se muškom pratnjom, znale otputiti put mora, a završiti u kafanama uz džadu, na ribi ili kastradini, oko Virpazara. To je bilo i nekako prestižnije, jer u primorskim je mjestima previše stranaca, ne znaju uživat, oblokavaju se onim Nišickim pivom nesretnici Švabe, traže knedličke Česi, Talijani traže prvi pjat s tijestom i raskvase se od pomisli koliko košta jastog u kotorskim ribljim restoranima, a posvuda rasprostranjeni Zagrepčanci guslaju uvijek isto čuđenje što je njeguški steak, tako appetitlich, i tak, zaboga, sliči na, kaj ne, naš, agramerski.
Ma nemoj mi reć, molim Te, uz trpezu smo svi slične guzice, namirujemo prvo utrobice, pa ih zalijevamo vinom, pa tek onda može pjesma, koja kakti para dušu. Para k...c ili ga lomije...

Istini za volju, jedno od opštije mjesta kontra crnogorskije ušiju, da su tvrde i beslušne, prazno je i savim netačno. Ko je čuo kako lijepo kanconišu Podgoričani, ili baladišu, taj se morao rastapati uz Veselu, veselicu, ili Ko to kuca alkom o vratima....Bila je dugo u hotelu koji tad bješe zadnja riječ arhitekture, jedan mjesec u ljetu, angažirana već onda legendarna Ksenija Cicvarić, umjetnica starovaroške sevdalinke. Kako je pjevala Anđušu, da ti prosto srce strane ili da bez silnog ostaješ bez daha. Dolje, pod terasama hotela mrmori kao žad zelena Morača, studena i besprijekorno bistra, onamo se, preko mosta Nemanjića naziru Cigani čergaši, s onu bandu treću, put Pipera, kanjon se produbljuje ko na Lumbardinim slikama, sve odjekuje posebno i zvonoliko, s onim ehom koji i sad čujem, sve do Malesije, albanske krajine. I tu ti onda oni beogradski drznici kažu da đetići ne pjevaju nego leleču, da sviraju na dva tona, ili da im je pjesma tek pojanje. Jebem im oca očinskoga, a u njihovu je pjesmu ušao turski momenat, i ako go isključiš ne ostade im Sitno kolo do kola.. .
A fakat uigraju go sitno Srbende, sve ka balerine popridižući se na prste, sitno sitno, kaluđerski. Ko da prosipilju perpere. No sad je svuđe obrnulo na onaj turbofolk, ne moš propisno ni uši zapušit, probija do nerava, do ključnije kosti, do rebara. Moš se jebat, zavladao kičerski elemenat svuda, oni s Međimurja deru se s etnom, svaka ko da svršava, Dalmoši razvrgli muški kor pa ženskadija u duetima ili tercetima umjesto onije glasova ka kastriranije muškadije, sad sopraniše sve ne bi li pokazala bielu svietu Ća je pisma, lipa i bila ka im Rvacka. Bosančerosi se još vuku na bregovićevske prerade, već mi je digo tlak sa svoji motivi ciganjski, potroši mrčnu Cigančad đurđevdansku ka sapun, a trubači će golem zvuk da izduvaju, elem će celu Evropu raznesu, samo ako se ovaj komesar balkanskoga melosa iz svoga bunkera u Pariže ražesti, će im pokaže di se sinkopiše a di blefira. Tek, jebote, treba da se povinujem pređašnjoj panonskoj balad-ševićkoj poemi, pa da go slušujem po dva do tri puta s one duple CD što mi o slavi, presvetoj Đurđevici, pokloni druga mi po feminizmu, Mirjana Đ. Razumiješ, onaj kokot banatski, sve čkilji onim očima što mu utonule u obraze ka da su ga čele izujedale. Sjajne su mu stvari, no vazda jedno isto obrće. I samodopadan je, to ne volim kod autora. Volem skromnost, pritajenost, do iščezavanja iz vlastita pisma. A ne bolan, da mi se razmeće sa snagu, ko neki retorički Herkul. Tu se odma iznerviram, ugasim onu napravu, okrenem ploču. Zato si s instrumentalnom muzikom vazda načistu. Nema ogledalce ogledalce, reci ko najlepše sklada reči, jok bato. Samo se tonovi zgušnjavaju i rastvaraju, tope i sabiru, luduju ili tješe, već prema nastrojeniju, već prema položeniju. Tvome, koji dotle, svoje jade celofanskoj apstrakciji mreže nudiš: gol si golcat, i treba ti pokriće, pokrivalo. Nema li ga u tvojoj ruci, ima da nadrljaš, i od kritike i od paravojske spasa književnih protuha. Nijedna nije capable sonet napisat a ne nosit se s teškom artilerijom zanata kritike.
To mu ga dođe ka u onoj soldatskoj anegdoti. Ide vojak sa straže a pita ga dežurni, derući se: Koji si? Ja sam, veli ovaj, taj i taj. Stražar veli, stani, uzvikuje li, uzvikuje.. Stao sam, uzvraća soldačina. Đe si bio, udara dalje kaplarčić put njega. Srao sam, da prostiš. Sve sam postmodernistički pastiš govnovaljskih uradaka. To ti je na svijem stranama sukus naše dične, drnčne nazovikritike. Usporedi samo Matoševu ili Vinaverovu, pa ćeš da vidiješ brale što je oštrica a što bodež. Ima da te proburazi s glagoljivom dijamantski reskom rezonancom.

Sljedujuščij denj
Dvadeset i prvi je već u mjesecu, kako brzo prođe ovaj početak tzv. Nove, evo već prekosjutra bit će Preobraženje. Kako počne oktobar tako počinjem željeti ljeto, njegove milosti i žaropeke, njegove duboke sjene i debeli kao za manastirskim zidinama hlad, a kad dođe, iscuri ko klepsidra, za koliko se prekrstiš. Ne bude više one hrabrosti da se kupaš u maju na i inače znatno hladnijema južnijem morima, ili krajem septembra, kad si rođena, poneki zaludan posao ili beštije familijarne pokupe ti vrijeme, te ga protratiš nizašto.
U kafenisanju i teferiču, u divanu u kojem se više ne znaju oni mlađi u famelji snaći, no se deru ko da su svi šuplji navr' glave. Naj mi je miliji protagonist ljeta onaj magarac s očinskoga doma, star je već prestar, reče ono pašče od Periše da ima put 40 ljeta. To magare kad se ražljuti na ukućane i kad više ne može trpjet njiovu dreku, lijepo se izgubi, pođe put šuma u one glavice, niti riče niti se čuje, radije će da lipše od žeđi nego sluša graju. Gubio se tako pretprošloga ljeta par puta po par dana, već smo mislili da ga pregazi džip one raspusne omladine na cetinjsku džadu. No, onda se pojavi, s onim debelo upletenim užetom oko vrata, razvezano, ili, lancem koje vuče za sobom, kao znak ropstva kući Blagotića. Ja mu samo kažem, Mago jadan, đe si ti Moj Mago. A on, odobravajući i razumijevajući sve od onoga moga zbora, striže ušima. I kad sam bila mala voljela sam magarad, sve su me stavljali na samare kad odlaze u berbu grožđa, a ja fino iz one čvrsto upletene kotarine motrim na dudove i Đerinac, njišući se na onom četveronošcu sve do Razboja. Poslije mi daju da zobljem od onoga grožđa tako slatkoga da ti se prsti slijepe, i jezik pocrni ka da si pio tintu.
Ili me svrate kod onije kuma Ljubice i Milice, a one ne patihnu, e im je dan doša: svaka me propituje što smo večerivali što ručali, mrčimo li pinjate ili samo od bijeloga mrsa objedujemo. Ne, rekoh ja, nego strina kuva pijetla u supu ili ka za inat, i ka usput, ispričam kako je stric zakla jagnje nama u čast, te sam se osladila onom priganijom za doručak, a do ručka me druga strina zvala na pitu, ka dušek meku. One obrću onim mrkim očima i gledaju put Svetoga Vasilija Ostroškog, i krste se preko prsiju i sve do pupka, a ona mlađa, od njih dvije, sličnije jedna drugoj nego dva jajeta, nudi mi pršute, sitno zboreći: Anu, probaj, pa da vidiš da je naša bolja, i suvlja i slađa od one što ti stričevi suše. Tu meni ne bi pravo, pa da ih još podjarim kažem, Ne mogu hvala, onomadne mi je stariji stric peka na ražanj, na oganj , na žar, suvoga telećega mesa, ne umijem vi kazat kako je slaaatko. Tu razvučem one vokale ka oni, a njih se dvije u jedan glas pitaju, Kako ova mala Milorada Blagotina zbori ka da se nije rađala na te bande latinske, ko bi kaza da nije ovdašnja đevojka, viđi Bogoti, kako su je vaspitali ti roditelji fino. A ja da spasim svoju ranu lingvističku svijest uzvraćam: Umijem ja i po njihovu da zborim, no me ovđe niko ne bi razumio. Reci nešto, Svetoga Ti Petra Cetinjskoga, nagovaraju me one, a ja onda popravim šiške i haljinicu, kao na sceni i prepričam neki dječji dvorišni dijalog na kajkavskom. One se zbune, i pokrivaju usta da im se, dok se zacjenjuju od smijeha, ne vide oni zubi što ima fale u glavu.

Večer dnevi v katoroj uštap jest
Đe si bolan Sadisto, u ovakav krunski tren kad ogromno oraha stablo tik uz moje prozore namiruje se besprijekornim kristalnim, kao prah, kao štaubcukor, svjetlucajućim pršcem a idilu zimske večeri kvari samo onaj prizemni tip, dok razvaljuje sjekirom drva u podrumu zgrade. Tu sam i ja kojoj ne treba muzika, jer sveti trenuci isključuju sluh, isključuju čula, možda u podjednakoj mjeri kao i čuvstva, a ekstaza stapanja sama je sebi svrha, kao i laka a obvezujuća lektira cioranovska. On je možda dosegao veličinu ničeanske mjere, dosegao ali ne i premašio. I kao što ti citiraš svoje uspavanke, lektire poglavnice, tako i ja vazda za nuždu uz jastuke i jagluke držim po jednog Antikrista u prilici filozofa ili književnika skeptika. Uz Danila i Tina, tu su nove dvije kod Feltrinellija izašle filozofske knjige Salvatoreove, druga mi i sustanara u samoćama milanskijem, Celan i Cioran, Andrićeva ili Maupassantova novela, neutješni Filozofski rječnik Voltairov i za potpuno jezično sluđivanje, poezija Roberta Desnosa ili Paula Verlainea. Moram li dodati da ih čitam u izvorniku, uz pomoć rječnika, doduše, ili je dovoljno reći skromno: iz istog sam jezičnog kruga iz kojeg su crpili Crnjanski i Dis, Dučić i Matoš.
Kasan je popodnevni i sat, još nije odzvonilo u S. za večernju, kažu ovdje Kasno je popoldan iti k maši. Kasno je i u nekim godinama zazivati fantazije djetinje. Kako to činim ja pisanjem, svakodnevno, i bez trpke muke kojom se inače truju pisci izlišni sebi koliko i svojim čitaocima, izlišni i nabeđeni kao plavuše, pseudoumjetnici, gromoglasni vikači što s prvim kihanjem prave performanse a potonjom i prdnjavom revolucije. Žuči puni i olovnog otrova koje vam strovaljuju u njedra već na prvoj stranici ili u svojim preuzetnim Proslovima, preseravajućim eklektičkim i samodopadnima, kako to već biva kod ljudi koji su usrkali od smrada Canala Grande ili od paprenosti londonskih azijatskih restorana. Ili, nedajtibože, preletjeli Baru pa se navukli na california-blues. Ja bi to sve lijepo ispljuštala jednim dobrim šmrkom, dobrim pritiskom debelog mlaza vode isprala te bljuvotine, te ostake snobovskih gozbi, na govnarijama koje slušamo kao svjetske pozornice organiziranog kriminala kiča.
Ne bi mi ga mogli prijeći nijedan više ne pontonski mostić, ma ni jednu granu put Istoka, a da se prethodno ne cijepe od ljevičarenja, zelenog mišljenja ili makrokozmičkih recepata o bielom i svietskom poretku. Pa neka si ga pripašu na onu stvar, ili okače o pluća marice puna, drkadžije predsviesne, iz primozga puneće, na elektronskoj mrežici svršavajuće pizdopatnike.
Sigurno misliš kako mi je jezik ogrubio među Galima, i kako sam daleko od one Teroristkinje milosti kakva bjeh pred desetak već bogme godinica kad me upoznade.
Jes, vala, tačna ti je to istina moj Sadisto, više se i ne sjećam potanko okolnosti u kojima smo se upoznali ili sreli, bit će svakako jedna od onih vazdaistih ka iskopiranih sličica iz tvojeg manjinskog ureda gdje velebne i svetske stvari dževapiš. A sad, otkad se primaknu Vrhu Njiova Prevashodstva, ja se sjećam samo ljetošnje Tvoje kulturkancelarije, u kojoj se ponovo, kao leitmotiv, uz one mrčne grafike i plakate i ulickana uljem premazana vrata i stolice i okrugle stolove, javljaju rekoh one lelijave zavjese, kao čisti amblem naše obostrane nevinosti.

Sljedujuščaja vječer
Zdravo da si Dragi moj Sadisto, više svačiji nego moj, pripoji se na tebe vaskoliki živalj serbskij onaj iz zemlje Orvacke, em mu ga dođeš nešto kao Prevashodstvo koje mu metaniše i sledstvije pravoizriječno dejstvije ovaploćuje. Nit te viđeh već podobri broj danah, no samo čuh na žicu. Reko danas, u onim našim radnijem dogovorima o rabotah koje imam proizvesti ili već u njima tonem gušeći se jednako od blagorodnije bogougodnije djela, reko danas, oće li ta dva moja libra rječnička, skoro pa bukvarska, onoga što slučylos i onoga što nuždnoe est, oće li gledat bijelije dana, iliti publikacija. Oće l'reko, da ne ponavljam ko oštećena longplejka, gledat bijeloga dana do proljeća? Kad tu me ti zaskoči, i kanda nećeš, priupita: A kad za Tebe počinje proljeće? Ja se malo ka zbunih od dejstvija anestetskog pitanija tvoga, kako ima tu sad da mi postavljaš tako poetičesku frazu kao neki svemirski geometar, oli znam ja kad sviće dan ol' se pravim neučena? I brzo se dosjetih jadu pa odgovori: Dvadeset i sedmoga marta, nego kako, koji dan kasnije, ali reko toga je dana u zapadnoj ikonici Santa Lydia, ima po njoj da se pamti kad dan pruža svoje ozarenije u kokota letu. S praga polijetajućeg. I tu se mi, bez oko u oko, samo uho na uho, dogovorismo da knjige, dvije ujednu, imaju izaći. Ja se obradova', ograši' se, kao ono derište kojem ponudi šećerlemu, čibuk, s pazara. Ima da vidimo oćeš li se držat slova il ćeš mene, ljutu Arnautku, za riječ fatat.
Inače cio mi je dan u gostima bio jedan od najvažnijih ljudi u mome životu. Nemo odma da si ljubosuman, jok, nema tu potrebitosti. Čovjek o kome je zbor nije još ni punoljetan. Bio mi je u prvom susjedstvu otkad se rodio. Sad je trećegimnazijalac. I žrtva nemara roditeljskog. Živi s babom u provinciji, otkad se ovi rastadoše. U mojoj je kući naučio čitati, skoro i pisati. Ne bi vjerovao, kako dječak od nepunih 17 ljeta, prevrće po biblioteci, čita naglas Katula u izvorniku, citira naizust prijevod, traži od mene ili moje majke da mu čitamo Baudelairea, Preverta. I uspoređuje, na moj nagovor Tinov i Vešovićev prijevod Suglasja, i na kraju čita imitirajući moju dikciju, i sam na francuskome ovaj sonet. Sav smo dan proveli u ili oko litarature, prvo je iskontrolirao što mi je na stoliću uz uzglavlje, od lektire, žestio se što ne zna ćirilicu, molio me da ga podučavam. Ja mu dala jednu analognu azbuku i abecedu, da otale svladava. Pa zatim, izdiktirao mi svu svoju gimnazijsku lektiru, jadao se kako slabije razumije pjesme nego romane, kumio me da mu čitam svoje zadnje pjesme, pitao za inspiraciju izafektiranim tonom «Što je bio neposredni poticaj?» Reko, Antiša, tako mu tepam, jer se on kao krležijanski junak zove Ante Horvat, misliš li na ono TKO je bio taj na koga sam mislila, on žmirka onim očima crnim kao crni jantar, jes, ofkors. Kad priznajem ko je tu Pozadinac, opet negoduje, ne zna me iz tog vremena, to je prije njegova znanja o svijetu, ne doseže moje uspomene, opet mu nije pravo. A plemenit je koliko i težak, valjda sto oka. Ne, prećerujem, ali predebeo je, Ličiš brate na franjevca kažem mu, a on se tu sjeti kako je kao mali išao u franjevačku crkvu na misu. Crkva puna ljudi, veli, hladno ko sad, zima brije kroz portu, svi se mole nekom bogu a ti ga ne vidiš. Tu mama uzima ono dvojezično izdanje Preverta i čita mu naglas:» Oče naš koji jesi na nebesima/Ostani tamo/ A mi ćemo ostati na zemlji/ Koja je ponekad tako lijepa».
Dugo već predajem mladim ljudima, upoznala sam divnih i divljih među njima, no Antiša je poseban, možda najplemenitije biće koje sam ikad srela, najdarežljivije. Kad se odselio u Moslavinu, i prvi put došao ocu u S., navratio je k nama. Usred ručka digao se i upitao me: Mogu li vidjeti sobu? Kako ne, znala sam da je moja soba u nekom smislu i njegova, soba djetinjstva. Tražio je tu neke stare mirise, one po knjiškoj memli i po indijskim štapićima ili mošusu, tražio moje suvenire, molio da vidi crnogorska i talijanska izdanja mojih knjiga koja nema. Pitao me za moje južne rođake koje sve zna po imenu samo iz mojih priča, zapamtio bješe svaku pojedinost, čak i onu kad je bio sasvim mali. Sjedim ja uz pisaću mašinu, on jedva dobio dozvolu da uđe u sobu i šuti, vani se ko i sad tresu borovi oteščali od pršca, a on nalakćen na drveni prag prozora pita: A Lidija, kooolko onoo, ima borova do Crne Gore? Bio je rat, ja digoh glavu s rukopisa, zamislih se ka velika, i rekoh: Mnogo Antiša, premnogo. Kolko je to, jel se može izbroojat. A sve zamuckuje od uzbuđenja, vidi i sam da sam se ja nadnijela nad one rukopise ka nad Crno jezero. Kolko misliš Ti da ima ? Milijun ili još više. Ne znam, ne, manje. I računam ako je skoro pa hiljadu kilometara, u svakom je toliko metara, a to i jeste jezero, nek je svaki bor širok samo metar, eto ti milion borova. A jesu li crni stvarno ili se samo tako zove Gora Crna? Ne znam reko Ante, ne davi.
On se tu pokunji, spusti onu glavicu nalakćenu na lijevu ruku, i šuti dalje dok ja otkucavam ko djetlić fragmente svojih snoviđenja.
Otkad su Ante i njegovi odselili iz moje zgrade, iz stubišta, s kata istog, iz naše ljupkosti i dragosti pune svakodnevice gdje ti je prvi susjed više nego brat, u našim je životima s novim susjedima, zavladala neka pustoš ravnodušnosti Nismrdinimirišu tipova. Jedva da otvore usta kad pozdravljaju, svi su žuti ko Skandinavci, žuti i bezlični, svo troje s onim prozirnim očima punim vode, nezanimljivi i sasvim sam sigurna, sirovi, spremni da vam izvade zub ili izrežu jezik zbog LEBA i SOLI, koji ste CD, misle, pustili njima za inat, ili se kikotali gluposti njihovih političara dok je trajao dnevnik plus. Kao da ne jedemo svi ista govna, ne meljemo isto smeće kroz flajšmašinu nehistorije, kao da nismo svi na istom đubrištu poraća.
Moja mi R. poslije kaže da se boji za Antišu. Što reko, što te ufatilo? Nije kaže, nego on je prepametan i preduševan, takve rijetko nadarene ljude oni naizgled slabiji, jedva čekaju da slome. Neće reko, čuva njega njegova dobrota. A onda bi se tu, na takvu mjestu, on bio sjetio, i pitao me: Jel, kak ti ono veliš Lidija, kad hoćeš nešto naglasit? A da, kažem, Da me bar Bog lijepo pogleda...I pogleda li Te Bog? Pogleda, kako ne, eto reko upoznala sam tebe, živimo u isto vrijeme, a Bog uvijek gleda blago na plemenitu dušu...

Svetosavskaja vječer
Mon cher Terroriste, Mon cher Sadiste, evo vidim po datumu, već punijeh sedmicu dana ma i više, ja ti se ne objavljujem pismenijem vidom, načinom starinskim. Možda to i osjećaš telepatskijem putem, koji spaja neću kas'ti naša sardca, nego prostije, duše naše.
Dakle, ništa se nije ni zbilo do sinoć bitnijega u mome živopisu - čitaj duže životopisu - koji zadobi povodom ugošćenija Pozorišta serbskavo, nove, nešto znatnije obzore. Ne mogah se nadiviti umješnosti, umijeću glume, zanata drevnago, u Prokletoj avliji koju uprizoriše deset glumaca kruševačkogo pozorišta. Elem, ne mogah se suzdržati da ne ciknem od sreće kad prepoznah korak najboljeg glumca svog exjugoslavenskog glumišta srednje generacije, Miodraga mi Krivokapića, po senzibiličeskim vektorima najznatnijeg raspona. Uzmi samo onu božanstvenu boju glasa, kao da zvoni duboki bunar ili sjaji tamni baršun, i one muževne pojave, koja premda u srednjodobnoj granici s mladošću est, na vriednosti svoga mužestva zadobiva. Ne, neću da poreknem ni iznimno vrednavo Karađoza, mladoga preobrazitelja kome ne zapamtih imena, on je tiranskoj pojavi dao farsično obeleženije, a na tankoj granici s crnohumornim nastrojenijem. I mlogo sam ti zahvalna, Mon cher Sadiste, jer da ne bi Tvog odobrenija, ne uživah ja takvo blagorođe gospodstveno, takvu blagodarnu, bogougodnu poplavu čuvstava.
Eto nu, kad siđoh dolje u bar pozorišni ne bih li progovorila dvije s tobom, viđeh da si zauzet kamerama i davanjem intervjua, te zaobiđoh scenu u široku luku. Poslije se nađoh s rečenom drugarkom iz iste varošice, koja umjesto majke mi utrča u zadnji čas na predstavu. Kad roditeljici ispripovijedah što sve lijepoga doživjeh te večeri, ona bi ožalošćena što ne uze učešća u rečenoj stvari. Nego, reče, bolje je da te tvoji kandidati nijesu gledali sa mnom, mislili bi da te ne pušćam iz svoje sjene. Pušti reko priču jadna ne bila, mlogo mi je važno što oni mislu, ka da išta ikad mislu. To ti je muškadija, nju sila nosi a ne razum, anđeli s Tobom!
Rado big sad moj Neprestani Sadisto, navela kao u rečenom romaničeskom pismotvoreniju Markiza De Sadea, nazvavšego 120 dana Gomore, nekoliko slovesvenosti o onome što slijedi u mome rukotvoreniju, na primjer:
„Sto pedeset jednostavnih strasti, ili strasti prvoga stepena, koje sačinjavahu trideset dana novembra ispunjenim D.- nim pripovedanjem, s kojima se prepliću sablažnjivi događaji u toku toga meseca, u obliku dnevika.“
Tako bi ovo rukopoloženije s, nadeždama da je nešto, zeru bar, više od običnago dnevnago zamlaćenija verbalisanja ženskavo, te služi, na polzu, i na ugodu sluhu oku i duhu est, pisanije što poluči svoje oblikotvorenije s naročitom svrhom da olakšanije katarsičko i osveštenije gnostičko pruži Njegovu Prevashodstvu Sadisti kojem je, kako u priznaniju spisateljičinu stoji, posvema namenjeno. No, da se ja kurtališem ovija srednjovjekovnija predikacija, te da se metanisanja kanem, a nešto ti, po istini i Božjoj volji, priznadem.
Ono, nije da je u izravničeskoj kausalnosti s taboju, no volijem da znadiješ: Javio mi se, kanda izranja iz snova, moj M. Onaj prvi. O kojem ti nedavno zborih u tvom Uredu od lelijavih zavjesa. Rekla mu moja svekrivica, a njegova majčica, da se ja natjecujem za ono položenije veleučilišno. I tu joj ja pripomenu' da Isti nije prstom makno a mogo jest da je stio. Jer je prvonadležni za tu i tu američku stipendiju u zemljici liepoj nam i našoj. Ova mu stvar, izgleda prenijela, te javi ti se On. Meni. Iz istije stopa me oslovi na telefon, ni časa ne dvoji koja sam, ja sama ili majka mi moja. Mislim se u sebe samu, nije te ostavio sluv za mene me. Tako. Ja se ništa ne začudi', udari' u priču ka da juče zborasmo. No od potonjega kako rekoh našega zbora pasala decenijica. I više. On bješe u halove, vidno dobro raspoložen. Tu ja vidim koliko je sahata. Da me nije utrnuo u sardcu svome. I moram da ti priznajem iskreno, moj Sadisto, omili se to meni nešto mlogo. Zgrija mi se duša. Na staroj na vatri. Propiri je M., u par pitanija i potpitanija. Eto, što ti je Žensko!
Poslije me zaduži Isti da ga izvijestim o kretanju toga moga visokopoloženija, na kojoj je ravni rešenije, kako ide i dalju mu svaku instanciju ima da priopštujem. On sa svoje strane obeća da će onome Z., koji s njim sjedi u istu fundaciju, da će mu itekako pripomenut da se zauzme. I kazat mu, ko sam i što sam mu bila. Istome. Nekad. A sad, eto nijesam, no mrzna mu svakako ne morem bit, kad se Isti svojski zauzima oko mene. Tu mi poraste Ego i Id, i sve one adlerske imentacije, ka kvas. Pa se šepurim ka paunica. Pa zamišljam, da me vidi nakon tolikije godinica, što bi kaza: jesam li se postarala, ili Vazdaista. Zlo govedo vazda june. I ja ko tele, cijeli ostatak večeri mudroslovijem, u mislima s Istijem. A niko mi toliko jada nije zadao ka On. No što moš, čovjek voli svoju muku. Više no išta. Neđe prošloga, to jest, sad već pretprošloga ljeta jedna me moja dalja sestra priupita za Istoga. Ja joj ispripovijedi sve po istini. Ona će dalje: Pretpostavimo, da te pita, bi li opet pošla za njega. Big, reko, pa misli što oćeš. Ja to potlje pričam onoj mi mojoj majci. Ona se čudu čudi, veli mi: Bi li časti ti? Big, reko, ove koju nemam. Kako bi? zapanji se ona. Tako. Er, gori od drugije nije. A da je gorak, jest. No ja se u tom haosu snalazim, ne idem sljepačke ka u drugijem kaosima muškijema. Ovaj mi je poznat: ima koordinate, konstante, ne idem kroz nepoznat već kroz znani lavirint. Nasmija se ona, i prihvati, ka logično, ono moje objašnenije. A lijepo znadivam da je to samo racionalizacija moga čuvstva koje je dosad imalo svojstvo da se u prepoznatljivoj istoj emocionalnoj valnoj frekvenciji opetuje samo noću i samo u snovima.
A sad se aktivira i danju. Em ti ja takvu postojanost. Ko vjetar sam. Otpuvam sve u času. I skrenem smjerom, kanda ću od morske pjene skulpturu izvajat. No eto, taka sam, moš me razapet, no ne pomjeram ni za jotu ekonomiju čuvstava. Posvema im se predajem. Dok ih još ima...Da ne bude nestašica, manjkamenta, oskudica istijeh, ka u vremešnoj starosti, đe nema ni dima ni vatre...

Treći suton apolonijski
Trebala bih napisati danas: Rien. No, i Ništa zna biti tako veliko: snijeg pada u krpama muzika - kontejnerski bljutavo repanje, brodeto od bijele ribe, fritule, jer je fašnik. I jedan od dana koji bi trebalo prespavati. Prespavati ili preskočiti.

Jučer bilo 17 godina od smrti moga oca. Nigdje nisam upalila svijeću. Prvo, nemam voštanicu. Drugo, i da imam, kako ateisti upaliti svijeću. To je kao da mu podmećem rogove uz uzglavlje. Kupila mimoze. Jer, kad smo ga ispraćali, odar je bio zasut mimozama. Nisam plakala. Ni tada, ni sada. Učio me jakosti. I on je bio takav. Nisam ga vidjela da plače. Osim kad je umro mamin brat. Zato što je tata jedini znao da se ubio.
Bile smo kod M., mamine sestrične. Rekla joj za prijedlog moje instalacije. Bila srećna. Ispijale kafu cijelo popodne, i ko u podgoričkom hotelu Crna Gora, sladile se Jelačićevim šnitama, pričale svo vrijeme o zajedničkim precima crnogorskim. I ona je završila literaturu.
I njoj je Danilo jednog februara udvarao u Herceg Novome. Pričala je da je bio obučen kao klošar, u nekom starom baloneru. I da su sjedili na onim stepenicama što se spuštaju do rive, a on joj govorio svoje pjesme. Bila sam i ja tad ohola, znaš. Nije mi se svako sviđao, kaže. Pa bio i pjesnik.
Moj pradjed, a njihov zajednički djed, Luka, mamin i njen, bio središte naše istraživačke pažnje. Zašto je bio tako šutljiv, nijedna od njih nije znala objasniti. I ja ga se sjećam takvog, no mišljah, onako mala, to je posljedica njegove starosti. A bio je lijep, ka upis: pravi Dinarac, kao sa slika Jaroslava Čermaka. Usko koščato lice, oči u boji modre galice, malo povijen nos, dugi dalijevski crvenkasti brci, sjajni kao kukuruzna svila, lijepa visina do dovratka kućnih vratiju. Geler u ramenu iz balkanskih ratova. Pita ga neka od stranjskije' unuka, Đedo, kako je to bilo, kad si ranjen. Ili, kad ste stekli toliku imovinu? Ili, ko je prosio za Radoja-brata mu-đevojku, i sagradio im vilu na Čukarici? A on, nakon svakog od tih pitanja, ućuta kratko, pa kaza: Nije to za priču. Povezujući one dvije zadnje riječi u jednu, kao da stavlja zasun na bravi ili kamen na bistijernu, da ga nijedna ptica kljuvalica, od znatiželje, ne podigne.
A bio je krvnik rabote. Kako u nahiji zovu ljude vrijedne, radišne. Mrski su mu bili dokoličari, kradljivci, ka Pero Tomašev, konjokradica i smutljivac, seoska pričalica i zvjezdoznanac. Vazda bi govorio o takvima: Zloradnik je to. Đedo se digne s prvim zorama, prvim pjetlovima,uzme onu motiku, pa u imovinu, u vinograd ili duvanište. Okopava, nasipa, reže. Obučen lijepo, u nošnju: one plave suknene čakšire, pa, ljeti košulju a s jeseni i gunjinu ili džamadan, onaj pojas crnogorski svileni usuče oko pasa, i vazda fanjelu na prsa, vunjeni prsluk da mu pokupi znoj od rabote. I naravno, na glavu kapicu crnogorsku. Kad se vraća s imovine, ako je oko Preobraženja, donese u kapu po koji grozd ili smokvu, tek ubranu. I podijeli nama, đeci. To je bila najviša milost njegova, vršena ćutke, kao i svi njegovi rituali. Poslije, nakon što se dobro umori od rabote, i večera raznovrsno-vazda supice na tu ka gospodsku trpezu- popije čašu, nikad dvije, onoga svoga vranca, i evo ti ga sjedi na prag od kuće. I nabija lulu duvanom. I pućka. Gledajući put zapada. Ono sunce bakreno tone za jezerskim brdima. A on smiren, pomiren sa svim, sasvim... Ućutao, jedva ga čuješ da diše.
Tek kad prhne ptica znaš da je ovo pokretna fotografija, a ne ona iz arhive, što ju poslije prebireš po sjećanju.
Ove dvije njegove unuke, nisu ga baš voljele. Kažu, u njegovoj se kući, za ljetnih ferija, za malo korice i hljeba, kajmaka i hljeba, moralo crnčiti. A ja se sjećam njegove neke iskonske milosti, koja je zračila iz sve njegove osobe, iz svake geste. Valjda zato što mu je rad ponio svaku zlu misao, što je bio čist po grijeha, što je bio namiren bogatstvom i ženama-tri se puta ženio, tri puta ostajao udovac- tek, on nije nikome loše mislio, ni sa kim bio u zavadi, a ako nije svakoga volio, gajio je neko temeljno poštovanje i prema svojim slugama, od kojih najbolje pamtim neku Milevu, što mu je bila i pastirica bogatim stadima, i kućna pomoćnica, i radnica na imanju.
I u bolesti je bio takav: onako sušičav, kašljucao je u velikoj sobi od ulice kod svoje kćeri, moje babe, u velikom krevetu za vratima, odbijajući da mu se primakne i jedno familijarno derište, da mu ne prenese zarazu. Tih i samozatajan, osim po onom suhom dugom, čestom kašlju i nisi znao za njega. Umro je tako tih, kao u snu, u osamdeset i nekoj. Niko nije bio mnogo ožalošćen za njim. Samo se dugo i često, poslije pričalo o velikom, silnom bogatstvu Luke Ilina. Kad smo obilazile seosko groblje, majka i ja, pred koju godinu oko Uskrsa, upalili smo i na Lukinome počivalištu jednu voštanicu. Uz uzglavlje starinskoga spomenika nesnosno je mirisao plav cvatući jorgovan, modar koliko i đeda-Lukine oči.
Mama je poslije putem tiho mrmljala: Čudo kako tako plemenit grm cvate uz samoga Luku, a on nam nije bio predobar. Ajde, rekoh joj, mama, ne izgovaraj bogumrske riječi. Đedo nije bio od priče, no je bio lake, lake sjeni. Ko onaj silni miris uz njegovo ime ...
I vjeruj mi na riječ Sadisto, nigdje toliko pčela ne vidjeh tog proljeća, koliko ih bješe uz Lukin jorgovan. A bog ne daje svakome ni na nebu bezuvjetnu dozvolu boravka. No je ovaj plati, svojim životom i djelom. Hljeba mi, koji jedem, ukvašenog i bijelog, kao da je od one pšenice bjelice iz najurednije, Lukine konobe. Bogatije no manastirske. Dok izazva nenavist crnije košulja i fesova. Te prosuše vino iz bačava, žito iz vreća, i zapališe sve. Jer im neko dojavi da se partizanski štab za cijelu nahiju tu sastajao. I nije ih, kažu, prađed kleo. Ne.
Samo je sabrano, mirno, pokupio od frutta što se moglo spasiti, počistio od pepela i brzo doveo majstore da dograde dio greda koje bjehu nagorjele. I čekao novu berbu, novu rozakliju. I kanda se takmiči sa Svetim Vasilijem, neka mu je slava i milost, najljepšim grozdovima one rozaklije i bombama šipkova, niskama smokava, okitio grede, da do Božića ili makar do slave, sačuvaju svježinu. A pod njegovim je rukama, sve postajalo lijepo, ka upis. Mogao si ga stavit u itinerer za Mediteran ili Balkan, kao idealnog ratara. Da, trebalo ga je za života slikat ili pokazivat na onoj cetinjskoj džadi blizu koje, na par koraka bješe njegov dvor, a ne kuća, kao živi primjer etnografski. Ja se najbolje sjećam onih finih, dugih, kao cigarilosi jednakih prstiju. Koji, premda koščati, nijesu bili nimalo starački. I noktiju, vazda urednih, kao badem. Način kojim dohvaća štap, i opire se, kako suče brke, i pritom misli možda o onoj prvoj, najljepšoj svojoj stopanici ili vjerenici. Umrije mlada, i to u Ameriku. Ne prežali je nikada. No, kad ga moja baba okupa i uredi, obrije i počešlja, on joj zbori: Šćeri, znaš li što bi sad najvoliji? Ne, Luka, ne znam. Da legnem kod Mikandže. A moja se baba ka ražljuti i uzvraća: Lezi Luka jadan, lezi što prije. Ko tamo omrkne, ne osviće. Jer to je u Crnogoraca, najviši znak ljubavne milosti. Kad ispunjaš sebi potonju želju, uz koju od mrtvije žena da legneš. Ta ti je najmilija. Čudna razza. I na onaj svijet znaju prvijenstvo. E bruke..

Peti dan Febove Lune
Đe si Sadisto prečanski, što ima u vilajetu, kijamet i kusur u mojoj slatkoj varošici, koja od karnebala trpije, s mnozijem se maskama nosije, fašnike i krabosnice proizvodije, laži političeskije ublažuje, sve sam go sarkazam, a nevin gi humor ko u nedonoščeta. Ja se ne smijem smesti od tije mrcina kojima Zagrepčanci plove, sve ogromna auta parkirana pod moji prozori, kao džambodžetovi, da ti se mrak na oči salije koliko snaga konjskije u tije' Pegaza na točkovi.
Samo pogledujem sa onaj moj pendžer od studio mi, oćel' da udare u moje magarence trošno, u onaj unometalic, što niti mlogo benzina loče niti se brzo umara.
O, kako bjeh dovoljna pričajuć sas tebe onomadne podveče kad ti se obrati' telefonskijem zagovorom, no ti mrčni Sadisto, ne bi preljubavan, kanda ti se ne mili mojega pisma pečatati: koliko je tri neđelje dana obeća mi čvrsto, usmenijem putem, i na žicu, da ćeš mi objavit one dvije dnevničke knjige ujednu do moga latinskoga imendanka, to jest do 27. marta . A kad tamo, sad najednom, ničim izazvan, okrenu , izvrnu dževru, toboš imaš još zaostalije' izdanja od protekloga ljeta, te sve sam goli talentovani Prečanin, Banijac i Ličanin, za ćoškom iščekuje da uleti u scenu i printuje svoje neusporedive Rane radove. Em ti Boga tvoga graničarskoga sad ga vidiš sad ga ne vidiš: imate li vi bolan, za granicoj boga, ili mu izdajete vizu kad prelazi lake i meke granice sa Bosnu ili domaju vam rvacku. Sva se tresem ot ljutnje, ot srdžbe, ot gnjeva, ot žesti imena mi božijega. Kako me moga prevarit, skroz si polatinčio, nije vjere u tebe više no u Turčina, ma obećah ti one večeri: Ko Murata ću te smać, ako do Vidova danka ne oposliš obećano i ne pečataš remek djela mi.
Nego sam za ućehu puštila one silne milonge i romanse, balade i rondoe što mi gi redovno i poštom šalje moja toskanska frakcija židovske internacionale brigada rusofilskije', rusofonije' i sefardskije', razumiješ, pa da mi se muzikalnijem ritmom oživi samo za mene jedan Golem, kao u rukama onog praškog rabina, razumiješ, i da mi se sigra preda mnom do sitnije' večernjije' sati, obezvređujući sramotu od svieta i biedu, ničtovštvo njegovo, ter da mi podaruje zlatnijem pismenima tkanu epifaniju kojom ću da obesvestim i samavo princa bizantinskavo koj mi se, preobražen u sevdahdžiju, prikazuje pred snom, a med javom. Ima bolan da razvučem tu melodiku ka harmoniku od Lisboe pa do Ponta, do Constanze mrke koja otiske Ovidijevih stopa i sandala u prašini joj nalazi : em go stere em go naplavljuje ono Mrčno more, crno ka tinta, od onije neispisanija' svitaka proganjanog pesnika, koj će da u celosti slomije inače levački iskrojenu arhiteksturu sveta, razumiješ. Ter će da izmakne samo jedan kamen temeljac, em će cela lepa kula vavilonska da se podastre položi presamićena ka kula od karata. I nemoj posle da bude plakanje, da se pitaš Ko go slomi, os sveta, ko će da go osovljuje iznova, gde će da bidne celovitost Istome: nema go više, posle, ni sveta ni svetlosti, ni nauka ni pisanija, ni knjige ni pesme. Jok, nula, prosta ko biberovo zrno. Će samo siv pepeo da ostane, jedna opšta Kartaga da se ovaploti od rukopoloženija božijega. Celishodstvo Njegovo, ne ima više so tijem poslima ništa: ono može samo da metaniše i par očenaševa da iskruni za pokoj mu duše svetske koju više ni gegelovska nastojanija oko svetskavo duva ne mogu da uskrisnu.
Nego gledaj da pre toga Sveopštega Biljura iskamčiješ malo milošte u ono masonerije što se kočoperije sa šestari i visci, pa da ednu zemunicu sačiniješ, gde će da rukopoložiješ temelje novago evanđeoskavo postapokaliptičnavo nebosklona. Jer tuder više ne ima zemlje ni pomena mi o njoj, već sve sam čist azur, blu dipinto in blu, kao kod Celentana.
A ne ko ja danas u onu moju kasapnicu, sve sam zemaljski teret snosijem. Hem se tiskujem sa onaj beo svet silni što beše nagrnuo kanda će da diele džabe onu bravetinu ili prasetinu. Hem me onaj njihov starešina ne zarezuje ni za suv pasulj, sve udvaruje plavojkama sa zlatno prstenje, na svakoj šaci po tuce, hem mu iste daju bakšiš za kafu kanda je elem Božić a ne prelažni februar s nevaljalim fašnikom, tek ja iščekujem kao ono kerče da mu se baci koska. Evo ti ga ono mlado kasapče, i sam ima oči tamije, volujske, velikije, ka najveći klikeri, samo što gi ne ispadnu ispod crnije' vjeđa. Izvol'te Madame, ono kao aluziše na moj vrancuski boravak. Ja se prvo kao premišljam, ne znam oću l' krmenatle ili đulbastiju, tek odlučim se za potonje. Reko: dva lijepa šnicla prosim. A ono kasapče, još ga zovu prezimenom Koščica, kanda ilustracija jest za rabotu svoju, on ti uze Sadisto znaš, onu nožinu od najmanje po metra, pa uze onaj brus, pa fike-fike-fike-fike, obrusi onaj bodež mrčni i zavitla u vazduhu njim kanda ispisuje violinski ključ, samo ga on i ja vidimo, pa velemajstorskim pokretima izreza one odreske veće no dva njegova dlana, sve taman fino da napravim kufijerte u onom zagrebačkom odresku koj ću za nedeljni ručak da go složijem: ima da go filujem sos pršut i kajmakčinu, da liči na onaj durmitorski steack, koj sam si go kušala u Bašču hotela Podgorica, drevnije dana ot moje mi mladosti. Tako ja dobijem uz onu đulbastiju i koske za supicu od telećije kostiju, er Koščica, lep ko lutka, prevrnu očima, dajući mi znak, zna on da sam ja sam beskrvno devojče, ter go moram supicu od srž koščanu da srčem. I tu mi pozdravi ka vazda majku mi staru, koja ostade iz razloga zimskije' u kuću.
Tako ti ja, Sadisto moj mili, uparađena ka za izbore, mislim miss, izađoh iz one kasapnice, što bješe sva odimljena po onim češnjovkama, a znam da ne smijem go ni primirisat a kamoli provat. No, đavo mi ne dade mira, ter ti se ja muvah još dobrih frtalj sata po pjaci, a na njoj svega. Pataka, ćuraka, gusaka, ribe, slaninice pisane, i dabome češnjovki suvije, tvrdije, nadimljenije ka kami, prosto mi bi žao da gi mimoiđem, ter ti se ja, odluči, pošto dobro spuštih cijenu, da gi kupim, pa da baš iz njije zmije iskaču, reko, nek se otrujem.
I tu ja smislim kako ću za današnji ručak onu krmetinu da softujem sa beo luk celcat i celer naseckan, em ću da gi dodam biber u zrno i list iz lovorova vienca izvađen. Ke bidne slavan moj srednji pjat, more pred cara stat, kraljevski ukrašen sos džem od gorke naranče ili čak ot brusnice. Tu ja dodam raspalenije maštaniju pa smislim kako ću da turim u onu salatu prvo balzamsko sirće pa ondak ulje na soju, što ima da se jede potlje jela ko u Provansu, ne samo crven kupus nano već i crna repa naribana, stendhalski cervenocrno, uz onaj manastirski crnobeo pasulj a na vrh ću da začinijem ukrasujem sos krupni grupni orasi. Ima prste da se poliže, em ti sreću sadističku. Da ti se digne sve u tebe što se diže, da budeš jak poslije mojije afrodizijački obroci, s lakoću obaliješ, s ležerni nehat povaliješ desjat djevičanskije devojčuraka.A ne da ti ona tvoja prečanska dikla zvocuje na svaki mig tvoj da te dirkuje za moj umetnički štih da te kao kontra štimuje, a ja se sve naprežem, da je izbegnem, ko mećavu: nit me dira nit me uzbuđuje, nit me vata negodacija od Iste, ljubomornice. Mislim se, di će da mene me ona uznemiruje, koj si ga je ona meni palac, ak je tebi prijeka meni nije ni Prečka, baš me negoduje ta znatiželjba njena, koj si ima da se raspituje o mene me i da se igruje s moje južnjačko plemstvije. Meni more vazda do koljena, sve koljenovići i kućići, sve sam go vladika i vladar černogorskij, sve sam isposnik i glavar, serdar i perjanik, ne moš se naslušat aristokratije vojne i crkvene.

Osmi dan Feba
Sinoć te ja, Sadisto, zovem. Upravo te zovem ceo beo dan, mamicu li ti prečansku.
Ti se ne ozivaš, nit se ozivaš nit me ozbiljnu, shvataš. Imena mi božijega, reko, sa' ću ja da go dreknem, ima da mu prostrelim proz plućno krioce sve pretke do bielie čela, razumiješ. A kad se ozva, navečer, kad pade dan, u stanu u svome, ja se umanjih do biberova zrna, em ti silu prečansku. Pa se potlje mislim, kakvo je to dejstvije, kakvi uroci, đe mi gi mećeš, u što me to zrcališ, te mi uzmeš onaj dah derački, onaj mi orgastički , ekstatički napon, te ne morem ni da ti nazovem liepo Dobroveče, nego se bidna umanjim na mikro veličine, dođem mala ko tableta Andola. Nit sam ubistvena, nit opasna, samo liečim na serdcu sevdah. Em ti sve po spisku, mislijem si ja potlje, koja li je to sila ter joj se ne merem suprostavit, ko Turku jednom muratskom nego mi se ispriječi ka riblja kost u grlo, ni mukaet, razumiješ. Jednom ću ja tebi tako Sadisto mi mrčni: Kako ću da te predobijem na strancu na svoju, ja ti go referišem na pjevanije narodno, i tu ti u uvo žicom recitujem ono Marka Kraljevića, ka'no kaza:

Kuku mene do Boga miloga
Đe ja ubi' od sebe boljega.
Ti se odma' ka složi sa mnom, reče Jes, bogami, tačno tako, baš , đe me nađe od sebe boljega da me ustrijeliš tim jezikom svojim poganskim. Đe sam poganka, ja sam Nekrst, za mene voda ne prienja ka ni rđa za zlato, vidiš li da sam sva sočinjena od vradžbina i antiuroka, ne trpijem vještice i sotone, ne podnosijem neznabošce i protudejstvenike nebeske, er sam sluškinja božija na Zemlji, er sam sti'om i pojanjem nadahnuta ter mi ne trebuje dokazivat preosveštenstvo. Sveta sam ka čista prvorođena monakinja, razumiješ. I tu se razgalijem, i zapojem:
Đe si Prvi prečanski Sadisto, nit Te vidim
Ni te čujem nit Te svojim pojem zakađujem
No m' se pobro pazi dobro da Te ne opazi neka
Đevojka iz krajinskog sokaka , koja b' se
Rado udavala, i burmenijem znakom imen'vala
Miraždžijka neka velja koja kanda ne zapjeva niti
Pjeva nit kantuje samo prste oblizuje, radujuć se
Tvojoj moći koj' će pridna da zaskoči prije mraka
Ne bi l' Ti se dodvorila, Sadistino, u trenu Te
Prevarila i s drugijem ležaj podijelila a Tvoga se
Đogaza naužila i pređe slave i pređe bajke, razvratna
Te omamila, pjana Ti puta iskrojila, moreć pričom
Vazda istom, djevičanstvom zovuć sebe Čistom
No se kloni tog meraka, igre take, prijeka te prečka
Čeka od Prečanke dične smjesta, no Ti bježi, no se
Slanjaj, Teroristi Ti s' priklanjaj, ona T' cijeni ona T'
Pozna, ona dozna više o Teb' nego Ozna...
I tako ćem da ti pojem, da te gladijem, peruškom da ti kadijem, em ćeš da soznaješ mori kakva je ljubov južnjačka, a ne bolan da se cieli bieli viek smrzavaš od ladnoće edne ti prečanske dekle. Koj ni kafu ne umije da nastavi, a priča, vergla, iljadu u minutu. A muški volu kad se ženskadija ka bori za njiovu stvar, Onu stvar, omrčile bi se, potukle bi se bolan oko jednoga buzdovana, kanda je jedini u vasionu.

Šesnaesti Febov
Po biljezima snova poznajemo se
Tako mi Višnjega, ovo što ću ispričati čista je istina, nepatvorena kao suvo zlato, sjajna u spoznanju kao biserje, potpuna kao ljubav, izvjesna kao i sudbina. Prem, samo je fragment jednoga sna sanjanog jutros pred svitanje.
Ti i ja smo, Sadisto, na nekoj konferenciji u centru grada kojega smatramo svojim. Blizu Pravoslavne crkve. Ono što se odvija na tribini ne uznemiruje nas, ne uzbuđuje, i možda nam ništa i ne znači.
Nakon svršetka nekog izlaganja, ti mi jednostavno kažeš: Pođi sa mnom. Ja to činim šutke, poslušna i krotka kao junakinja nekog ruskog romana.
Stižemo ubrzo u tvoj stan. I zatičemo se u postelji koja je starinska, s uzglavljem od drveta, i furnirom koji se sjaji bakreno nad našim glavama. Ljubimo se s takvom pobožnom milošću da je ne mogu porediti ni sa jednom drugom, nekom milošću, već viđenom.
Ova je od onih, nikad viđenih. Ližemo se kao mlade zvijeri. Ima nekog plemenitog divljaštva u našem violinskom dodiru. I potom uliježemo jedno u drugo, neopazice, kao kad šal spuzne ili pokrivač od sjajnog brokata, tako uliježemo nečujno klizeći jedno u drugo. Kao cilindri u motoru s unutarnjim sagorijevanjem, tako besprijekorno vodimo ljubav, neku iznimnu ljubav, kojoj ne znamo ni koda ni znaka, ni porijekla ni ishoda. Ruke smo položili kao potkove i ukivamo se jedno u drugo, kao kad srećan Ciganin ukiva svoju Dobru sreću na vrata kolibe. Ništa ne govorimo, ništa ne brbljamo: zar svaka riječ ne bi bila izlišna i nepotrebna ovome potpunome skladu?
Mi smo dvije polovice jedne iste školjke koje su se pronašle izbačene nakon nevere na žalu: sljubljujemo se, zatvaramo. Sve što je izvan nas kaos je, sve što je unutra, u školjci našoj, nečuven je mikrokozam. Nikome ne nalikujemo, ni samima sebi pređašnjima. Mi smo u trenucima sjedinjenja najbliskiji nebu.
Pitam se s nekom temeljnom vjerom, da je sumnja izlišna, je li ovaj san istinit, ili štaviše, istinitiji od stvarnosti? I je li u podjednakoj mjeri istinit i uvjerljiv i za tebe, koji si mu protagonist, ne manje znatan, nego ja, drugi njegov lik. Imam li pravo kad kažem da se bitno ljubavi iz našeg nesvjesnog pretvorilo u snu u slike, kao što u dnu zrcala lica koja se ogledaju bivaju istinitija nego ona što stoje pred svojim odrazom. Sva se ova pitanja postavljaju sama, dok u slatkom polusnu buđenja izranjam iz dubine snova, još opijena, još omamljena njihovom bogojavljenskom sigurnošću. Može li mi itko braniti da vjerujem u iskonsku lakoću spoznaje koju smo ti i ja dosegli snom? Smije li mi itko priječiti da spoznajem ovim snom, ono čega nisam bila svjesna na javi, da mi postajemo na neki lak i neobičan način vezani, vezani kao blizanci, duhovnom pupkovinom, vrpcom koja odsad čini da nikad se ne razveže naša spona. I da nas nitko, nikad neće udaljiti jedno od drugoga. Jer, ovaj pečat kojim se kao ovce biljegom iza uha označavaju, trajan je, neuništiv. Besprijekorna njegova jasnoća, ono njegovo svjetlo, nadahnuto je božanskom pneumom, duhom svetim. I uostalom, tko bi mogao posvjedočiti da su jedna Teroristkinja i jedan Sadist, nježni tako beskrajno jedno prema drugome, kao dva jaganjca božja? Tek možda, jedna leonardovska perspektiva gledanja, mogla bi pojmiti izravnost spoznanja koje se zbilo među našim bićima, među žićima našim. Hvalim Bogu noć i zoru u koje sam usnila ovakvo bogougodno, nebesko znanje.

Dio IV
Dvadeseti dan febovske Lune
Mon cher Sadiste, danas sam vraiment sva od derta, ko mađarska violina , ili kao Schumannova serenada. Razumiješ, nešto se sva nedjeljom ka prenemognem, iz kreveta ne izliježem, samo klasičeskuju glazbu pušćam, i melakoličeskom se nastrojeniju predajem. Vjeruj mi Mon cher Sadiste, nije mi tada ni do muškoga svijeta, nekako mi omrznu mužebitnici ko skotnoj maci mačori. Ne bi gi ni pripušćila k sebi, sve da bi ka u hamamu u redu čekali i prošćali me i darivali orijentalnijem voćem i biserjem. Eto, taka sam. Nešto mi omrzne sav drugospolni svijet, njegova drvenost, nećutilnost, neimanje sluha za ženske rabote.
Tu sam ja bliska tezi da je sva dertnost srednjoevropska u srcu stvari ženske prirode: moš li zamislit jednoga Stefana Zweiga ili Roberta Musila ili Brunu Schultza ka muškarčine koje nose brčine i sablje što im se balčaci do koljena vuku, ka što su opjevane naše balkanskije delije, sve sam go konj do konja, kreten do kretena, junak do junaka. Namjera me namjerila bila na junaka Orlovića Pavla, na kneževa mlada barjaktara, a kad tamo sivi soko, soko skadarskije izdajnika, liše Gojka, koji naivčina, žrtvova svoju hanumu te je živu zazidaše mrcini od zidina skadarskije. Što obdan majstori ograde, obnoć vile ruše, ne znalo im se ni trage ni pomene. I ko tad da ne posumnja da je vascijeli balkanski mitski samo zalog samo eho atenskih urlika, ekstaza, pokajnica, očajanja, bliskog titanima i bogovima? Mogu li, što misliš, jedan Austrijanac ili jedan Danac razumjeti tu kulturu patosa i crnine, korote i odrezanih kosa, incesta i mitskih vatri kojima, da bi se ukrale od bogova, ili održale, treba toliko žrtvovati?
Pospana sam i troma, ovaj do kraja dovedeni februar nosi miris proljeća, nekako turgenjevljevski bolan, na Proljećne vode, na skora svitanja, na cvat koji slijedi. A to je i meni samoj najteži dio godine, kad se proljeće razdvaja iz zagrljaja zime, mučno i teško, kao leptir iz larve. Kad otapaju se snjegovi i srca muška: nijedno mi nije po ćeifu, nijedno nalik. Jesam li to, moj Sadisto preizbirljiva, ili samo razmažena, pa kao u terapiji tražim da isto iscijeli isto?
Ima jedan divan natpis dukljanski uklesan u kamenu nekog portala latinski: Iscjeljuješ a sam si pun rana. Tako se i ja najčešće ćutim, kao nanovo sakupljena i zacijeljena porcelanska vaza, i ako se dogodi da se samo još jednom okrhne, raspršit će se u paramparčad, i neće joj ni umjetničke ruke pomoći da se domogne svoje cjeline, cjelovitosti svoje.
Kad mi dosadi samosažalenije a ja se okrenem pticama, hranim ih. I zamjećujem da su se oni vrapci i sjenice zdebljali, veli moja majka za jednoga od njih da je trbušast ka mali mlinac za biber. Kako su samo njene metafore i poredbe slikovite, kako je ostala djetinja u duši. No prgave je ćudi, začas plane, i ne pušta je lako, za razliku od mene. Ja već zaboravila, a ona sjutradan ni mukaet. Što je reko ovo, đe ti je Dobrojutro. A đe tebi duša, te vičeš na staro čeljade. Tu sad ja treba da se ka pokajem ili već prenemognem od izvinenija, a glupo mi je s rođenom protokolisat, no je lijepo puštim da je mimoiđe srdžba silna, s puta joj se sklanjam, ili izvedem neki trik s neophodnom nekom namirnicom, koja mi, ka začin, treba. I pođem u trgovinu. I malo se zadržim. Ne uzmem, naročito, mobitel. I ona se zabrine toliko da je srećna kad me ugleda na stepeništu. I poslije ja uzmem istu taktiku, opštim samo kad je neophodno: je li soljena supa, koju će salatu, oće li sad kafu ili opet. Tako. Da se zna da ni ja nisam deveto gure od prasice. No prva i jedina jedinica u oca i majke. I u boga i u njegova službenika, Sv. Vasilija, neka mu je slava i milost.

Mlađah Febove Lune
Ljubimyj moy Sadist, ja denjes byla u naših pravoslavnih parohov i u mitropolita, našjevo. Kak menja bylo njinje i pridno, kak ja radavalas v svom sjerdcje, daragoj moy Sadist, prijehala ja v Zagreb okolo adinacat časov, v našu, ortodoksnuju cerkovnuju opštinu. Tam byli mnogije černorisci, i atjec Myloš, patjem Njegova

Preosvještenstvjenost Mitropolit Pavle. Ony menja pazvali parazgavarovat dlja majevo budušćevo položenija u njih, u novoj gimnazije pravoslavnoj serbskoj. Ja tak byla sčastljiva, tak mnje nravitsja etoe položenije buduščevo profesora serbskavo jazyka i literaturi, i vazmožna, horvatskavo jazyka i literaturi, kak ja byla probuždenaja v etoj majej staroj staroslavjanskoj svjasti, tak ja hatjela gavarit po cerkvenoslavjanskamu jazyku, katoryj menja pri sjerdce. Kagda mnje atec Myloš skazal čto on uvjeren kak anji ne imjejut boljevo, zamečateljnavo prafesora serbistiki ot menja v cjeloj Harvaciji, ja byla tak počastvovana, ja nje magu Tebja skazat, Moy harošij Sadist, kak ja čuvstvujus segda, kagda mnje takie značajnie pervosvještenskije otci imenujut adnoj ot perhvih utemeljiteljej buduščego instituta, gimnaziji serbskoj. Vyšeskazanije atci, mnje vyjasnili čto budet maja zadača, s čim ja budem zanimatsja, čto maje praktičeskoje zanimanije budet.
Vozslje tavo, ja byla dolžna skazat, predstavljat sebja, svoje djelanije pedagogičeskoje i naučnoje. Kagda ja pazabila, bivši tronuta ot Njevo Preosveštenstav mitropoličeskavo, atjec Miloš mnje pamogal skazat čto ja , k tomu što naučnoj rabotoj bavljus, ja tože spisateljica, kanječno, paetesa jes’m.
Kak eta bylo vsjo krasivoe i visokopoloženoe, ja byla sčastliva, njikagda ja nje zabudu etoj pjatnicoj, dvadcat pjatovo fevralja, očenj blisko našoj cjerkvi, gdje ja, pjadesjat ljet tomu nazad, v hristijanskoj otječeskoj vjeri krštenaja jesam. Vsjo bylo tak dostoprimečateljno čto ja nje znaju kak eta zima, što prašla, čto uhodit, jeslji budet spasobnaja prinjimat, atvjetit vesni što prihodit.
Ja jejo ždu s asobnim zanimanijem, s astroumoj blagodarstvenoj nadeždoj katoraja mnje skažet v kakom nastojateljnosti i v kakom nastrojeniju ja magu ždat novuju budušćuju blagodarstveunu osenj, i njenuju milost. Prinjimaju vsjo dobrodjelanije Božije s asobnim mirom i spakojstvom, s nenavidnostju i poučenijem njebeskavo dara katorij menja budet spasit od novih vjerolomstvah.

Trostruki deveti dan pjatogo goda
Cher Sadiste, encore un dimanche inutile, još jedna beskorisna nedjelja, s beskrajno dugim popodnevom u kojem kako kaže moj dvojnica, samo cmizdri dan.
Sinoć bio T. Sjedili dugo nakon večere. Slušali novu muziku s CD što mi ih je poklonio mamin rozenkavalir, uglavnom Brahmsa i Schumanna. Pokazala T. što mi je za zadnje posjete poklonila I. Ona je D. žena. D. kojeg više nema. Prekrasnu čašu sačinjenu od mozaikalno ugrađenog stakla, u žutozlatnim i rumenobakrenim stakalcima. Kad smo upalili mirisnu dušicu u njoj ličila je na vitraje katedrale St. Andre u Grenobleu, šutjeli smo, no znali smo da time palimo svijeću za D. dušu. Sad kad nema više najboljega među nama, nije teško biti dobar. Ni velik. Nakon njegove istinske veličine, sve mi izgleda prosječno.
Inače, svu smo večer ogovarali zajedničke prijatelje i neprijatelje, pričali o Sloveniji i Žumberku, otočkom i istarskom ulju, barskim maslinicima. Kao da mi netko najbliži po krvi dođe, kad mi T. dođe u posjete. Raznježio se i on, kad je stigao i kad je odlazio, zagrlio me onako albanski, bez poljupca, samo naslonjen o moju glavu. Pojavljuje se rijetko. Otprilike jednom godišnje. Obično donese sušene vrganje i kakav čaj, koje njegov tata bere po gorju.
Nikad nas dvoje nismo dalje putovali od Žumberka ili Pleterja. No, kamo god da bismo putovali, svako od nas, svijetom, nosilo je ono drugo, kao hamajliju u džepu. On je vidio, proputovao svijeta, obje Amerike. Ja boravila duže u Italiji i Francuskoj. No nema dana u mom životu, a poznajem ga punih četrdeset godina, otkad smo u ovom stanu, jer on je samo kuću dalje od moje, jedna nas zgrada dijeli, nema dana kad ne bih makar na tren pomislila na njega.
Niko kao on, u muškim prijateljstvima, a možda i svim drugim, nije mi tako blizak. Niko me ni ne poznaje toliko. Jedan od rijetkih s kojim kad i šutiš, govoriš.
Kako to postižemo: ne znam, od gimnazijskih dana. Tada bi me sačekivao svakoga dana na dnu stepeništa koje vode na groblje, s buketićem poljskog cvijeća koje je bio ubrao za mene. I šetali bismo, pogađaš, grobljem, najskrovitijim mjestom za tajne ljubavi. Nismo htjeli da se zna da hodamo. Moj je otac njemu bio profesor, pukao bi skandal.
No, ne znači da moj otac nije slutio. Itekako, stalno bi pričao iza ručka kako onaj Bratelj na časovima istorije postavlja nemoguća pitanja, čita onaj američki TIMES, pa se pravi važan. I posudio je Đilasovu neku knjigu pa, umjesto da prati gradivo, gube dragocjeno vrijeme na polemike. No, ja sam samo strijepila da neko iz njegova razreda iz zlobe, ne napravi kakvu aluziju na mene ili naše kinopredstave, ili šetnje putovima revolucije, kako smo zvali onu anindolsku, gdje je osnovana KPH. Tamo bismo sjeli pod kapelu Sv. Ane, i kao oni opjevani samoborski ljubavnici, naslanjali glave jedno drugom, na klupi pred crkvicom. Kako je to sve bilo naivno, dragi moj Gospode! Koliko plemenite dobrote među nama, koliko jedinstvene čistote: ne znam jesam li je ikad više ponovila, ne. Ni u sličnoj formi, ispustila je iz sebe onaj okus prvina, miris njegove kreme za ruke koju je koristio zimi, dok je cijepao drva-svi smo se tada grijali na drva u kaljevim pećima-a slala bi mu je tetka iz Njemačke. Neki specifičan, neponovljiv miris kreme za ruke, koji je bio sublimacija sve njegove
nježnosti , što ju je čuvao u svojim rukama za mene. Spoj duševnosti i duhovitosti, to je ono što T. točno određuje. Njegov smisao za humor nenadmašan je: mješavina je srednjoevropske ironije i bosanske flegme.
Kad sam se sjetila da mu pročitam neke francuske zapise, i kad je čuo da u njima spominjem i njega, raznježio se kao dječak. Treptao je, žmirkao, znala sam, tronut je. Onda sam mu pokazala dva eseja koji su već objavljeni, i u kojima je i on apostrofiran. Nije htio da mu ih čitam, uzeo ih je doma, da ih sam pročita. A ja, kakva već jesam, od neke nježne grubosti, uzviknuh: Jebem ti tvog Boga unijatskoga, u zvijezde te okivam, koji još oćeš?

Pervij dan mjaseca Lažljivog
Evo danas je prvi dan marta, oliti ožujka, što i znači etimološki lažnog mjeseca. Prevrtljivog, nestalnog. Ne kažu zalud Dubrovčani marčansko me sunce ubilo. No, ovdje Ljubimyij moj Sadist, hladno je, ledeno, prava sjevernjačka zima još traje svom snagom zvijeri koja se ne predaje. Niti predaje niti jenjava.
Čak sam dva puta izlazila iz kuće po toj studeni: prvi puta u pjacu a drugi da cunjam malo po dućanima, da vidim ima li što nove ponižene robe za moj ka studentski džep. I ima, bolan Sadisto, jest da ima, majke mi, sve džabalesku, skoro ka kod nas u Francusku.
A dovoljna sam od jučer kako sam dobila novi broj Sarajavskije svesaka, izašlo mi tamo dvanest eseja, prvi se puta predstavljam toj sredini, ispunja me to nekom starom snagom i nekim davnim ponosom, ka pionirskim ili omladinskim, ka da trčim štafetu. Htjela sam ti javiti, no ti ćeš ionako dobiti svoj broj ka ministar od izdavaštva, što da se tu ja istrčavam. Razumiješ, volem da sam diskretna i po strani, da ne isprsujem sav svoj dekor ni ženski ni jezični, jer ću da dosadim i bogu i narodu, a ti si već pomalo dekadentan, brzo se zasitiš i onijeh koje još nijesi ni kuša, ni proba, ni primirisao, ni mirluhnuo.Ili kako kažu moji Černogorci : Česti dolaz, gubi stimu.
Završila sam sinoć Zapadne zapise, nekako sam u jednom času rekla sebi: L., ne maniriziraj više, nemaš kud, ostavi bona, sad kad je najslađe, kao u ljubavi. I zbilja, zaklopim ja tu potonju stranu, taj staronovi esej Crvena nit. I njime lijepo zaključim i ciklus i knjigu.
Baš mi neki dan pisao moj zemljak književnik M.K. Isto naseljenik rvacki. Veli mi: Radi, piši, ništa od tog nema bolje a ni gore. Dobro kaže Majstor pripovijedanja, da mi je njegovih ruku i njihova klesanja, sačuvao je svo svjetlo južnoe, sav njegov žaropek, a nastavio pisati o mrklom zlu, bez zadrške, bez moralisanja, bez kajanja. Divim se tim očuđenjima njegovim podjednako u romanu i pripovijetki, i toj tako južnoj strasti za krajnosti, za kontrast i paradoks, kao da uživa mučeći čitatelja začudnostima kojima se najmanje nada.
Bolestan mi V. Teško mi to pada. Leži u bolnicu. Samozatajan je do samoisključenja, nije mi do sinoć ni rekao koliko se bilo iskomplikovalo nakon operacije. Bio u intezivnoj sedam dana. Zezala sam ga- smogla sam toliko snage-da to nije ništa prema moje dvije sedmice u šok-sobi na neurologiji. Svo vrijeme mislim na njega i takav ljudski žanr: šuti i trpi, a velikodušan je, uzvraća na pažnju stostruko. Nisam ni znala koliko mi je važan do neki dan. Poslao mi poruku mobitelom. Jednostavnu. O tome da je malo šetao prvi puta toga dana. Toliko me to potreslo, jedva sam se suzdržala da ne briznem u plač. Danju nekako se zabavim poslom, ali s večeri obuzme me neki osjećaj krivnje. Ne idem u posjete, znam kako je kad si bidan, niko ne voli da ga vidiš tada. A opet mislim se, mogla sam mu biti od pomoći. Meni su moji bivši studenti dolazili tada, hranili me, dok sam ležala na infuzijama, onim prvim kremšnitama, uređivali mi nokte na rukama. Ne znam kako bih postupila, kako god činim kao da činim krivo.
Jutros sam idući na pjacu mislila kako bi trebalo promijeniti kurs u pripovijedanju i opisu. Pojednostaviti krajnje frazu. Reći naprimjer nešto ovako: Išla sam putem. Pored kina. Ispred mene roditelji s djecom. Njih troje. Svako je postavljalo po neko pitanje. Besmisleno koliko i nanosi snijega. Glupo kao bljuzgavica. Na tržnici onaj Žuti mrav sa sinovima. Ne, nisam im odzdravila. Jedan od njih je neki dan uvrijedio moju mamu. Kupovala ona kod njih narandže. Ovome prsne kesa, poispadaju one španjolke crvenoga soka. Ona kaže, Neću ti ja sad te s poda. Ovaj uzvrati, Nemoj više da mi dolaziš. Kad mi je to ispričala, htjela sam iz tih stopa da ga izbijem. Pašče jedno šipačko. On će moj majci tako govorit. Samo neka ga ja uvatim za onu nosinu, iščupat ću mu ga. Nesoj jedan arbanaški, granični. Ne znaš jel' kosovski makedonski ili Arnautin albanski. Da je naš, crnogorski, lako bi ja s njim, jebala bi mu boga. Rekla bih Paša zot. To im je najveća uvreda.
Za to se pokolju na noževe. To jedan drugome kazuju kad preotmu nevjestu ili vjerenicu.
A ja ko budala falim im onog starog Žutog mrava kako je vrijedan. Kako rabota povazdragidan. Kako je spretan, okretan. A njegov će mu gad, sin, oca mu očinskoga jebem, on će mi moju majku jedinu vrijeđat. Đubre jedno nevaspitano. Jebem mu sve sestre zajedno.

Poslije sam kupila mami rahat lokum. Da oduši od sjekiracije. I suve marelice, koliko god da koštaju. Da se podsjetimo zapadnog života. Kad nam je sve bilo dostupno. Kad smo mogle do mile volje psovati fukaru svakovjernu, jer niko nije govorio ni srpski ni rvacki. Ono malo Cigančadi po pjacama, i sami su izbjegavali naše riječi, osim kad pičkaraju.
Pričale smo cijelo popodne. O njenim pedesetima u Zagrebu. Kad je svako svakom bio drug. Kako reko drug, zar ne Udbaš ili Oznaš. Misliš li ti, veli ona, da i oni nijesu imali časti. Jesu reko, no i masti: diplomatski magazini, tačkice, parfemi za žene, prvi krznjenjaci. A vi ste išli u kino ili operu da se zgrijete. I večerali leba i čaja. Jebem ti takav socijalizam. Bolje i takav no nikakav, ona će sjetno...

Tretjij denj Lažljivago
Đe si Rđo jedna neprestana, Sadisto Prvovenčani, 'bem ti sunce prečansko tvoje, ter ti ga sterem, ledenijeg začetka pramaljeća ne bi na ovije strana otkako ja pamtim, otprilike od početka sedamdesetije, razumiješ, kad se ledila i krv u žilama a ja bjeh tek naučila voziti limuzinu onu mi očevu Fiat Millecento. Shvataš li me, bješe tako ledeno da je trebalo među zgradama u mom kvartu probijati tunele u snijegu, a sige visjele sa sviju zgrada, dugačke ko Pinocchijevi nosevi, razumiješ. A meni bilo dobrodošlo ono se bjeh rastala s T., a moji ne znavahu ništa o skončaniju te veze pubertetske, tek ja se izvlačih u šetnje, a ono idoh sama ko neka nabeđena književnica. Već onda slućah feminičeskuju zgodu sudbe mi moje, em što ti je nos, što ti go je intuicija, što ti je žensko umoslovlje. Nit se trudi nit se mrči al prorokovat čim se ispili umije.
Inače, od važniji' mojije viesti, izgubila mi se moja Mrčna Buba Maruša, Bubica marica. Svaki joj dan tepam: Đe si bubamara, bubamara, jel ti zima, oli mi se griješ na plinsko grejanje. Ona ti se lijepo bješe udomaćila, zabila se pomeđu platnenije škura i one trake koja drži vanjske, i ni mukaet. Kad, jedno jutro, ja viđe' da je ne ima. Kuku ti ga meni, od R. moje, oči će da mi izvadi zbog Maruše. Ja udri i viči i kukaj i zovi, zovi ne zovi, Bubamara se ne oziva, niti živa oglašiva. Što ću ti sad jadna: tek izmislih neku priču da sam sinoć začas luftirala sobu poslije one prdnjave tevednevničke, pa se ona tu u onijem zapusima vjetrenim izgubi ili pobježe. Majka mi se naroguši gleda me ispod onije tamnije vjeđa kako ja obrćem očima i ka glumatam, pa mi sijevnu: Ne bruči se Jadnanebila, no priznaj, nemarna si bila i ispuštila si iz vidokruga Marušu, a ova jedva dočekala slobodu. Jes' reko sve se bojim da je na jutarnjije –20 Celzija izašla, da se oleši. Nego se negđe krije u te pukotine od štoka prozorskog. Ili se nabila u televizor, da direktno prisluškuje Banske dvore. Ili da nanjuši što će s Gotovinom. Sa' će mi ona bit glasnogovornica Kriznoga štaba. Ili porte-parole de Commission pour nouvelle Prisajedijenije sos Evropu. Pošto, već bjesmo u Evropu. Barem mi, Rvato-Prečani. U monarkiju ungaričesku iljadu godina. Pa koj' palac ima sad da se dokazujemo, svjetujemo, isprsujemo, kat mi jesmo provincija europske politike. I ot Karla Velikova i ot Napoleona Maloga. Što ima tu da mi prismrduju prije bit Evropejci mađaroni oliti bulgaroni, pređe nego mi. Sve sam go Crnorukaš. Mi bjesmo pjervi Rukorušitel'i Evrpskije, mi kemo da bidnemo Pervie Rukopoložitel'i, VMROaši, novago položenija, poretkanija. Ke bidne delo il ke da svisne Balkan ceo, Razumeeeš?
Možebitno se sad kad se ti pridružiš u ovaj ljetni semestar, ti studiji serbičeski oživotvore ka realitetni, na Akademiju, a ne samo potencialjnij aktualitet. Ima bolan da se sva položenija intelektualičeska serpskaja što na dispoziciju jesu, stave u službu i bave sa srbističku stvar. Ne kažem srpskuju, jer to je već u neku ruku i prepolitizovanje i lakirovanje: em će da skroz naskroz, daklem kroz zrcaljnoje reflektisanje kulturnoje, proizađe peča velikavo serbskavo dejstvija i priloženija evropskoj kulturnoj maticoj. A ne da ne bagatelišu hazarski i cincarski trgovci, ni trguju nit kupuju samo brke zasukuju. Razumiješ, ima da blesne ka u ono njegoševsko djelo: Ogledalo serbsko, vaskolik serbskij omnikulturnij agromnij prastor. Da se izgubiš u tu dalj, u tu visoravan serbskuju. Pa da gi glediš ono ka toboš svisoka. Elem, da se ne dokazuješ s prvi inkunabuli oktoihni ni sa idealističeskij vukovskij pravopis. Da se blagodarstvije i dejstvije te kanonike litetarne, duhovne, vjerske i kulturalne ne zaobilazi ka dažd rodni vinograd, no da se okusi i od toga veličajnoga zalogaja. I da se osladi ta paščad nenavidna sos šećerleme s taj bazar vrednota. I da se vidi smis’o serbskij za humoresku i farsu, za satiru političesku. Koj bre ima da pokaže tolikuju kritičeskuju oštricu u samo jedno, realističko, stoleće il' doba? I to u jedan žanr, u pripovest? A ne samo da caruju čankolizi i fariseji u literaturu, ližisahani, bašibozuci.

Sljedujuščij denj Lažljivago

Najdraži Sadisto, kako si, što ima, đe bivaš? Petek je, metek slijedi, kako bi rekao neponovljivi Moustaki, Georges. Avec mon coeur de meteque, Ja, s mojim srcem stranca, ili čak Ja s grlom, s jezikom stranca, lutajućeg Židova, Vječnog Žida, ja od oca Grka, mojim kosama na sva četiri vjetra strane, s mojim srcem koje je naviklo trpjeti, s mojom dušom koja nema više kamo, sa dušom koja se više ne može spasiti, mi živimo svaki dan pravu vječnost ljubavi, mi činimo svaki dan svu jednu vječnost ljubavi, sve dok živimo, sve dok ne umremo. Neponovljivi, neustrašivi Moustaki, više Grk srcem nego ijedan Grk, više Francuz šansonom nego mnogi Francuzi.
Zatim pjeva o solitude comme habitude, o osami kao navici, on umjesto svih nas, za sve nas, koji čamimo u šabatna predvečerja sami, solitudni, kao električni stubovi: punimo se i praznimo, prenosimo struju za druge, a sami smo kao veliki stubovi sred pustare, sred poljane, izloženi gnjevu gromova i gromovnika.
Čitam nihilističke knjige, Kratak pregled raspadanja Cioranov, i ponovo Antihrista Nietzscheova, sve je potčinjeno duhu genija koji sam sebe nadvladava, koji ne prihvaća nered kaosa što su ga za sobom ostavili nemarni bogovi stvaranja i čovjekova povijest. Slavitelji ljudske beskrajne snage i njene nemoći djela, hulitelji napretka čovječanstva ili smisla religije, ovi su mislioci možda zadnji u zapadnome repertoaru mišljenja. Bez njih je dekonstrukcija duha Zapada nezamisliva, ali mislim se, da to oni nisu učinili, bi li se našao netko drugi, možda u slavenskome ili čak istome, njemačkome geniju? Nietzsche s porugom govori o «nezgrapnoj priči o čudotvorcu i iskupitelju» a Cioran ne bez ironije zapaža da »Na horizontu vazda preti po jedan bog». No da nije bilo njihove kritike konsolidovane osrednjosti bismo li bili slobodniji od saznanja, ničeanski kazano-oblika asketizma? Sloboda koja se dokazuje skepsom, sada je naša zadaća, rekli bismo ponavljajući njihove misaone prosedee. Mi postajemo Cioranovi reakcionarni anđeli što s nostalgijom žive neku posvemašnju nezavičajnost.
Teško si ga nama, kako je nedavno rekla jedna moja studentica, promišljajući moju ateističnost: Mislila sam, kaže ona, kako mora biti teško čovjeku kao što ste Vi, koji nema svog boga, nego je sam. Koliki je samo opseg te osamljenosti!
Uzvratila sam joj: Ne brinite, sama sam sebi neka mjera i neki zakon, neka vjera i neki zaklon. Pogledala me zbunjeno, a ja nisam htjela dalje proširivati do poezije: ona je veliko utočište, i, vrlo prijatan oblik boštva. A kad čovjek ima takvu kuću u sebi, kad je sam sebi kuća i krov, onda i usamljenost nije vidljiva, nije bitna. I vjeruj mi, gotovo je nezamjetljiva, uza svu pjesničku kuknjavu o osami. No, ukineš li pjesnicima samoću, kako će u mnoštvu, u krdu, u kolektivu živjeti svoj očaj? Nikako, pa se i ne trudi oko njihova spasenja. Njihov je spas to da spasenja nema. Taj je aksiom temelj i ponašanju i mišljenju svakom ozbiljnijem umjetniku.
Inače, i dalje me privlače jednostavni prizori: prodavačica koja žvačući gleda u pepeljasto nebo kroz izlog dućana, nemarno svezana kravata nekog mjesnog zoon politikona, raskvašeni snijeg i tragovi težačkog hoda u njemu, beznačajno brbljanje sa seljankama na tržnici:
Ja pitam šeretski:- Jel' mleko kršteno?
Babica:-Kak, kršteno, Bog zvami?
Ja: -Tak, lepo, kuma, kaj niste čuli, ni vas naučil Bozanić? S kim se krsti? Zvodom, kaj ne?
Babica: Kaj bi ja temu bila potrebna, pa ja mam dve kravi doma!
Ja: Mate, mate, no, jel su breje obodve?
Babica: Najte gospa povedati, Bog zvami, nisu se još, ni terale, razmete me?
Ja: Razmem, razmem, nek mi ovo mleko diši po brejoj kravi.
Babica: Sem ga zjutra muzla, još je teplo, kaj ne ćutite?
Druga babica pristupa, dok plaćam prvoj za mlijeko i sir i veli:
Zemete ot mene sira i vrnja.
Ja: Kak znate da mi treba?
Druga babica: Tak, se znam lepo, jer sem Copernica, se vidim. Se znam da bute bureka delali.
Na to se ja kao stresem i velim: Kat ste Copernica, zela bum tega vražjega masnega vrnja, nek vas sveti Juraj nosi!
I tako ti se ja dražesni moj Sadisto spominam s babami, i dojdem doma: kat, moja baba čim vidi ona bijeli mrs, onaj utržak, a donijela sam bar pet kila istoga- dobru oku sira, dvije kile mlijeka, kilu vrhnja i k tomu još domači putar- ova Ti se moja domača baba rasrdi pa udri:
Nijesam li ti ja zborila dijete, da ne vučeš taj blijedi švapski sir, nema u njega kaplja masti, ne valja ni za knedle, a za kakav burek, bit će to posno ka na Duove.
Ja šuti, i trpi, ka prava sluga. Niti zborim, niti progovaram. Tek onaj burek, onu pitu savijam. Nabijem u istu dobru kvrgu putera, po oke sira i mjericu vrhnja. Umutim jaja, posolim i ispečem dobro. I dok je još onako vreo, izvadim iz pećnice, u onoj lijepoj keramičkoj lihtplavoj tepsiji eliptičnoj milina ga je vidjeti. A moja ti majčetina, kao stara mačka, navuče se na onaj miris i primakne u kužinu: A đe je s tim jogurt? A jesi li go ukisjelila pitam se ja. Poslije ona, kad se jede još vreo, uspe po njemu, po franceski, dosta šećera, pa smiče li smiče ono slatkoslano. I kad završi, pita me: Da nema još, u onu malu tepsijicu? E, reko, nema Stara, ne-i-ma! A poslije me jednako peče savjest što nijesam još savila da se omasti maca, vidim prija joj. No ja je podsjetim koliko je oko podna gunđala. Ona se ka brani :
E, nijesam znala da si ovoliko umjetna, da umijesiš od slaba bijela mrsa ovako finu gibanicu. Nijesi jel, a sad kao znaš. I tu obje prsnemo u smijeh, ciktajući. Jer, sjetile smo se onoga podgoričkog: Kako današnje đevojke ljubave za krzna i zlato, a u naš vakat: Ni za burek!

Pjatij redom u Lažnome
Najgore je književniku kad završi neku od svojih knjiga. Kad se još nije rastao s njom, kad bi je dirao kao nemiran muž mladu ženu, a zna da ne smije. Jer ako samo riječ pipne počet će se odmotavati čitava bala drugojačijih izvedbi, mogućih rješenja.
Slično svjedoči Mirko Kovač o Danilu: svaki je puta mislio da će umrijeti kad dovrši knjigu. I nije to tako suludo, dio autora, njegova života, mesa, krvi, strasti, snova, ode s knjigom nepovratno.
Ja se toboš osiguravam s kecom novih projekata u svakom rukavu: nikad ne dovršim jednu knjigu a da nisam prije toga započela neke druge teme, cikluse, ili čitave knjige.
No, svejedno, žal dovršenja je prevelik, iznos uloga samozatajnu autoru premali, konzekvencije nejasne, ishodi neizvjesni. Sve ga to čini mučaljivim, tjeskobnim, i u nekom smislu osakaćenim. Slobodniji je od jedne svoje opsesije, no kad ju je realizirao, osjeća se krnje.
Nije mu za vjerovati kad kaže da je srećan ili samorealiziran postignutim: laže, sasvim sigurno. Nikad nije u potpunosti siguran da je stvorio uvjerljivo djelo, istinitu priču, vrijedan prilog. Nesiguran, misli o sebi da je neoprostivo pogriješio, kao idiot što u izlogu zamišlja da su lutke manekeni, a manekeni carevići i kraljevne. Nipošto nemojte vjerovati piscima kad se kočopere perjem novih izdanja, ona ih ustvari izdaju, uzela su im najbolje trenutke, najzgusnutije večeri, sjeme njihovih plodnosti, donijela sjedine i proćelavost, žrtvovali su im linije i trbuščiće, soareje s ljubavnicom, slatki prah familijarnih idila, ljupka putovanja u inozemstvo, moguća usavršavanja. Uostalom, ne toliko toga, nego gotovo sve.
A to je i za manje zahtjevne duhove premnogo, kad hipoteka naraste do likvidacije. I prije nego su sačekali konačna rješenja, ono zrno koje ih čeka, ili, na koje oni, jednako, čekaju, kad-tad, pripravno je: zaklet će se već jutarnjem ogledalu da će idući puta uložiti mnogo manje, i mnogo se manje lišavati.
S dovršenim je knjigama kao sa starim zavičajima: nađeš ih na istom mjestu, a promijene se do neprepoznatljivosti. A nije u tome, ključ. Ne, mi smo ti koji smo se promijenili, i drugačije gledamo na svoje stare ideje, poetička rješenja, moralne dileme, stilizaciju i figuraciju, jezik.
Ništa nas ne izbjegava, a mi, sve izbjegavamo. Postajemo nemogući za neko snivano čovječanstvo duha. Izdali su nas ideali, izdali prijatelji, napustili ljubavnici. Što će nam samo zidine i tiho pisanje unutar njihovih okvira? Ima li ikakva smisla stavljati zamku, omču rukopisa oko vrata, u svijetu koji je polupismen, i gdje vrijedi više Zacher-torta nego jedna prosječna knjiga? Ili gdje međusobno live kreveljenje u virtualnom svijetu pubertetlija više znači od jednog soneta? Ima li mjesta pisanju kad svakodnevno nekoliko luđaka samoubica raznese nekoliko desetaka ili stotina ljudskih života? Kome pišemo, to je pitanje, ne samo ono, o čemu, i uostalom, čemu? Bojim se da uskoro nećemo imati kome pisati, da nitko više neće imati ni sluha ni uha za naše strepnje, strahove, nade, misli, tajne, za naš kaos i našu nesreću, za rijetke epifanije bivanja, za kratkočasnu sreću.

Srijeda Lažnago
Dragi Sadisto, već se poprilično vremena ne oglašujem sa svojim napisima dnevničkima, lišavam te milosti kao ljubeznica svoje strasti. A nisam naročito, nenamjerno je ovo moje ćutanje Sadisto dragi. Prosto, ulijenio mi se duh, iščekuje evo već par neđelja proljeće, kamči od bogova mekost i blagorodnost njegovu, utrkuje se s pticama u pjevu, nekom unutarnjem, tihom, ćutke, neponjatnom.
Tako sam u skladu sa sobom teke evo dva dana, otkako svanjuje dan, kako moji Montenegrini zbore o pramaljeću. Nit se ljutim nit se žestim, niti mudroslovim niti kritikujem. Tek se prepuštam vremenu, dajem mu da odradi, i da me kao prvosveštenicu martovskih fascinacija uvede u prozračan i pomlađen hram prirode. U kome je šuma simbola, rekao bi Baudelaire, možda najveći mag moderne.
No ja niti kome trebujem niti iko meni treba, kad iz snažnog se zimskog zagrljaja kao leptir iz larve otima proljeće zimi, mart februaru, kao neka zdvojna ljepotica ugaslu i ostarjelu Febu. Neka, doći će njemu i druge mlade kurtizane, napojit će se on još izvora, bistrine. Ona mudra zna, mladica a mudrica, da sad je ili nikad čas da napusti tog oronulog boga, što sličniji je ljudima u nagonima i strastima no što bi smio jedan Apolon.
Tek ponekad pripuštam R. u moju mi sobu, i tad, dok ja leškarim a ona sluša rijetku muziku s moje magične kutije, prozborimo dvije o pticama ili mačkama, sa susjednih krošanja i krovova. Ne ima tu niti aluzija, niti simbolike, niti usporedbe, ničega no prostih zapažanja naravi ptičje i one mačje: ona se požuri da pšenicom nahrani vrapce, jer golubovi su proždrljiviji, više vole hljebac. Nit se ja jedim što mi ona tako malo pomalo potroši onu bjelicu za koljivo koje s vremena na vrijeme kuvam sebi da me mine volja, niti me zasmeta onaj već večernji prohladni zrak što uliježe kroz prozorska krila, ne...
Danas mi je osvanula i nova buba-mara. Ustvari, u kolima sam je svojima našla kako se bacaka po zadnjim staklima, i uhvatila je u zamku, stavila u futrolu naočara i, poslije šetnje, s njom u kuću. A đe ću drugđe, neću valjda dopuštit da mrčna Bubica Marica mraza se naužije i prehladi, upalu pluća dobije? Tek, kad ja dođoh doma imah što vidjet: ona je Abarotnaja, crna s crvenim pjegama, od posebne, crnačke rase neke, tek podebela iako mlada-to vidim po nespretnosti kojom se ne može oprijeti ako se prekobicne na leđa- tri sam puta pratila tu igru njenu perverznu, kanda uživa, mora da je i ona neka Sadomazohistkinja ka joj i ja koja je opisujem. Liči onako zaokrugljena na neku malu, minijaturnu kornjaču, usporena, sumnjičava, smrznuta, nevješta, vazda traži parket ili udubine u štoku prozora.
Ne mislim ni o čemu no o lakim prozračnim akvarelnim kao proljetne vode mirisnim ugodama, koje izazivam nekim sebi nepojmljivim putovima, kao sjećanje na davno proživljene trene. A ja ih u svojoj zbilji nijesam našla nikad, ne znam ih. No slutim da snagom maštanja svoga mogu živjeti u takvom jednom paralelnom halucinatoriju, kao u drugoj domovini, kao u najudobnijoj cipelici, kao u balerinki, stiješnjena između onog pedlja kojim nadmašujem tvrdo tlo i onog neba koje mi je nad krilima, što ih još, iz opreza da ih ne raspem, nijesam raskrilila. Ono što preostaje u takvu brođenju, nije ništa drugo no kormilariti u duhu, u skladu, u ritmu s neosnovanim, kivnim, blagonaklonim, duševnim, blagoglagoljivim maestralom, uz ono plemićko jugo, koje ne podnosi blebetala i svakovrsne lašce.

Dvije treće parti Lažljivoga
Tužna je nedjelja, Sadisto, nedjelja! Premda je cv'jeće svud premda je cvjeće svud: Ili: Nedjelja. Medičarski slatka. Cvjetnica, njihova. Maslinove grane. Duboke sjene niskih oblaka. Pečeni lungić. Špikan šunkom. Krompir-tepsija. Zelena salata s mladim lukom.
Štrudl od jabuka. S mnogo cimeta. Poslije, filozofske lektire: Nietzsche i Natoli. I njemačka romantična glazba. Niko mi ne treba. Tek na ogriscima dana, misao na tebe. Cher Sadiste.
Nedostaje li tu što? Da, malo užeta oko vrata. Ili bočica s veronalom? Ili mrzovoljni ljubavnik? Ili: kišilo je kao u Lodzu? Ne, ni fabrički dimnjaci, ni kriza, ni sindikati, ni nadnice, ni nezaposlenost, ni Al-Qaida, ni Bin-Laden, ni USA-najveći državni terorist, ni Gotovinine gotovosti, ni zadarska Kalilarga, ni Prdnjava i Rabota. Čizma noga-nema Boga.
Kako koga al' ni Tvoga. Boga nema no Alah se sprema. Izvadite nanulice, sve vi mazne pizdunice, navucite dimijice, nabacite ferdžice, zastrite si liepa lišca, i medene usne-višnje, ter zakopčajte jagluke da vi dojke ne rasprsnu, nanesite mahrame na ta biela lišca svoja pa zapojte jednu žalopojku klanjajuću, klecajuću. Svaka Hasanaginica il Emina il Merima. Ne moš više svladat taj kurcolomni jezik, sve ušećeren do šerbeta. J'em Ti zemlju koju Turčin jaho nije. Il namako Mujo potkove vrancu, Mujo kuje, a majka ga kune. Bolan Mujo, živ ne bio majci, ne kuju se konji po Mjesecu, ne kuju se konji po Mjesecu. Već po danu i po žarku suncu . I ne arči zanata, aj bolan Mujo, ti ne kuj zaludu, ne kuju se konji baš zaludu, no da bolji jah'či kobil' budu.
Tu se prenerazi vaskolik evropski svet, uljuđen, ubeđen, uprošćen i dobro briljantinom zamašćen. I svim mastima premazan, i parfemima nadodoljen. Razumiješ, ima da te nesvestica bolan vata od tija pustija mirluhah. Da se bolan preznojavaš ka vlaška mlada kad ide u pohode. I rahmetli, da bude onaj Suljo ka sjena onosvjetna nazočan, da drži stvar u svoje ruke, ka u pozorište sjena da se ne raspu figure. No da svaka tačni svoj cilj ima. Posle one prepečenice ima da isprose đevojku. I da pane dobar miraz. Što suve pare, što puste baštine, što zidina s dvorovi nutarnjije. I da zapoju s muziku koja ima da se čuje sve do Stambola grada, razumiješ, da se oni nenavidnici slome od zavist. Da puknu ka žabe. Da se rasprsnu od žuč. Posle ćemo da igramo kolo nasred avlije. I da mladoženja kitnjast bude, ka Gregory Peck da podiže obrvu jednu. A mlada da je sisata ka koza. Kako ono beše, ko u Pesmu nad sve pesme..

Dio V
Uštap Lažljivog
Đe si Sadisto, Imena ti Božijega, kako ti se samo uželjeh, svega mi. Uželjeh, a ne raželjeh. Viđeh te danas tri kvarta od ure, vazda u neke radne dogovore nas dvoje, nikad ni riječi o Ljubezni previsokoj, ja te kao sjekiram, ti se kao žestiš, spreman da planeš na svaki moj pomen netaktičan ili nepriličan, vazda mi napominješ o mojoj ka neskromnosti da mi «rješavaš po stotinu stvari, đe su ti granice ženo» pitaš se, a ja zbunjena ko tele pred šarena vrata ne znam što bih ti prije rekla: da si mi miliji no ikad prije ili da si silan despot otkad si zasjeo u tronove popečiteljske. Razumiješ, nećeš da me saslušaš, a kad se i praviš da slušaš vidim da zuriš skroz kroz mene da su ti misli velike na drugoj bandi. Ili me doživljavaš i ti mene me, kao nekog svog, ko mu je još, nakon svih ovih godina poznavanja zanimljiv i razuman, dražestan i svoj, i mislim se onom drugom stranom sive kore, jesam li ti privlačna onako magnetičeski kako ti meni bješe danas, da vazdragidan bjeh u tom posebnom nastrojeniju, kao pedalj od zemlje. I još više, osjećala sam dok sam sjedila vis a vis tebe da među nama pljušti bujica neiskušanih strasti, želja, žudnja, da dobuje kao silan dažd ona zbilja neizbježne privlačnosti među ljudima koji se taman toliko još ne poznaju da je ono dužno sjedinjenje što slijedi u zbilji i snovima tek nastavak stare predhistorijske igre mužjaka i ženke, zatezanje nemirnih tenzija, dizgina, bičeva, uzengija, stremena, stremljenja, i da će, ne rastvori li se ova slika nekim deus ex machina rješenjem prsnuti kao bomba u tisućice i tisućice kapljica, koje spremne čekaju pod šatorom naših koža, da se alkemijom trenutka pretope i sjedine, da se rastvore i izliju, kao one nenadmašne fontane u iserskoj i savojskoj francuskoj krajini, gdje je vode više nego ičega u izobilju.
Očekivala sam da ćeš mi reći, kao u onom već citiranom snu: Pođi sa mnom, i jednostavno, povesti me u svoj stan, razgrnuti zavjeste, i pustiti svjetlost u tamnu sobu, podići škure i zagrliti me kako se grli najmilije stvorenje, onom strpljivom pažnjom koja ne uzburkava plimu, nego milostivim dodirima daje pozlatu. No, ti to Sadisto, mučitelju jedan, nijesi učinio, jer čekaš kao iz zasjede da ja to učinim, da bi mi mogao reći, E neću vala, jer bi me time obesnažio za ovakvu literaturu, prenapetu kao strune na drevnoj citri, jer bi prestao da budeš literarni, vječni lik, i postao stvarni, dakle onaj koji podliježe mjerama stvarnosnim: ima bubice, češka se iza uha, ne jede češnjak, pijucka sve više brlju ili pivce, zabada nos u lonac, i kaže: da sam znao da ovako kuvaš, prije bih ti se primakao. A ja znam da bi ti to rekao da si kušao i zalogaja od moje kuhinje, od njenije delicija.
Ne da se razmećem, božesačuvaj. No netko tko je sačuvao u prstima harmoniju za pismena, ima ih i za začine, i za dodire. Zato znaj, niko tako strasno ne kuva i ne ljubi, kao književnice. Kapriciozne, zamišljaju da su primadone, i ne liježu sa svakim galebom koji im se nabacuje. Poslije, osione, izvuku deblji kraj, i apsolutna većina njih, samuje. A znaš li koliko je odloženih krikova, ekstaza, grčeva, ushita, usklika, vriskova, bezumnosti, vrhunaca, odloženo u neljubljenoj ženi? Neću obesnažiti ovaj susret danas, koji po ko zna koji puta bješe na granici visokog rizika rasprskavanja, pa reći nešto nesmotreno samo stoga što mjesecima ne vidjeh onu stvar.
Ne, jer i kad je vidiš, ne znači da svršiš kako bog zapovijeda. Svršiš nečujno, kao mačka, i za prvim uglom i zaboraviš takav kratak, kao da te ujeo komarac, ubod. No kad svi tjelesni sokovi nadnesu se nad tebe ili sublimiraju u jednoj orkanski snažnoj drhtavici tijela, koja i nije drugo nego dvostruko, obostrano, uzdizanje prema božanskom, kad ti tijelo smalaksa poslije zagrljaja kao poslije teškog ratarskog zakivanja u zemlju, e to je znak da sasvim su te prožele strasti onog Drugog, ljubavnika tvog. To nije samo ljubav, ali je najviše ljubav. Možda u zrelijim godinama majstorstvo znači nešto više nego na početku cvata, ali ako nema one ljubavne ekstaze, uzaludna je sutonska utakmica, ili partija šaha udvoje.
Tek, označio si mi dan, i onu salzu koju sam za sjutrašnje lazanje spremala dok se mračilo na S. kao nad nekim tek ukotvljenim brodom koji pristaje sporo i dugo, oklijevajući i naizgled nevoljko, a žmirkajući, kao ti za svojim đozlucima, pozorno prati, trudeći se da ne bude zapažen, svaki titraj, svaki madež na licu one, koju, kako se čini, sve više voli.
Da, rekla sam ti u zezanciji, Sve znam, vidim da ne možeš bez mene, osjećam to, ali neću to sad pominjat, evo neću. I bio si mi zahvalan, iako si možda tad bio bliže nego ikad onom nedužnom priznanju, da više ne opstaješ, ne dišeš, ne misliš, ne spavaš, ne zboriš, ne postojiš, bez mene. Jer, ja i nisam niko drugi nego samo ona, koju si tražio, i putem, slučajem, dobrom srećom ili hazardom, našao.

Katoličeska Santa Lydia, vječer rečene dnevi
Da, toga sam ti dana rekla na rastanku, kad si već bio ustao od stola da me pozdraviš: Poljubi me. I poljubio si me jednostavno i nježno, u lijevi obraz, jednom, vrhovima svilenih usana, kao da iskušavaš finoću moje kože. Nije bilo ničeg frivolnog u tom poljupcu, baš ničeg. Naprotiv, nečeg svetog, duboko religioznog. No, svejedno, ja se otad ćutim nekako tvoja. Pa ti znaš da ti ovime ne podilazim Sadisto, ni najmanje. Ni u jednoj primisli. Ta znaš da nijesam od te rase, koja je navikla udvaranjem svršavati poslove, i pretjerujući, naći se u blizini željene osobe. Ne, ja idem obično protiv sebe, povlačim se u svoju ljušturu, fantaziram daleko od voljenih očiju, zazirem od nadmetanja. Pa, zar bih drugačije mogla biti književnica?
Neki dvostruki englesko-talijanski rap krade mi pažnju, spušta prag osjetljivosti, htjela bih razaznati značenje u talijanskome refrenu, čini mi se daleki eho bit-muzike koju smo slušali u gimnaziji. Mislim se koji je to k. ovim suvremenim bebama da protestiraju, antiglobaliziraju, smrde po zelenju i travi, ti vegani, ti po mlekecu smrdeči klinci, ti nepostojeći klonovi, sigraju se stalno bivajući neko drugi, dižu mi želudac, iritira me njihovo brzanje u govoru, potreba da sve apsolviraju u skorotečajnom kursu, brzometni i beskrajno glupi, o kako mi se gadi ta mladež kojoj je sve dosadno jer joj je sve dopušteno, koja nije spremna ništa teže od žlice držati u rukama, koja ne zna zasukati rukave i vruća se napiti ladne vode.
Da se vratim na ovu našu terorističko, sado-mazo relaciju. Osjećam se sasvim tvojom, tako mi neba koje nas nadsvođuje. I skoro, gotovo da mi nije bitno jesam li u stvarnosti s tobom ili sam samo u svojoj novoj utopiji, jer ionako ne prestajem misliti na one druge koje sam voljela ili ih u nekom smislu još uvijek volim: ova neobična, eterična ljubav ne isključuje Druge, naprotiv, uključuje ih u beskonfliktnu harmoniju. Ti si, naprosto Sadisto, onaj koji je ujedinio sve poznate osobine mojih dosadašnjih iskustava, ti si za mene neka summa muževnosti, kao komprimirani alkohol, ono što očekujem i u podjednakoj mjeri, ono što ne očekujem od muškarca.
Prihvaćanje i pristojnost, privlačnost - uz onu neophodnu tjelesnu, i onu duhovnu, ništa nesnosnije od muškarca uz kojeg se dosađuješ - osjećaj da si zaštićen ali da i sama štitiš, okrilje i duboko prijateljstvo, povjerenje i bezuslovno predavanje. Stoga se i ne iznenadih kad te prupitah za tvoje ljuvene relacije, kako mi odgovori, osjećala sam odavno da su za tebe neke veze finte i finite, okončane, i prije nego su započele. Vjeruj mi, imam nos za to: kao što imam nos i za tvoja ljubavništva.

Čim te vidim, kako pocrveniš, plah od neugode, znam: evo, ovaj se sinoć ševio s nekim koga ne voli koliko i mene, pa mu je neugodnjak. To je ono što slutimo bivajući izbrušena kao najfinija leća za one koje ćutimo svim svojim bićem, kao što se, mislim, ćutimo ti i ja, baš kao neka idealna projekcija vlastitih fantazija o ljubavi.
I nema tu ni neke ljubomore, da ti odmah kažem Sadisto, ne. Ja znam, da si ti, da prostiš, moj, i onda kad si s nekim drugim. Čak štaviše, tada si mi možda i bliži: žudiš me, a nemaš hrabrosti da započneš u stvarnosti tu našu vezu, jer ti se čini da ne bi podnio da me izgubiš. I to je ono što te tako ranjava, taj beščujni, bešumni ton propasti i prije njena kraja: užas da me izgubiš jednom zasvagda. A ovako, kad sam tu negdje, makar i kao dežurna Teroristkinja, kad se možeš i posvađati sa mnom na pasja kola, kao kad mi baš nekako uoči svoga rođendana spusti slušalicu, kad me možeš iskritikovati kao anarhist maoistu, kad mi možeš održati predavanje - bukvicu o suvremenoj postsovjetskoj prozi, kad se postavljaš vazda kao stariji brat koji izbija bubice iz glave razmaženu derištu, kad mi budeš mogao diskretno - zaštitnički držati leđa i za posao i za moje ultra - lijeve ideje, i biti mi na dispoziciji iza večernjeg dnevnika, nikad me ne prozivajući zašto te zovem, a jednako slušajući moje lamentacije kako ti mene nikad ne zoveš - jer je meni problem doći u Grad, kao da je to lakmus za to koliko te volim, sve dok me budeš mogao diskretno pratiti ne namećući mi svoje čitanje mojeg pisma, sve dotle ti nećeš smoći snage za onaj mali, ali neophodni pomak, koji je tek mikronska veličina, što i inače razlivenu slikariju čini fluidnijom, nepojmljivijom, apstraktnijom.
Zato Sadisto, ni tebe ni sebe ne čuvam, ne čuvam niti lišavam ove ljubavi: kad bih to i htjela ne mogu. Ona je po svojoj esenciji, slična nuždi ili, ako hoćeš, sreći pisanja. Pruža svo zadovoljstvo, a zauzvrat, ne traži ništa. Dovoljna je sama sebi, ne traži zrcala, ne vrednuje, ne moralizira: čisti nepatvoreni amblem. A ako je pokušaš otkloniti racionalnim nekim razlogom, ili umiriti se nekim praktičnijim, «zrelijim» izborom, ona proviri kao cvjetovi maka, s nekog fabričkog otpada. Naznači diskretno, da plahost njena, besprimjerna, bestežinska, neupitna finoća njena, nije ni u kakvoj vezi s kapricioznošću njenih protagonista, i tek malo povišenim glasom poručuje da će cvasti neovisno od njihove volje, besporočna i ogledna, kao neka poetika ljubezni, svima na primjer i zavist. I kad misliš da si je otklonio, ona se uzbuni i u sasvim preglednom snu objavi da je tu, na mjestu, pod rebrima, i da otkucava svoje privrženo prisustvo u beskrajnim metamorfozama milosti.

Dvije večeri potlje
Dragi moj Sadisto, danas sam ti poslala tekstove. Uvijek se bojim kako ćeš reagirati, hoće li ti se svidjeti, da nećeš u meni vidjeti samo udvaračicu. Baš sam glupa kad se tako inferiorno postavljam, a lijepo znam da imaš sluha za moje pisanje i njegove krivulje. Predobro su ti poznati svi, ili gotovo svi tonovi mojih balada životnih, njihova tremola i duboki tembri da bi svisoka odmjeravo moje pisanije. Ovo je samo način da vodim konfesionalni dnevnik, povjeravam se nekome ko mi je dovoljno blizak da me može slušati, i dovoljno dalek da me ne mora pritom i razumjeti. Poimaš me, čini mi se, nekom jednostavnom jezom skoropavršnjaka, onom jezom kasnih četrdesetih, kad su svi putevi, reklo bi se selimovićevski parafrazirano, jednako loši, i svi ciljevi podjednako besmisleni.
U godinama smo kad nas ama baš ništa ne može iznenaditi, i kad se i sami, ne udivljujemo ni novim idealima ni starim autoritetima. Iskusili smo srednju dob bez očeva, pokopali sve svoje bogove, zasitili se i siromaštva i bogatstva - ona su uvijek tuđa, iskreno rečeno- nasladili se vlastita znoja, kušali i prevrtljivu ljubav, upoznali janusovska lica prijateljstva, i spoznali da je samoća možda jedinstveni ako ne i jedini ključ za naše sumnje. Ti se se na mala vrata priklonio velikoj politici, ja sam opet nastavila graditi svoju pomalo zakašnjelu karijeru sveučilišnu, no jednako se dobro prepoznajemo među lektirama, među knjigama, koje pišemo i proizvodimo. To je onaj, izgleda za nas, jedini mogući prostor afirmativne intime, u kojoj nismo pogromaši, u kojoj ne osjećamo nespokoj svojih egzila, u kojoj smo izgnanici samo iz jednog jezika i njegovih navika u onaj drugi i njegove srodne kaprice.
Mnogi su mi već prijatelji postali stranci, drskošću svojih izbora ili su mi svoje intelektualnosti podastrli kao smrdljivog Martina pod nos: ukratko, ravnodušni su mi kao stećci. Ne uče me ničemu, brbljivi i laki na kavgu, nezanimljivi i bez ukusa, tašti kao paunovi, prazni , isprazni kao nedjeljno poslijepodne u provinciji.
Znam, nas su potrli ratovi, uprosječili nam pažnju, oguglali smo na stvarni ljudski jad, učinili nas hladnima za dojučerašnje nijanse koje smo njegovali u svojim srednjeevropskim varošima. Sve nam je nekako postalo ravno do Kosova, koje je kataklizmičnije nego ikad, nego što su ga i jedni i drugi njegovi nacionalisti ikad mogli snivati u svojim crnim bajkama zla.
Nama više ništa nije ni okrilje, ni zavičaj, ni domovina. Možda par hoklica, ili stari uglancani prag neke od pradjedovskih kuća, ako ih još imamo makar i u pamćenju. Mi se ničega lijepog više ne možemo sjetiti, ispralo nam pamćenje, amnezirali nas forenzičari. Mi nemamo nijedne slike mladosti u koju se možemo ugnijezditi kao u spokoj koji bi nam čuvao onaj neophodni, tako ljudski nagon za srećom, koju zvijere zna samo kroz namirivanje svojih instinkata. Mi smo oguglali i erotski, jer kraj tolikih homoseksulanih, tko još da ima volju, tko da žudi biće koje će se već sljedećega jutra transvestirati u nekog pola čovjeka pola skota, nama su antidepresivi, anksiolitici, manastirka i travarica popili želju, jer tko će se buditi poslije pijanke, ili strasne noći koja obavezuje na plemstvo? Zbilja, mi ni po čemu više ne nalikujemo samima sebi, ni onima koji nekad možda bjesmo, ni ovima koji nikad ne postadosmo, ljevičarima bez erosa, burevjesnicima bez vjetra, revolucionarima bez barikada, filozofima bez mišljenja, vjernicima bez crkve, milosnicima bez blagorodnosti. Mi smo samo konvencije, mi smo samo neki standardni brojevi konfekcije ex - yu proizvodnje prakse, strahovite i makabrične, mi smo suvišni ljudi, nesposobni i za nihilizam. I s nama, kad nas više ne bude, otići će konačno u ropotarnicu povijesti sva frustrirajuća ali plodonosna priča o izgnanstvu i nespokoju, logorima i strasnoj mržnji, žudnji i dertu, šestokraki i petokraki, šinjelima generala i nevidljivom carskom ruhu. Nas će zaboraviti brzo kao što se zaboravilo na mumije ili kentaure, i otad nitko neće više nikome soliti pamet. Zašto: jer, jednostavno neće biti više ni soli ni pameti. Bojim se ni glava, nego samo kloniranih balona, u kojima će odjekivati gotove definirane šifre, lozinke, jednadžbe, jednačenja, ukratko: integrali, vektori, algebra krajnje ljudske ispraznosti. Već sada u velikoj mjeri živimo to vrijeme, ako se može i zvati vrijeme ono što bešumno i besmisleno prolazi kroz nas, konvencijom uokvireno u časove i trenutke, u dane i noći. Naša su podneva za nama, mi smo zaboravili na zov ili miris zore, mi smo smiraj svoga sutona, nas čeka ponoć, krležijanski tamna, kao da je svaka večer ona kantilenski nijansiranog Velikogi petka, uoči ili nakon nekog od krvavih Preokreta. I više ih nećemo čekati budni, spremni, obaviješteni: ostajemo gluhi za tutnjavu lažne svetice historije, odbijamo koračnice i bubnjeve, zastiremo svoja okna flegmatičnim zijevom frivolnih buržuja. Mi smo se naučili spasu, mi smo spoznali besmisao potopa, mi prolazimo svrh svega gluhi i nijemi za bubnjanje nekih novih himni. Ukratko, siti smo tih napjeva, jer puni smo, kao tintarnica crnila, i prije nego što smo je izlili, pljusnut ćemo s prvim daždom jedan dobar tuš na obraze te obrazine od Zbilje. Ako se njena traljavo sklepana maska prospe, zapanjit će nas lice za njom: ono prastaro lice povijesti koje, osim našeg milosrđa, kamči i naše razumijevanje.

Pervij denj Abarotnago mjeseca
Đe s' Ba Sadisto, snuješ li mi se to po Bijelome gradu, snuješ li mi Priječanke tamo, moliš li s njima misu večernjicu, skidaš li im brojanicu strplenija... Jok, bolan, niesam ni najmanje ljubomorna, hljeba mi crnca rženoga koji zobljem, no ja to tek tako što ga ište poetičeskaja svoboda. Nit sam ti kivna na Bijelu gradu koji uživaš na Pervij avril, nit bih prošetala Knez Miajlovom, jok, sve iste face frivolne, dosadne, ko da su iz Camusa ispale. Nit se iko ikome raduje, nit se ko smeje, sve sam go natmuren perveržnjak. Ma bolan ni suzu ne možeš iskamčit iz njia koliko su bre dekadentni, a prozirnije lica, ka gušteri, ka ingliškije turisti kad se dovate Jadrana.
Nu, ja bjeh sinoć u Parohiju serbskuju, ortodoksnuju, na sjednik sa sve sam elitni Preosvešten rukopoloženik, pervij Mitropoilit, pa Otac Milan, pa Njiova prevashodstva ministarskije popečitelji, te moj mi kolega profesor universitetskij istoričeskije nauka, tek bjeh prva do Vladike, štono kažu, sjede Mitroplit, Njegovo Preosveštenstvo tik do mene. I sve mi se obraća, za svaku ilustraciju teologičesku kanda meni zbori, kanda oće da pjervo vidi kako ću ja da je primim. Kad bje riječi o Grešnosti, da me Bog dragi sačuva od iskušenija, on kaza kako nijesmo krivi samo za ono što činimo, već i za ono što ne činimo i ne činjasmo, prem nam dužnost nalažaše, prem morasmo po kršćansku nauku činjeti u datom položeniju, a ne samo divaniti ili ni to, ne zboriti no mučati. Ja mu odborih tu bibličeskuju, rekla bih iz Staroga pisma još napomenu, i nešto mi se ograši duša kad u mislenim postaviteljstvima nađoh istomišljenika u tako visoku sveštenu licu. Viđeh da duh cjeliteljan est, ter da u njegovu gromovniku jedinstvenu službu vršimo, i on ka vladika i ja ka književna vladičica. Bjeh potlje posvema dovoljna, kad žurah na tramvaj s onom torbom punom knjiga što ih bjeh zakučila u antikvaričeskuju knjižarnicu kod Europe.
Inače, ću da tražim franceskuju stipendičeskuju borsu, em ću da iskamčim ako dragi bog da ot Vladu njiovu ili ot Ministarstvo na kultura bar koju iljadarku i boravak trimestralnij ne bi li go dovršila putešestvenički studij što poduzeh na Boku na Kotorsku. Imaju, elem, majci da se naužiju mojije traktata o magičeskuju interkulturalnu, tolerantnuju utopiju bokeljsku, koju ću da im saspem u njiove centralističke vizure: nikad se nijesu ratosiljali ideje o carstvu, i to naturalno, napoleonovskom, sve od Rima pa do Moskve, oliti od Prvoga do Trećega Rima.
Ne mogah brate da slušam više priču na toleranciju i na jednakost: đe su onda našije multietničkije i polilingvističeskije iskustva i prevashodstva, ima da im metanišemo i mentorišemo do novog milenija kako izdržasmo četiristogodine pot Mleci pa dalje pot Austrijanci, pa pestotina godina pod Turcije, pa potllje kroz dvije Jugoslavije, da se ne pokoljemo nego da složnu socijalnu arhitekturu gradimo. Ima da gi oborim s nogu, razumiješ. Će se vidi koj' tu enciklopedit, ko volterovac, a ko prosto naprosto prevejani Latin ili levantinac, oliti bizantinac. Mamu li im legalističku ljubim.
Umorna sam Bolan ot administraciju. Ot ovo proleće. Neje to mancanza na muški soj u moj život, jok. Ne prizivam gi. Ni u san mi se ne snili. Ni na javi pojavili. Prosto naprosto, sama sam sebe dovoljna. Dostatočna. Svako poslije podne, kat doba ot užinu est, ja go prilegnem, pa se ufatim u koštac sos francusku lektiru. Uzmem naprimer, poetiku gi njihovu. Asimiliranu par auteurs. Oliti, čituckujem njihovu poetiku na primjeri , ilustrovanu sos pasaži ot autori. Milina na dušu. Soveršenije ot duh. Razgalim se ka ot ono dolce Robertovo, fatto di amaretti. A ti sat misli koj si ga je to okus. Na bademi. Na riccotu. Na med. Na slador. I naravno, na amaretti. A to je jedan njiov naročit, italijanski keks. Milina ti go je kušati. Isti se topi pod nepce. Ništa ljepše. Ni medena usta. Tačka. Zapeta. Misli na mene u toj Belgrade.

Deveta večer Abarotnavo
Zdravo Sadisto neusporedivi, ničim izazvani, neosvešteni, meneizbjegavajući, ravnodušno se držeći: evo i ja sam olabavila, nešto ti se ne posvećujem u mislima u mojima, u pismenijem tvorevinama svojijema, nit mi ko treba nit ikoga ja trebujem. Ne znam je li to shodno mojoj srednjoj dobi kad treba da sebi istoj mlogosopstveničkoj se okrenem, konječno, njinje i pridno. Er, viđu da me niko ne zarezuje ni za čertu, ter se i ja organizuj u taj smjer, u to nastrojenije, u isto položenije. Ustvari, sinoć pred san nešto mi se motahu ideje likovno-literarne, al ne mogah da iz postelje ustajem i da palim ovu macchinu, ovu mrcinu kompjutersku, odma mi se diže tlak od tekniku.
Bijaše petak jučer. Odoh sama na plac. Predamnom, skoro nikoga, ni putem, ni na tržnici. Jedva koja babica za tezgama. Niko neće da propušti veliki događaj, papinu sahranu.
Čudna mi čuda. Da je tako svet kao što melju, ne bi bio dopustio toliko ceremonije. Tu skupoću, taj posmrtni luksuz. No Slaveni oće da su i na nebu i na zemlji okruženi komforom. I svojim ližisahanima, pretvoricama, ugodnicima, lašcima. Ja izmakoh opštoj groznici katoličanstva.
Proljeće, ono koje mi zaziva groznicu, drhtaj, i pomisao na konačnost. Ne znam zašto, kad sve cvate da ja mislim o ocu, bolesti, kratkom životu i muci njegovoj. Bjeh sva od derta, i ništa mi ne pomoga.
Neki je par vukao svoju dječju paščad pred sobom, koja se jednako drala, nezadovoljna natučenim šeširićima. Obje djevojčice, skoko da su urlale pod svojim glavopokrivalima. Zapazila sam da zrak miriše na morski. Puhalo je neko jugo, uzburkavalo se kao ženske dojke. Svuda su putem, u okućnicama cvale narcise, zasađene u vijencima, samo iznimno prekidane plavilom zumbula. Pred Muzičkom je školom netko domoljuban zasadio naizmjenice bijeli zumbul i crveni patuljasti tulipan, da bez muke asociraju šahovnicu.Sastao me ponovo seoski pjesnik sa zlatnom lančugom pod vratom, i bezub, neobrijan. No, ovaj mi puta nije tražio novaca. Otkad sam mu rekla da ni ja nemam, da sam na Zavodu. I štogod da mu čovjek da, zapije. Ne mogu podnijet raspikuće. Poslije sretoh onu najstariju s.-sku piljaricu, prebacila je odavno osamdesetu, podsjeti me i ona na tršćanske dame sa malim šeširom i velikim kolicima koja vucijaše za sobom, puna hrane. Jednom davno, Šipac koji se tek doselio ovamo, i još se nije bio obogatio, zakuči joj nehotice haljinu, bjehu štand do štanda.

I reče, Pardon... Ona ga ošinu onim svojim volujskim očima, namršti obrve i istutnja, Kaj Ti bogec znaš za pardon, kak ja znam engleski, tak moreš znat!
Čovjek je ućutao, postiđen. Kasnije je dobro naplatio seriju takvih poniženja: obogatio se do gazde, može sad pitat pošto je Istra. Dovukao sinove, kćeri, ovdje svakome otvorio svoj štand na pravoj ili buvljoj pjaci, podigao imutak na entu potenciju. Tako i treba domaćima, kad ne znaju što je trgovina. To more znat samo levantinac ili onaj ko je uz levantince rastao. Šipac je istisnuo ne samo ovog bapca, nego i mnoge druge domaće. Ima najbolje voće del povrće, najljepše sortirano. Niko se ne pita zato što je i najskuplje. No otkad je jedan od njegovih sinova uvrijedio moju staru, neću ih ni pogledat. Gadovi jedni, a ja im starog pozdravljala sa Mir dit!
Krv su mi pred oči kad ih vidim. Dođe mi da im zviznem vreću s krompirom o glavu. I oću neđe, samo kad uhvatim priliku i krivinu. Pa će viđet paščad jedna kopilanska ko je ko u Rvackoj, i crvenoj i bijeloj. I crnoj. Aman, ću da im prospem one ćoškaste tintare klempavije ušiju kao propeleri. Razza ilirska, će krv da piša, pa nek me obede za nacionalizam. Razumiješ, neće valjda jednu od najuglednijih građanki, i samu Ilirku porijeklom davnim, verbalno ugrožavat, nanosit joj du'ovne boli. Će da plate, ću da gi zatrem, ljeba mi crnca koji zobljem.
Poslala sam jučer i one dokumente u Pariz za stipendiju. Ako mi je dadnu, Gali jedni. Kako god bilo, ja ću da dovršim ono što započeh. Pa makar na sopstvenom jeziku. Ona đubretarka šefica smjene u pošti toliko me naživcirala, ne htje da preuzme moju pošiljku nego me posla da čekam u red kod druge. A ona nastavila da klafra s nekom priznanicom, klijentom isto. Ja je ošinuh i pogledom i jezikom: Ko vam reko daje za pravo da odbijate uzeti moje pismo, a nastavljate voditi privatne razgovore u službi. I kako se zove šef pošte, jer ću kod njega prijaviti slučaj. Karlović reče, ova, mrtva ladna. To me još više razjari, da si imao upaljač, pred usnama si mi mogao zapaliti oganj. Jer vatru rigah tad od bijesa, ka prava aždaja.
Poslije, da se od svega oduvam, uljegoh u svoj čardak. Kako da ti go opišem, Sadisto, kad nikad ne htjede da kročiš u moj dom, kukavico jedna. To je prava djevojačka soba, četiri na četiri. S velikim trokrilnim prozorom, koji gleda na orah. Oveći, kao bračni krevet, zastrijet ljubičastom, kao Titova ljubičica, tintom, s jastucima indijskima sve u tom tonu, rukom rakaminama. Dvije fotelje sa limun i zlatno žutim krparama prekrivene, stakleni sto sa uljanom slikom Halila Tikveša, jedna očeva moderna fotelja takođe prekrivena ručnotkanim ljubičastim indijskim šalom, jedno kristalno ogledalo umjetnički izrađenog okvira, pa slike i plakati od poda do stropa. Mali stol s kompjuterom i priručna biblioteka s rječnicima i leksikonima. I uz uzglavlje, jedna minimalna bijela trapez-trpeza za tekuću lektiru-uspavanku.
Tu sam nasigurnija, tu mi je biće prošireno do kuće ili barem oveće školjke. Tu je i muzička naprava, tu puštam cigansku muziku što mi je donesoše talijanski prijatelji iz Pešte. Tu su mi i one najdragocjenije knjige s posvetama, prijatelja, pisaca ili urednika, i nad svime, one likovne monografije od kojih su mi najdraži svesci Likovne enciklopedije, što mi je tata poče kupovati za deseti rođendan, svake godine po jednu. Ova soba, čardak ovaj, nije samo mjesto za fantazije. Tu sam najviše napisala i prepisala, tu se liječila i oporavljala, tu zaboravljala i iscjeljivala, tu bila iscjeljivana od pravih i lažnih proroka, tu najviše plakala, za debelim zidinama zdanja s početka 60ih.
Ovo je mjesto moja kupka milosti, moj melem, moje đakonije. Sve spadne s mene kad uđem u moj mali hram. Okadim ga timijanom donesenim iz zavičaja, zapalim u odsustvu istoga po jedan insens svakog petka u drugi krak menore što smo je mama i ja donijele sa sajma na otvorenom u središtu Ferrare u proljeće 1992, nanesem novu masku za lice, zamišljam debela otrantska mora što mi se valjaju do koljena, i vjeruj mi na riječ Sadisto: niko mi ne treba, nikome ne trebam tada. Čak ni pomen na boga, koji je postao zasićen čovječanstvom i slobodan od boštva. Ne vodim ni nijeme monoge ili dijaloge. Ćutim i predstavljam svijet slikom ili fijukom vjetra, talasima ili pljuštanjem valova o ono sutomorsko žalo, neusporedivim šumom pijeska dok se povlači nakon vala. I mirisom onog prskajućeg u hiljade kapljica mora, koje te poškrapa i krsti, igličastim dodirom, i iscjeljuje bolje nego ijedan yogi. Izlišna je varljiva ljudska narav, i njene zamisli o sreći, izlišni dodiri i upiti, izlišni odgovori koliko i sumnje, izlišna i vjera i pripovijest, i lira i njeni tonovi, i vještina stvaranja. Izlišna i otklonjena kao naizgled neophodan kostim snažnu tijelu, koje od užitaka poznaje samo onaj plivanja, uranjanja i izranjanja. Ko se nije nasrkao takve soli, nije okusio od bitnoga. Nije okusio od esencije.

Semnacatij denj Abarotnago
Đe si mili i dragi Sadisto, nit me imentuješ, niti mi se objavljuješ, Rđo jedna prečanska. Ću da te nasekiram, odma. No, ne znam jesi li spreman za podnijet ovo. Čini mi se da sam se zaljubila. No, ne u tebe kako si mnio, no u jednoga moga staroga meraklijskoga tipa, s kojim se pogledujem već preko triest godinica, da prostiš na dužini pogledivanja. Sa studija se znadivamo, no on je nešto stariji od mene. Bješe lijep ko slika, ko upis. I sad je ostao takav, tek malo posijedio. Ko filmski glumac. Ali neki indijski. Sačuvao istu kilažu, oblači se skromno, no ono potmulo intelektualistički, sa dolčevite i nijansiranje tonova, u zelenkasti rebrasti samt, i sako s toboš krpljeni laktovi, razumiješ. A znaš kako je tek pamentan, sve mu se jedna na drugu nadovezuju, sve lijepa ljepšu smjenjuje. A da ga čuješ kako izlaže svoje filosofičeske ideje, aman, moga bi ga odma postavit u grečesku agoru za prvog do najmudrijeg. A kako je osjećajan, nedavno sam vidjela. No, neću sad o tome.
Ja sam ti zaljubljiva jadan ne bio, ka što reče jedan moj taki stric, Vas drhtim, od pomisli na Nju. Tako i ja na Istoga, sva se nešto ka promijenim, zanesem u glasu, prepukne mi nešto u gr'oce, uznemirim se potpuno. No da mi ga je pustoj, uživat makar jedno dugo ljetno poslijepodne. On i ja sami. Među nama samo ponjave, i plavičaste sjene. Nevini i goli, ka od majke onaj čas rođeni. Jedno drugom namijenjeni. Smijemo se, Poslije svega, kako jedna moja rođaka kaže za Post scriptum. Eto tako, baš, kikoćemo se, nakon zagrljaja.
Kome? Najprije sebi, koliko bjesmo ludi da se ne zaljubimo i sretnemo prije. Pa poslije, svim svojim profesorima i njinim nosevima. Filosofičeskima, što gi zabadaju u nebeski svod, sveđ zvijezede parajuć'. Pa svojim kolegama, propalim koliko i onima na položaju. Ne znaš koji su gluplji, prvi što se naslađuju vlastitom propašću, ili drugi što maste brk na gozbama i podvijaju rep pred vlastitim ženama i njinim suknjama, da ne kažem stražnjicama.
Tu, nakon što smo postigli Najviši Vid Apsolutne Slobode, kikot nakon ljubavi, tu se još jednom zagrljeni, ljubimo kao djeca, posipajući se bokorima poljubaca. I nikad nam dosta, nikad. Pa ispreplićemo prste, pa ispitujemo žilice na šakama, pa se ližemo kao telad: O Bože, koliko sanjane blizine, koliko stvarnosti.
Slažeš li se sa mnom Mrčni Sadisto, da je ono prosanjano tek jedini oblik stvarnosti, i njen jedini smisleni vid? I da nam nema druge snage od one snage snova? I da se tek kroz njih ozbiljujemo kao ljudi, dostojni svoga imena? Jer zvijeri ne sanjaju, ne snivaju, ni otvorenih ni zatvorenih očiju, ni danju ni noću. Zvijeri se tek gutaju, spremni da se već nakon nagonskog ispunjenja, zakolju, od milošte ili mržnje. I ubrzo se okreću nekoj drugoj zvijeri da utaže novu glad.
A ja sam, još jednom možda tek drugi puta, ili dopuštam evo, treći, našla neku svoju sanjanu sliku i priliku u prilici starog i nanovo otkrivenog druga sa studija. I hoće li biti išta od ovih mojih fantazija? Hoću li biti hrabra da ih bar dio ispunim dodirima? Ili ću samo ovako pijuckati pisanjem, onu gorčinu što mi se kao žuč na ranu, skuplja godinama? Da bih se prolila zacrnjena rukopisom, kao nekad tinta hartijom i osjenila sve svoje projekcije?
No, sada sam nekako sasvim mirna u pogledu ove ljubavi. Čini mi se, već što mi je dano da je spoznam, makar ovako pozno, golem je dar. Već je milost. I ako me iko ispunjao onim što se aristotelovski zvalo ataraksija, to je On. Mir i neuzbuđivanje nad dnevnim, ojačanost za uzbuđenja, spremnost za podnošenje nevolja, otklanjanje pomisli na trpljenje.
I nemam više potrebe da se trapim, nekim nemogućim vezama, kakve bjehu zadnje. Ili, kakvima se nametahu. Ovaj je čovjek, uredne građanske sudbine. Osim što kao onaj slikar, izlazi s halbcilindrom u svoj život citoyena, on sniva sa mnom naše preobrazbe. Možda je to i dovoljno. Jer, možda iza toga i nema ničega, iznad toga nema višega? Tko zna, a da nije ljubio? Mislim, da takvoga nema, zvao se i sam Dragibog.

Dvadcatdrugoj Abarotango
E moj Sadisto, bidna li san ti! Jedno snijem na javi, drugo snivam noću, treće mi se danju zbiva. Sve sam neki zapletaj, sve sam go Labirinat. Znaj da te nikad ne izdajem.
Ne pišem ti onih dana kad:
fantaziram o drugima
ljubim druge
snujem se s trećima
mrzovoljna sam i zločesta
ne mislim na te
ne mislim ni na koga
praktična sam feministica
regresivna i patrijarhalna sam
makar malo proračunata
srdžbe puna i žuči jesam
No, tad kao što sad je, kad ispunjeni su sliedeći uslovi:

l. puna, puncata krcata mjesečina
2. mjesečnica, odljevi oliti metroragija
3. anemija plus apatija
4. žudnja za ispoviješću
5. povjerenje i prijateljstvo
6. melankolija plus mal de pays
7. samoća neupitna i nezaobilazna
9. nejasna nostalgija za tobom
11. kad nihilizam je nepobjediv
tad smisao pisanja nema svoj dubio, tad razlozi za patnju debeli su ko volujsko meso, kad moj anarholiberalizam nadvlada sve građansko, kad proljeće je cvjetno i hrvatsko, kad u istom danu stapaju se prvomajska i istočnokršćanska uskršnja
groznica - kao ove godine, kad od analitičara nema nikog dežurnog tko bi kompetentno govorio o mojim slutnjama, tad Pismo jednog teroriste zagarantovano je koliko i neophodno, nužno, dakle i donekle, izlišno.
Poslije dana u kojem ti pisah o Mojoj Novoj Ljubavi, ja usnih nešto posvema drugačije, no, vjeruj mi Sadisto, jasnije no najsvjetliji dan. Počuj:
Snivam tzv. Moga M. Kako se nalazimo nakon mnogo vremena. I to na mjestu gdje smo se i upoznali. Pred zgradom HNKa. Večer je prohladna i zimonosna, vlažna i modra. Prilazi mi, i ja mu kažem: Jesi li to Ti, zaboga, M.-ne? Čini se da jesam, odgovara on, i širi mi ruke, idući mi ususret. Zaklanjam se u taj zagrljaj, pripijena sasvim uz njega. I ćutim ono isto osjećanje koje ćutala sam toliko puta u ono vrijeme kad bjesmo bliski. Potpunog predavanja. Stapanja. One bezinteresne, ljubavi. Poniranje u nju, kao u ronjenju. Poslije prolazimo gradom, koji liči prije na neku rusku staru arhitekturu, ili čak novoizgrađena svjetlosna čuda. Jedna zgrada, naprimjer, talasastog oblika, umjesto stakala na prozorima ima neke crvenozlatne draperije koje lelijaju - vazda taj isti motiv lebdećih zavjesa- i sve se čini kao u nekom kaleidoskopu. Puno je svjetlosti i plamena, pripitomljenih žudnja, sve titra kao da je hiljade voštanica koje trepere na vjetru, upaljenih u slavu te renesanse ljubavi. Ne znam kako završava scena, ne sjećam se više, toliko sam dana živjela pozno svjetlo ovoga sna da mi se činilo kako i ne trebam ništa zapisivati. No, eto, izmakla mi je poanta, znam da smo još nešto važno pričali, da mi je nešto bitno rekao. Što je to što mi je promaklo, gdje sam to prebrisala, zašto nisam naćulila uši?
Koji dan kasnije, on će mi u mailu kojim mi bude odgovarao na moju poruku, napisati Neustrašiv sam, u jednom kontekstu koji će značiti meni, za mene: Još sam dovoljno hrabar, dovoljno lud, da te ćutim svojom, hrabar sam dovoljno da bih te volio, to će značiti baš to i ništa, ništa drugo. A ja znam dobro da treba hrabrosti za moju ljubav. Za mene. Za moju neupitnu, rijetku sreću. Za odbijanje svake retorike, u ljubavi. Za poesie pure. Za moju zatvorenost koja se zakriva za maskama neopterećene, bespredrasudne beležnice. Bilježnice Ničega. Za pakao mojega iskustva. Za moj pakleni talenat. U kojem sve sagori. Za moj trajni obračun s laži. Za moju nepotkupljivost. Za papirnatost moga života. Za životnost moje literature.

Uoči uštapa Abarotnago
E Sadisto, danas me razočara, i to gromko i opsežno. Bih kod tebe, u tvoju kancelariju Prvu. Tek, ne mače se od onog Pesnika Đ. Ni sekundu, da popričamo nasamo. Oćeš da pokažeš da nemaš sa mene ništa. Koj' sam ti ja k. nego neka tamo crnogorska đevojčina, jel? Mamu li ti prečansku, došlo mi prosto da se pobijem s
tobom, na licinu mjestu, razumiješ. Tek jedva zaustih da kažem koliki si poganin kad ovako blagorodnu dušu ka što sam ja odbijaš. Lijepo te zamolih da me ispratiš do ulazmnije vrata. A ti me uvaljuješ Pesniku, kanda sam željna pesništva i kanda nijesam i sama poetessa. Sunce ti go poljubim, ćeš mi platiš ovo, znaš. No, kad me isprati, osjetih ja, vaistinu, jedan plimni val Ljubovi tvoje, jer me malo pogura dodirivajući me s ramena, ono kao, ćeraš me iz Ustanove. I rekoh ti da me poljubiš, MORAM LI JA TO VAZDA DA NAGLAŠAVAM I KAMČIM , ili ćeš da se raspukneš zbog jednog nevinog poljupca u desni mi obraz, škrtico tvrda! Uh kako sam ljuta izašla, ljutita ko ljutika. Sad obustavljam svako rukopoloženije i rukopisanije istije epistolarnije dejstvija sprame tebe te. Tačka. Nula. I da mi se izgubiš iz emocionalni život. Na daleku razdaljinu da opštiš s mene me. A ne da mi se snuješ po zemlje na bivšu Jugoslaviju, bez pokriće i bez javljanje. Da mi se kurčiš po Baščaršiju i dočekuješ behar bosanski, i naplavljuješ sa sevdah muslimanski. Fundamentalisto jedan! Ugušio se dabogda od želje za nekom Njiovom. Zapleo se dabogda u dimije! I da mi u jedno popodne trčiš u Fiume. Da se nisi zaželio talijanskije dijalekata, venetskoga soka i napitka, ko zna što si radio tamo, u izgnanstvu nekoliko lijepije godinica ot mladosti ot svoje. A danas mi se upicanio u onu preferisanu karo narančastu košulju. A udebelio se, lijepo se vidi, od krkanja ministarskog. Bolje no manastirsko, posigurno. Sve same delicije, sve sam go gurmanski krkanluk. A ovamo mi izigravaš socijalu. Nemaš stana. Ni đevojke. A đe sam ja tu, u petoljetku sledeću, planirana? Đe?
No mi reče da nema plemenitije duše od tvoje. Ma nemoj, jel' ti to ozbiljno? Il' misliš da su se sve slavenske grlice naselile u tvojim njedrima, ka u mojima. Oca ti očinskoga, ćeš da mi platiš ovakvo otražavanje misli. I ćeš mi postaneš, misleća imenica. Abstractum. Kvit. Dajem ti otrešenije ot svije grehova, sem onije spram mene. Ima da gi iskihavaš do iduće desetleće.

Uštap sam u Abarotnome
Sjetila sam se što sam sanjala neki dan, u onom snu s mojim M. Da, bilo je ovako: Nakon što smo u snu nastavili šetati tamo gdje smo stali prije trideset godina, da, ja sam tada bila već studentica treće godine literature i filozofije, a on svršeni teorijski fizičar i početnik u studiju filozofije, nakon što smo, rekoh, izlažući se modrini prohladne noći, nastavili koracati ulicama grada koji zovemo svojim a ne pripadamo mu ničim osim po mjestu rođenja, nastavismo razgovor koji je bio više miješanje naših esencija, naših mladosti, njenim mirluha nego stvarno razmjenjivanje riječi, zapodjenusmo i priču o tome što ćemo sad. On je, kao i uvijek egzaktno inzistirao, ne libeći se, bivajući dosljedno direktan: Idemo dalje, kao da i nije bilo ovog razmaka, kao da se nijesmo ostrastili iskustvima i očudili njihovim ehom, kao da nijesmo već na pragu svoje jeseni, kao da smo strastveni i plahi podjednako, a ja ga prekidoh, i rekoh sumnjajući: Hoćemo li moći nastaviti, a on na to kaže: A zašto pitaš? Zato rekoh, jer ne bih mogla podnijeti da te još jednom izgubim.Tu, na tom mjestu kao da se kida kadar, scena se cijepa. Budim se. I bunovna odlazim do toaleta. Mokrim dugo, sjedeći na školjci. Glava mi je u šakama, pred plačem sam. No, kažem sebi, ne luduj L. to je ionako sve samo sublimirana stvarnost, stvarnija no što misliš. Kao da želim iscijediti iz sebe svu svoju mokrinu, sve svoje suze, sjedim u polumraku toaleta i vidim kako žmirkaju žuta, narančastozlatna svjetla u parku , mislim potom o ovoj židovskoj varošici na međi dviju država, o tome kako ovdje su sad Istočna vrata Evrope, a kako Dežela je već Zapad. I ne znam diže li mi se želudac ili protestira duh, tek ustajem i vraćam se u postelju, okrećem se na lijevi bok na kojem se ljepše sniva, i čekam da usnem ponovo....

Vasmoj denj Svjatlogo
U stvarnosti baš tako i biva, da ga, nakon nekoliko elektronskih čarki, gubim. Virtualno, jer se nijesmo ni viđeli, no svejedeno, imala sam iluziju da se ponovo imamo, na neki poseban način ljudi koji su se bili izgubili. Mogla sam i prijaviti Uredu za izgubljene stvari:
Žena srednjih godina izgubila pomisao na nekad vrlo voljenog muža. Pošteni nalaznik tog čuvstva neka ga u cijelosti, neoštećena vrati vlasnici, nagrada osigurana.
No, čudne je rase taj moj Ex: osjetljiv ko pamuk ili svila. Ništa ne smiješ reći, a on se naroguši i povlači. I nije mi u nekom dubljem smislu ni žao, nemoguće je i virtualno općiti s takvim čovjekom: mušičav i nekomunikativan, zatvoren u sebe kao u školjku, ne čuje i ne sluša nikoga do sebe.
A baš sam mislila kako ću napisati neke pseudomemoare, koji bi trebali biti rekonstrukcija moje strane čuvstvene medalje. Medalje u kojoj se zrcalila sva snaga, poetska snaga te veze. Njeni najsvjetliji trenuci, ali i njeni ponori i ponornice. Njena ushićenja i njen očaj, njene fantazije na javi, njene rimske dane i noći, njena sutomorska podneva, njene siennske rumene sjene i crnibijele katedrale, njen šah i mat, njene česte poraze, i rijetka uznesenja...
Eto, htjela sam ti samo pokazati Sadisto, kako se meni snovi ne ugađaju naopako, nego na uprav, baš onako kako i snijevam. I kako se ne manje bojim te svoje osobine proročanske nego zloslutnica koje mi se objavljuju na svim ćoškovima moga bivanja, na svim stepenicama mojih uspona, na svim vratima mojih slutnji.

Dvije tercine Svjatlogo
Tako bolan Sadisto, da prodje i dvije neđeljice dana da ti se ne javljam nego ovako na cvietni uranak, 'em li go je mesec ot svibanj u koji Cigani, prosti i prošireni, na sabajle kupaju se ritualičeski, ne bi li go polučili bezmjertnuju proročanskuju sudbu nadljudi. Ćeš da mi se bolan oladiš ko utuljeni cigar duvana, ćeš da moliš na prednja i stražnja vrata moga mi hrama djevičanskogo s koju ćeš od mene da opštiš: s onu koja već postala est poetičeska djevuška ol' s onu koja terorističeskaja snotvorenija činodejstvuje. 'Em ću da ti pokažem kako gi se namiču alke na lance koj' ćeš da ljubiš, sve jednako udarajuć' u zvekir moje mi kapije. Budući ne stanujem ka ostali smrtan mu sviet: ter ti ga obitajem na visinsku dei-menziju čardaka ni nebo ni na zemlju, sav ot čiste slonovače sočinjen. Koje su li ga na moji zidovi arabeske, Sadisto: ni san snova ne moš' da gi opiše. Predstavlenija ot sviju kuranskije muhamedanskije zgoda, ot njiovie mrčnijeh grešnijeh hanumah, ot hamamah, kade se kuplju gole, golcate, ka ot majke otpale. Ne moš zamislit tolik repertuar na uživancije hedonističestke, sve u med i mlijeko plivlju, sve u sam šerbet se zagrncnuju. A ovnujskogo debelogo mesa na pretek, niko gladan, svak dovoljan! A svi podebeli, pretili, navukli se 'oćeš li na one nargile s kojih dime, 'oćeš li na cigarčine, što prosto simbolizuju nji'ove obrezane međunožne rabote, razumiješ, ne znaš ko gi kome puši, opšti jedan totalitaričeski jebatorij.
Moj ti ga čuvstveni slutbeni blagodejstvujušči osjet za mjeru ne dopušća da si go dalje deskrivišem tielopoloženija tija bakhanalija koj' su moguće samo na orientalističke gozbe.Tek, rajskoga voća u sviem smislovima, ne manjkaje. No svi zoblju, ne misleć na istočne i zapadne griehove, budući pogani bjehu. Nego se dohvaćaju tvari svake kanda im je potonji dan pod kapom nebeskom.
No, uđeš li, makar kroza snove, u moj mi čardak , ima da prvo zapljusne te milina bojadisanja: sve su mi zidine obojadisane ot zlaćanozalazećeg sunca do bakrenog u zoru plamtećeg svitanija. A felovi ot zavjese, sve rakamane, sve sam go ručan rad, na djevice zatočnice. A ćilimčad, sve jedno do drugoga, izatkani u čvoriće i simvole, koj' ne moš' da se opiše ni s balzacovsku ruku detaljisanja.Tek i svileni s pet iljada čvorića i vunjeni ot crnie jagnjadi. No, kruna su mi divani, sofre i nasloni. Na divane, na niske, na zaslone, na njegove, popadala jastučad u sve boje nebeske i morske. Tkani li su, pleteni li su, ot srma li su ol' ot čisti konac makedonskiot, ne umijem ti kazat, Mrčni mi Sadisto.Tek svako jastuče šljokice ima upletene, vrpce go dovršuju, sve se presejava na podnevno na sunce, koje kod mene, dopušteno est.
Er, ne ima zabrana i zabrađivanja turskije, ka u žena njiovije. A kad zagrnem niske mi sofre, ot mahagonij ili ot bakar sočinjene, ima da na njih ne manjkaje ni ptičijego mlieka, razumiješ, da svo bliskoistočno voće, suvo, ušećereno oli prosto freško, danonoćno postavljeno budet.
Ter ti se ka naslonim, uzimljem jutarnji i potljeobročni predah: rekoh, podmetnem si gi jagluke pod glavu, podignem noge, izuvši one srmom vezene sandalice, te podnimljena tako, snujem si gi svoje terorističeske sne. Kako će da sviet bidne udešen po mojoj si volji: svu sirotinju ću nahranim do sitosti, da izvrnem carske blagajne i sve njiove florine, perpere i zlatnene zlatnike, i suvo si zlato, da go preusmerim ka potrebitima. Prvo, da ki bješe doli gori ustaje, i na tome istraje. Ću da izvrnem, radikalističeski, optiku na gledanje: tiranskie despoti ima da svedem na ćoškove, na prosjačenje, a da zavladajut siromasi. No, naročiti ću da gi nametnem moralističeski kodeks: ko ukrade i jedno zrno kafe će da visi na mengele, ka kod onije despota černogorskije koji za jednu ukradenu ovcu vješali javno jesu. Ka riba skadarska kat treba da se osuši na dim ot vinogradarskije loza lišće. Pa će da se nauču na poštenije, i na istinskoje otnošenije međ' homo si sapiensi. Ter ću da potpuno ukinem svako zakonskoe pisanije: će da vlada dogovorni usmeni kodeks, koj' ima da se poštuje, 'er, drugojačije, glava sos ramena ima da se, ka glava kupusa, sabljom slisti. Razumiješ, da uđe u molekulu DNK tijem balkanskijem narodima istinskoe pravo krštena čovjeka: da poštuje drugoga, bio on i poganske vjere il ciganske rase. Koj' se ne pridržaje tije zakonah, će da mi čami s teškije lanci oko članakah, u prokletije avlije, ot remetinačkije buksa do prenjeazijskije apsana. I da se pridržaje ljudskije mjera: da ne krade i potkrada ni bližnjega svoga ni mater si državu. A ne da mi hajdučki elemenat zavlada, uskočki: veći si je geroj koj bolje državu prevari. Ma nemoj mi kazat, ću da gi otcepim doživotno robijanje na prične, za takije ogrešenija o državnu kesu. Prem Teroristkinja u srcu esam, ne mogu da shvatim državu ko kravu mi muzaru. Sve da mi daje kolko 'oću, ću da uzmem samo minimaličeski kolko mi trebuje, ni zrna više, razumiješ. E, taj ću momenat da ucepim u genetsku strukturu balkanskije lopina, navlastito dinarskije.
I opšte obrazovanije da uvedem apsolutno za sve. I đecu, i mlade, i starkelje bajate, za sve. Svako ima da završi deset razreda elementarne si škole. Da nauči oba si pisma, i ćiriličesko, i latiničesko, i elemete na makedonskiot jazik i slovenščinu. Će da mi zna takođe i osnove na albanski, malisorski govor, neće bolan da dođe među Šipce i da gi verbalno jebe mater. Jok, će da se pojavi među njih, i kao kulturniot uljuđen graždanin, da im nazove Mir dit, na njiov jezik sos njih da saobraća. Da vidiš, kako će odma da se radikalno mienja serbskaja političeskaja praksa i navika: u duh na toleranciju, jezičnu i viersku će da se rastope ka magla, snovi na otcepljenje na Kosovo, razumiješ. I abarotno, i albanskie đaci da uču serbskie i horvackije govori, a ne da popizde kat čuju naše poimence hametice i stubokom listom stare rieči. Će da uču, bez prisilu, s volju i zadovoljstvo. Će, da gi pošaljemo i naše bendovi ako treba: primjerice, onaj kuroslov ot Davor na Gobac, kad gi zaurla one svoje toboš rokerskie kurcolomine, ima da zaborave svoje si separatističeskie hotenija. Će svi da slavu samo opšti hepening, na koj' će da preusmjeru svoju secesionističeskuju energiju, na dobrobit nove balkanske udruge narodah i državah. Oliti, skraćeno BUNID. To tako liepo i sukladno evropejičeski sonoriše. Ima da popizde ovi europieens nouvelles, koj si natiču nakurnjak na onu stvar, i prepušćaju natalitetnuju politiku azijatskijem, afrikanskijem i ostalijem bantu kulturama. Razumiješ, rekoše mi da vas London čokoladan est. Ot puti na melezi i srodnije skupine. Nemoj sat da me fataš u kontradikciju, jok, niesam si ga vala racista. Ne, i tačka. Samo ne mogu da ne inkludišem i moje mi vrancuskoje iskustvotvorenije. Više od pola gi u Grenoble bijaše na tamnuju na put. Na istočnoe ili dalekojužnoje porieklo. Em ti ja takuju Evropu u kojoj ćeš, još neće mlogo proć', sos lupu Evropejca da tražiš. Sos lupu oli sos svieću.
Potlje, ću uvedem opštu socijalnu politiku. Će svi da imaju za minimalniot standart. Koj' će da ima i više, će da radi. Da privređuje. Koj' neće, nek se jebava i diecu reprodukuje. Razumiješ, svako na svoj izbor, neka upodesi svoje živlenije, nek go fabrikuje ili pak dekadendiše, kako izvoli. No, kat se odredi za eden si izbor, nema više da vrda, da iz klasu, iz stalež gluvovatačamagle preskakuje u onaj visokonaponski soj koj' po antikvarijati dangubuje ili opšta teroričeska pisma usložnjava, kao ova koja gi momentalno sočinjava. Ko dietlić u kompjuter udarajuća. Kljunom, nosem, serdcem, punijem plućima, oli prsima, i onim što pod kapom joj est.
P.S. Naspavala sam se noćas, Sadisto. Nikoga više ne sanjam. Ni med javom ni med snom. Spavam onim dubokim snom pravednika, bez slika, košmara, buđenja. Sasvim sam se, izgleda, zaredila. Odbacujem svaku pomisao na muški svijet. Sve mi je izlišniji. No, i sama sam sebi zadnja. Pisanje mi postaje ono sve, koje sažima sva ona druga izostajanja. Sažima i puni, ukrcava i prazni, stilizira i manirom iskusnoga rukopisca, udešava. Što bi rekao jedan od mojih suvremenika, dok vani bubnja život ja stavljam omču oko vrata i pišem. No, ta omča od riječi, draža nam je no hljebac. Ona je onaj bujni vodoskok, s koga pljušti voda, na svakom ćošku, kao u onoj galskoj prijestolnici u kojoj proćerdah svoje zanose sve. Idem skuhati jaki espresso, da rastrijeznim ovu još mamurnu glavu. Tek je bilo svanulo kad iz postelje uljegoh u program pisanja. Pisanje kao program, život kao jorgan: pod kojim se, skrivaš pred izvršiteljima svije fela.Oni dotle pućkaju u tvoje tekstove iz onih surla - nosnica, otpuhujući ti dimove u terorističke obraze. I misle, ovo je vraški dobro, no ko ju jebe, ne damo joj ni centa za krasopis. Dobro mi obdanjuj i noćaj po Rusijama, gdje si sada. I pomisli na mene između zavjesa, između kapaka. Nije da ti ne zavidim. Itekako. No, ne na ovoj sadašnjoj Mat'. No, ondašnjoj, kad bješe sjedište Crvenog carstva. Tu, takvu Rosiju ja propustih. Sve ostalo, tek je repanje, ili, revanje kolonijaliziranih magaraca. No, kako bješe ono, pomeđu Čovjeka i Boga.
Ma, Ti ga, evo ti ga robe, kaže Bog čovjeku. Neću Ti ga bože, odgovara rob. Ko ne uzme božji dar, što je drugo no onaj Buridanov magarac koji između dva stoga sijena, neodlučan i skeptičan, vazda ostaje gladan.

Rumena večer potom
Čiča, drugi put među Serbljima
Gledam si sinoćke na Rvacku na Televiziju. Bješe izviešče na Ravnu si Goru. Sve sam go četnik. Zabrađeni, pjani, poju unisono: Sprem'te se, sprem'te četnici. Digo mi se želudac, mamicu im milenicu ljubim, koja banda. A u podlogu svega armonika. Jedan se nafrako i prispodobio, pljunuti Draža. Nabio šajkaču, pustio bradetinu, na nosu mu lennonice. Još nas draži u kameru da iz Podgorice jest. E fukare crnogorske, on će si ga meni duvat ka paun. Pa zadimio onom luletinom, sve otpuhuje mudroserine u mikrofon kamere. Fuj, a da to kažeš među one pogani južnjačke odma bi udarili branit se rvackijem alkarskim okupljanjem. Fakat, i ovi, sve pod Visokijem pokroviteljstvima podižu desnicu pravo gore mussolinijevski. I isto poju svoju govnariju, označeni znakovljem. Ma, među oni sinoć, pojavi se jedna Krasavica Serbskaja, isprčila sisurine, a sva u crnu kožu, sem neke košuljine plameno crvene, kanda je sjahala s prvomajske parade. Da te mili i dragi i zajednički Bog sačuva: kaže ona, onijem nafrakanijem rdečim usnicama, a ucrnila kosu ko Spartanka, kako je njoj Srpstvo svetinja, način postojanja, mišljenja, kako ne može da opstane bez Istog. Kanda je Srpstvo kurac, pa ne može da sjaše, presrećna s Istog. Bože previsoki, kako se to sve dopusti, te se i onaj Nožopisac ot Draškovića pojavi, sav ufitiljio od mišljenja fenomenologije srpstva, pa govori Brate, protiv mržnje, za vaseljenu, rasejavanjem sveopšteg serbskavo bratstva. ‘Em li mu, sunce ministarsko, popečiteljsko, na Spoljna dela, koj' je on, jel' to jedan dostojan naslednik jednoga Andrića ili Ristića, mislim se dok go gledam snimanog iz žablju perspektivu da mu dominiše kadrom nosina i bradina. Pih, da popizdiš ne časeći ni časa. Pa ovi, koj' gi snimlju, prođu švenkom po padini Ravne ti Gore: ono se okreću prasci i jaganjci. Samo fale volovi. Da se bratija integrišu po volovsku si ćud.
Mamicu im milenicu, briju se na srpstvo koje niesu zaslužili ničim. Da gi propitaš koj' je napisa Dangu oli Kraljević Marko drugi put među Srbima, a ko Glavu šećera, ko dramu Maksima Crnojevića a ko Ogledalo serbsko, svaki bi zinuo u leću kamere, kanda pjervij put čuje sočinenija krasopisna. A ovaj si Nadobudac, mlad si hrvatski novinar - nakurnjak, namjesto da si dovede u studijo relevantne ljudine ka na primjer Šibera oli Kangrgu, da stvar stubokom izfilozofišu, nabode se na one desničarske mrcine: Đapića što, dam se kladit, ljubio nekat Srbu est, i onog nazovilegendu remenara i torbadžiju Čička. Sve jadan i bidan: prvi od krša koji moro kuvat je kao onaj Pukovnik kome nema ko da piše, a udebljo se od fileki, a drugi što bidan, mora je priranit familiju i sitnu, ludu, dicu. Obojica se uprasili od državnije ku'inja, koje smiču u mega obrocima. Nema tog okolohlačnogdržala koj će da gi opaše. Mora posebna rupica da se probija za njio'vi drobovi.
Baš posle kafenišem s najbolju mi drugaricu, posestrimu mi D. Veli ona, Vidje li ti sinoć kako se oni idijoti izblamiraše, i to još sve legitimno, prijavljeno. Jesam reko, sele, sve me stid bilo majke mi. Nego mislim, da gi Ameri podražuju, da bi laganice mogli posle da izfazonuju još jedan pljušeći bombardmanić. Da mogu ovi dole da vapiju za ljudska si prava ugrožena, za pobijenu si odojčad, za omrčene si igumanije, za stradalnice Kosovke devojke.
Ma, nemoj mi govorit, sve banda dirigovana izvana. Što bi dobri stari komunjare rekli: Ćuti bando, radi bando, ne mlataraj bando. Nego kako, sve bi ja to bez pardona poapsila, pa fino u pržun. Isto ka one fakat nostalgičare što nose Pavelićevu sliku na Alku. Oliti, pišu: Svi smo mi Norci. I jesmo fakat. Svakom smo legionarskom kurcu taoci: četiri milijuna rvatskije ljudi radnika, seljaka, poštene inteligencije, tajkuna, pretvorbaša, sitnije i krupnije mafijaša, bjelobarutaša, narkosa, makroa, dilera, nikompotrebitih Besposlenjaka, vazda sjebanih staraca i pelenastih beba, rodilja i porodilja, klinaca koji sišu svoja prava kao nožni palac, vojaka i plavaca, trbuhozboraca i cirkusanata, ljevičara i desničara, i onih koje će to tek postati, opatica i crnokošuljaša, popina i plemenitije franjevaca, svi smo taoci jednom pizdunu generalskom, koj' se šepuri po Galicijama ili Galijama, malo tek pretvoren plastičnom intervencijom u sebi si nalikujućeg tipa s turbo plakata na zadarskoj Kalilargi.
I trebuje li nama takav narot koj' će da se zakolje za Novi narodni heroj, kakav treba da si stvori ot rečenoga najprosječnijega bandita? I da si ga ljubi ka ikonicu prije spavanje, poslie buđenje, u sveto si podne, u ime večernje, ka krunicu gospodnju? I ko to sve plaća, njegovo si odsustvije, njegovu si emigraciju, nesretniku? Jesmo l' mi stvarno štiri mijunota idijota koj se briju namjesto na opšte zlo i neimaštinu, na jednu legionarsku tipčinu?
I sad mi jasno est zašto si Sudac pušća lacrime sanguine, sa liepa si lica.
Iz njega curi hrvatska sveta krv jer, budući prorok est, napominje simboličeskim pljuštećim krokodilskijem suzama kervavijem, da to on, žrtvujuščij za Generalsku stražnjicu, ka Novi Hristos, slava mu i milost, za sve nas ispašća, budući nevin i biel, ka nam najmilija i Biela i Rdeča Najmilija nam Rvacka.

Dan u kojem mi je vaskolik život zakurac
Opet radim prinadležnije glupostja, moj mrčni Sadisto, Az Teroristkinja No.1 u državi, uvaljujem se u sitnosopstveničke more jedne, kako govoraše moj Otac - Zaratustra, malograđanske, razumiješ, potpune guske. Shvataš li ti moj sadisto prečanski, da u mene u grud'ma ženskoe serdce bije, i to za dva do tri muška takva plaha serdca. Ne smijem se ni spomenut toga kakovije glupostije činjah zadnjije sedmica, sve mi bolan grudnjak puca od besa samoj sebi namenjenog. Hem nije malo što dobih ovo juniversiti plejs na Akademiji, hem nije davoljno što mi se uvećaše mjesečnija primanija do šest puta, hem nije mi basta čto pred symposiumom opatičeskim ću da zborim o dvije mi najveće veličine srbo-rvacke proze, K. und K. piscima blizanački srodnijema, no ja ću ti se još uvaljivat u jade jedne pale žene. Ajme bidna li san ti, bidnija ne morem bit!
No ja ti u to ime pođoh na konsultacije kod najbolje mi druge. I sve joj potanko ispriča. No, ona me onako okata gleda, sve joj sjaje oči od mojih priklučenija, ot žiznji moje. Veli ona meni:
Ni pomislit, ni jednom vlasi na glavi da si ikome išta dužna, da si ikome išta kriva, i nikome ništa nikat ne priznat.
Naročito kad joj ja izloži podrobno erotičeskije zgode Prvorečenoga mi ljubeznika, kad go opisah, kakve mi scene pričinja, kolko mi se puta oglasi ka najgori izdajnik, s naglaskom, na a, još razumiješ ne upotrijebih crnogorštinu mi. Sa' ću ja, ću da grafički naznačim naglasak.
Inače, RečEni mi je MilIji no ijedan pređe: hem je dobar, reka bi pitom ka jagnje, hem je snažan ka Popaj, hem je ljubAvan, a to mu ga dođe, Supersenzibilan, hem je grmalj od svojih 190 oli 109, prvo visina drugo kilaža, razumIješ. No, on se meni svako toliko ufati s nekom Božemiprosti CC muvom , s kojOm ljubavi do sitnije sati, kad Sahat kula otkuca zoru.
A ima nešto u mentalitet kosovsko - povredljIf je, najstrašnije. I samo škrgUće vilicama kad ja iznesem svoje opaske na njegOf jebEni živOt. Što je reko, što si se stisnuo, ka neka ĐevojčIna. Naglasim naročito ovU riječ potOnju, da se zna iz kojEg sam podrUčja. No, on mjesto da se dalje inati, on Ti se fino meni, ka primakne, pa mi stavi onu velju glavu svoju na grudi, reka bi čojak, vjeran ka pas. Rekoh, nemO mi se ništa umiljavat, razumIješ, no fino drš' što si ufatio, eto ti Tvoje polegUše, pa se snjima valjaj i strovaljUj. Tu se on ka naljuti, toboš se ražesti, pa ka zalAje, a ja se prepAnem, pošto sam plaha ka prepelica.
Dok ovo pišem, pogledUjem kroz pendžer, i vidim da u cijeloj ulici šeta samo Čojak i pas, moj pređašnji zubni ljekar sa svojOm pudlicom. Zna čoek više od dvjesta fraza latinskije, sve frca, kad ga sastAneš. A pusti Era, razumiješ, malo poviša razza, tamAn ka mi Crnogorci. Shvataš li? Iša u školu kod sveštenika, u manastirski konAk spavA, pa naučIo sve lijepo kako Bog zapovijeda. A mio mi je na put srest. Srdačan, još uvijek lijep, s onim ka mastrojannijevskim likom. A nije dosadan ka stara čeljad, no fino, lijepo zna kad treba svršit s pričom i poć svojIm putem.
Eto, đe onO stadoh. Jes, onomadne, kad se ufatismo onaj moj i ja, reko, što je, Jel da te čekam- pošA on da se istušira čoče, kanda će francu od mene da dobIje - il' da krenem. Ne znam, reče, kako hoćeš, ionako svako od nas ide svojim putem. Ja malo ka zastAdoh, pa nakon što prođe dobar minut - on taman navukovAše čarApe - ponovIh ono što mi kaza. Nijesam reče, tako mislio, nego da te ne obavezujem da me čekaš. Ništa, ja se malo ka pokunjIh, a imadoh u samu sebe presvisnuti. Lijepo me Isprati, i tu OvAj shvati što je neradeći učinIo, pa mi se umili, ka da će da me lizne. Ne reko, nemO mi se ništa umiljAvAt, no lijepo pokusaj ono što si spravio. Jednako on mene ljubi u usne obadvije. Tu se ka rastadosmo. Svako na svoju bandu.
Ne prođe mnogo, ubacuje mi se sve onaj Drugi, što me odavno magnetički privlači. No neću ja da se namećem, oću da sam pane. Ka Berlinski zid. I zbilja, pade. A ja neću opet da se pravim Đevojčica kad sam Zrela ka kruška. I tu se stvar razvije do usijanja. Ne Brate, erotski, no grudobolno. Sve mislim, mnogo me sreće strefilo s obije strane, zaslužUjem li ja toliko, etc, znaš ka u marginama u naučni tekst. No ne prođe mlogo, ovaj ti se Potonji povuče u pozadinu, u provinciju, da vidi ženu mu i dijete. Tako rekoh, tu smo Baćo, jebem ti boga tvoga hajdUčkoga, našA si mene vuć za kosu, jel'? I tu načisto popizdim. Riješim, ako ikad više nazva, da ću mu uzvratIt jednom porukicom:
NemO više da me uključUješ u svoje farse. I nemO više da mi se javljaš. RazumIješ.
A bjeh se dobro zagledala u Istoga. Imađaše nešto od srodstva sa mojim mi pjervijem mužem: u korijenu nosa se ka malo ljućaše. Pa onAj smisao za zajebanciju, za humorističesko: sve me zasmijavA, a ja, da je Bog, smijEm se ka'da neko među prosIpa. IdEmo mi Ilicom, i prelazimo prugu, a Ovaj mi kaza ka komesar: Uzmi me podruku. Ja ga brzo poduhvatim, a on će Ti meni: kako si topla. Nijesam ja topla nego si ti leden. I tu se dalje zajebAjemo, ka đeca. Znam ja lIjepo, sve će to proć', ka što prođu turski ratovi, ljubAv, i ostAle rabOte, no svejedno, sva sam u prsa, ka izgruvana od jada velikoga. VelI mi ova mi drugarIca: Ajde, jadna ne bila, možda se čoek prepA, pa uze sebi koji dana da predahne.

Danak do dva potlje Vidovadanka
O, đe si mi Kućo, đe Rode, đe Dome, Sadisto Najcrnji. Nit se javljaš niti mi se pomaljaš iza popečiteljskije zavjesa, iza svojije symposiona, na kojima debela mesa ovnujskoga i pršuta dalmoškoga u kljun ubacuješ. S crnijem vinom zalijevaš,
slasticama venetskijem desertuješ: dezertišeš mlogo, dugo podugačko, iz mojego živlenija i njegovije priklučenija. Sastade me onomadne, bješe baš mislim Vidov danak, srpska propast, ljuta rana za kojom procvjetaše kosovskije božuri, ka krvca tamni. Te te nađoh slučajno u prvoodskočno mjesto, u samu Prosvjetu. Dođoh da dignem Novosti u koje mi izađe ka neki intervju, kad evo ga ti, šedi i mumlja nešto sebi u bradu, u brk. Što si ti došla, koga zapravo da vidiš. A ja jedva dočekah:
E nijesam vidiš, došla tebe da vidim no te nađoh slučajem, koji svijema nama blagodejstvuje. Razumiješ. I nemo' da mi se tu praviš važan i da mi se držiš ka ona stvar u kornet, er ću odma da te ironišem u svojije dnevničkije tekstovi. No lijepo da si mi vas na dizpozijciju, bratsku i drugarsku, ka nekad veliki Sovjetski savez maloj i još crnjoj Gori Crnoj. Pa da si mi na pomoć i sadejstvije a ne vazda kontraproduktivan i na kontrabandu. Ka prevrnuta crna rukavica teroristička. Ja se nešto ka razgoropadi, još kad mi pomenu Mlogo si se potrošila pošto ti ka čarobnim štapićem izvukoh mađioničarski onu olovku od kune i po, a divna rumena, tamna ka slavsko vino s lješanskije trpeza - to Ti ga je moja nahija, Lješanska, ako nijesi znava - i još mu darujem ono što samu sebe bjeh nagradila, i pređe nego platu primih. Nu, evo ti ga na, rekoh, to mi je fala za moju dobrotu, i širokogruđe, razumiješ, mjesto da mi se do zemljice klanjaš. I ka ženu me izvedeš na jedno piće makar, škrtico prečanska. A ne, tretiraš me razumiješ, ka najgoru đevojčinu. Mrš tamo, neću više da te bendujem ni za koliko je od mora do Kotora. Pa sad ti mjeri i misli što oćeš.
On će ti ga meni, ja sam najbolje duše, nema bolje duše od moje. Jes' ma nemoj, kad se moja ne bi brojala: ima li duševnije žene od mene, ajde reci, odavde do Stambola, sve da bi za nju tri arapska hata dariva? Nema, prosto pa nema, lijepo svedi, sračunaj, koje si benevolencije i zamisli od mene dobiva, nikad ništa ti zloga ne pomišljam, ka što su zlomisane tvoje Prečanke. Ljubi se s tobom, a u leđa ti balčak nabija, razumiješ. Prodala bi jednu kafu s tobom za ćesu duvana s drugijem, i to one krlje, najgore. A ti i ne znaš mene, kakva sam, široka i tolerantna razumiješ ka Don s pritocima. Ka Dnjepar u delti. Ima da me na rane privijaš koliko sam melemna.
A isto ću da ga složim babuški sa s.-ske pjace. Ja jutros kupujem ono pile, a ona se kune da je sinoć klano, i da nema zamrzateljnoga aparata, i da ga nedajbože ni u frižider nije stavljala. Dođi ja doma, rasjeci ono pile da ga ispoham, kat, imaš što vidjeti: poispada iz utrobica mu nešto ka staklo, led smrznut oko one drobnine ostavljene za supu. Reć' ću babi: jel reko Vi idete u cerkev? Da, a zakaj, me to pitate? Zato, reko, jer me zanima kol'ko ste Očenaša izmolili kat ste mi krivo povedali za ono pile od petka da je čera klano? Ni vu dragoga Boga ni vu Velečasnega vi se ne ufate, Vi samo nofce služite, niš' Vas ne dira.
Lepo sam Vam rekla da sem slabega želuca, da ne mrem jesti zmrznuto-odmrznuto-znova zmrznuto. I da Vam je se smrdelo kak tvor! Kumica moja draga, još Vas bum veterinaru kaj ga poznam, z menum je vu školu hodil, povedala! A onda bute peneze iscoltali kaj ste na banku friškega mesa prodavali, se razmete. Vražja baba poganska, Copernica jena. Gorji ste nek' Ciganica Bara, Bog da joj dušu zmaga: ona je pak nofce služila kaj je v bažul gledila, i ni varala na kartama kak Vi na piceku. Najte se niš smejati, se je to istina, se bum povedala, kak ste čuli.
No moja mi se igumanija domaća buni, da joj ne diram babuške no da svetoga Iliju molim što uopšte ima na našu pjacu da se kupi mesa koje nijesam obidovala, kaže evo triest godina, kad je Bog iša po zemlji. Jes, reko Tvoj bog i Tvojije druzja s Titom - bogom na čelu nebeskog konsilijuma. Pa što, neka je, više je valja no sva ova vlast današnja što ulični banditizam proglašava za demokratiju. No, ka' da smo svi dementni, još nam usipaju Evropu u oči, ka DIDITI prašak, zamakli se u njoj i njenoj slobodi. Shvataš li me, ili si i Ti slijepa od novoga poretka, šćeri? Nijesam reko mama, no pušti priču ili podiži barikade za novu '48, od koje se još puši. Niko nije srećniji od vaše revolucije i kontrarevolucije, jeste li možda zapriječili put tolikoj emigraciji jugoslovenskoj te su pošli u zemlju nemecku, po čizmu germansku, da se više nikad isti rodoljubi ne vrate. Đe ti je tu sad titovska slavna privreda, đe petoljetke, đe golootočki nesrećnici, đe njihova šutnja? I jesu li nam trebali toliki koraci unazad, da se stalno vraćamo na žrtve. Vi ste reko prizvali svu tu jugoslovensku kalvariju devedesetih, nikad nije svršio bio za vas Drugi svjetski rat. Ćuti tu, ne bali, uzvraća ona izazvana ka zvijer, bijesna ko ris, znaš li ti koliki su pali za ovu slobodu popišanu, a koliki nevini, kolika đeca od samije američkije bombardmana. Nijedan istorijski izvor to ne donosi, u samo su moje odeljenje sedmoro djece u rovovima se pogušilo, a ne da mi ti pričaš o oslobodiocima američkima. Znali su oni, kaže dalje, da tuku civilne ciljeve, sav je grad, misli tu na Podgoricu, ličio na Kartagu, bio sravnjen. Sjećaš li se, veli, onih kadrova iz Pijanista Polanskoga? Sjećam reko, ono đe je Varšava sravnjena: eto tako ti je izgledao moj grad. A kad smo izbjegli na selo, vidjelo se lijepo s onih glavica kako gori ka žerava na saču ili ka'da hiljade kandila gori i dimi se. Razumiješ li ti to, dijete moje, ili se samo praviš da razumiješ?
I prčiš se tu sa svojim pacifizmom, a on je kamilica prema onome na čemu je nas Istorija kalila.
Nemo' reko' da minoriziraš stvari, znaš ti lijepo na što ja mislim. Na što? Pita se ona ka u čudu. A lijepo znam da zna na što mislim. E pitam se ja, predraga moja revolucionarko, je li Iko od te tvoje velike i revolucionarne generacije prolupao, onako svojski kao mnogi u mojoj, djece cvijeća i svijeća. A lijepo zna da mislim ponajprije na sebe, i svoje famozne azile, i psihofarmake, od koji me još sad na promjenu, boli na unutrarnjem pregibu laktova.
I kako me stid kad god sam u košulji bez rukava, kako se poznaju tačke i ožiljci od infuzija s kojima sam dobila toliki antiotrov na otrov ludila kojim me bjehu takvi isti fanatici revolucije cijepili. Jer svako u blizini od medicinara pomisli, Gle, bivše narkomanke. I ko da im dokaže da ni maricu nisam probala a ne iglom se bola. Nego, bjeh, čovječe, umislila da sam nova Rosa Luxemburg, i da idem u Wiemar da podižem novu socijalističku republiku. I sve u tom stilu. Dobro mi se bješe zamutilo u glavi, zamaglilo ka tempesta nad Kotorom. Od očinskije i majčinskije komunjarskih opsjena, od vlastitih lektira, od poljskije Židova i njihova fanatizma.
I sad, toliko godina poslije, pijem ljekove koji mi čuvaju duh od propasti. Od megalomanije. Od napoleonskih snova i ružičastih revolucija. Od utopijskoga sna, od crvenog terorizma, od crnila koje hobotnica-stvarnost tako razdarušno prosipa po nama.
Baš sam danas bila na kontroli krvi. Ti su lijekovi toliko nevini da mi omašćuju jetru. Kanda ločem litru Badela, otprilike, dnevno. Pa moram zauzvrat svakodnevno lokat čisti limun sa solju, maline i borovnice, marmeladu od kajsija, žderat kruške i paradajs, grejp i blitvu s češnjakom da mi se odmasti ogran. Razumiješ. Pa da mi ni žuč ne bude grka. Da se moš napit moje žuči i usput se osladit. Eto, stoga sam ti ja tol'ko melemna. Jel' sad ja-sno? Il' ću da te naposletku bijem bolan, jer si tvrde duše i glave, kanda si s Velebita sjah'o. I nemo’ više da me sekiraš, razumiješ, er ću potpuno da te urnišem, kad mi u vidno polje padne žuta pega. Shvataš li me, mene-me?

Šabatni suton rečenoga ljeta
Pitaš me, otkad si pijem lekovi na nerve, moj Sadisto. Otkad? Evo skoro dvajest godinica, u kojijeh se nalokah otrovi i žuči više no mi treba. Sjećam se prvih doza, s intravenoznim infuzijama. Kokteli koji bi konja umrtvili. No, valjda sam ih i zaslužila, kad sam tako pogolema zverka, kojoj trebaju psihofarmaci da se održava, da podnese ono što joj se dešava, da trpi sve što nailazi, što se kotrlja i valja...
Ti bi stio da znaš okle, đe su korijeni tije mojije ludije prevashodstava, tije ljutije rana što mi na dušu polijegaše, ko zmije ljutice. E, sa' ću da Ti kažem, da Ti udjenem ka konac u iglu pa da izvezem jednu majstoriju kojoj uzroka ne možeš lako poimati Sadisto mi drugarskoga imena, Mučitelju istinski. Da vidiš ko je tu žrtva a ko jare gozbeno, ko premilostiva prvomučenica a ko samo pozer i maneken na sceni literarišućeg stihopomazanija.
Evo, šiljem Ti rukovet mojije listova i bijelije knjiga, koje nijesam odaslala kad je trebalo i kome je trebalo. Pa čitaj i uči, muči i muči se nad mukom mojom, nad mukom mojim...
I ne sudi strogo, duše ti, o kojoj kažeš da je najblagorodnija. No, znaj, da za njom stoji moja duša, koja ne snije terorizam nego šapat, ne žudi nemoguće nego viđeno, ne priziva fantazije nego ih živi.

Dio VI
Listovi koje nije odnio vjetar

List modri
Da, napisao si mi sinoć: ako nećeš da te voda nosi kao list...Eto, ovi su listovi koje nije odnio vjetar, koje nisu otele vode, listovi koje sam sačuvala u svojem duhu, ili, ako hoćeš sjećanju. I na kojima bi se mogla zapaliti i neka vatrica, ili makar saviti cigar duhana. No, teško je tebi pisati. I onda kad si bio sasvim mlad vojnik, na službi u vojsci, čekao si moje listove s uzbuđenjem i nekom, samo tebi i meni znanom drhtavicom. Drhtavicom iz koje je izrastalo ono što smo zvali ljubavlju. I kojoj je znak, bar za mene, ostao nepromijenjen sve ove duge godine.
Naravno da sam danas drugačija, znatno drugačija. Kao da neka Druga vlada mnome, mojim jezikom, njegovim zahtjevima, žudnjom za probranošću- kao u grožđu, ono se mora sortirati da bi se iz najboljega slilo vino- neprekidnoj težnji za iscjeljivanjem pisanja koje jedva da može zakrpiti ove povrede koje doživljavamo iz dana u dan.
Doživljavam svoje pisanje kao filigranski zanat. Njime pažljivo sastavljam fine žbice nakita, oblikujem vitice, stvaram arabeske ili samo meni razumljive labirinte, iskušavam figuraciju, stiliziram pojavnost u neku apstrakciju ili samo ponavljam drevne motive, stare koliko i Istok, zasićene koliko i Zapad.
Otputila sam se ovom ulicom svojih snova, ili, ako ti je lakše, svojih fantazija. Ne da bih nadoknadila ili ispitala propušteno, pretvarala ga u moguće ili neizvjesno, nego naprosto ispunila prazninu koje je vrijeme nastanilo u meni. Prazninu čovjeka koji je, kao i liječeni alkoholičar, apstinirao svoju zbilju, isključivao se iz nje, odbacivao je, onako kako se i narkoman isključuje od opasnosti da posegne za drogom. Jer mu je zbilja, izvor sve njegove nevolje, svega jada. I kao čovjek, koji bi ponekad, bacio se u tu ponornicu, makar i strovalio se pogibeljno, samo da okusi od stvarnosti, da joj zna znak...
Htjela sam pisati o tom nebu koje nam je bilo na dohvat ruke, nad Zadrom u onim snima ljetnih noći sedamdesetih. Jedne od sedamdesetih. Sjećam se jednako modrine njegove iz kvadratičnog vrta benediktinskog samostana, gdje smo slušali neku srednjevjekovnu glazbu na starim instrumentima britanske ili irske družine, i svjetline ranih zora u koje smo ustajali kao u hladnu vodu, još umorni od zagrljaja, u nekom hotelu uz cestu, da bismo stigli do sedam, u tvoju kasarnu. Uvijek si se presvlačio, skidao uniformu, mislio si da mi smeta onaj vonj sivomaslinaste odore. No svime je vladao onaj postojani miris praskozorja, buket zore koja se nadsvođivala nad nama kao duga, osjećaj potpune predanosti koji je na Mediteranu drukčiji nego drugdje, jer mirisi vladaju svime: ružmarina i pelina, lovora i čempresa.
I dobro se sjećam kako su me ti isti mirisi vraćali na djetinjstvo u Njegoševoj ulici u T., kad sam u beskrajnoj dužini proljetnih dana čekala pisma roditeljska, listove njihove, da mi vrate poljuljanu sigurnost. Da će doći po mene, i izbaviti me jugoistočnoga ropstva, i osjećaja da ne trebam rakamane haljinice ili lohane cipelice Opatija, koje mi šalju po drugovima, nego njih i njihove završene studije Staroga i Novoga vijeka, već sam znala napamet imena masona i mizogina kod kojih su slušali i polagali ove predmete, Grga Novak i Jaroslav Šidak, i već zamišljala njihove nosine kojima paraju stare listine na kojima izučavaju dokumente vremena, uz pomoć, Vazdaimhvala, franjevaca s Kaptola.
Bili su to drhtaji duše moje, pomiješani, kao oker s cinoberom, sa strepnjom, da svršit će ono što mi bješe najsvetije: veza s tobom. Da, ona rijetka, neobična, čudesna veza dvoje ljudi koji se prepoznaju po blizanačkoj srodnosti viših, nevidljivih sfera, koji sviraju na jednom istom instrumentu, iako ga danas zovu harfom a već sutra čembalom. No kad bolno vilončelo bude nadjekivalo svojim tremolima naša snoviđenja, i kad kao prijetnja, gudalo bude navilo svoje lamentacije meni koja sam se vraćala kući, vratolomno vozeći svoju kantatu, kad me pred vratima nikad stvorenog zajedničkog doma bude dočekalo pljuštanje orgulja, ja ću nepogješivo znati da izgubljeni smo jedno za drugo, možda, zauvijek. I je li išta ravno toj boli, tom spoznanju? Može li se više išta dogoditi nakon izvršenja takve antičke, krivnje bez krivnje? I jesam li otada hodala svijetom obilježena, kao crna ovca, s biljegom iza uha, koji niko nije znao osim Onog gore i mene? Jesam li ti više ikad trebala? I je li ti više ikad zatrebao ijedan list mojeg spomenara?
A samo zimu ili dvije prije, u svome si mi stanu u Marinkovićevoj, u onoj svojoj dvostrukoj sobi na trećemu katu, prije spavanja čitao iz Davičove Hane, o prstima koji su kao čiraci što gore, ili o grudima bibavom moru, sasvim jasno aludirajući na duge moje prste, na moja njedra. Ta njedra i danas uzbibaju se na pomen tvoga imena. Kad neko vikne ime istoimenog muškarca, ja se nagonski okrenem, ili zanesem sjećanjem na tvoju priliku koja s mojom u družbi pješači neumorno mediteranskim gradovima. Nisam te mogla sustizati, uzimao bi mi dušu onim svojim dugim krakovima i žustrim hodom, stizao bi vazda prije mene na neki od katova galerija gdje si baš za mene odabrao neku leonardovsku perspektivu pred kojom sjediš i meditiraš, kao opčinjen. Malo bismo razgovarali, i po tome smo nalikovali, kao ljudi koji znaju za težinu i uzaludnost riječi, za neznatno i nesigurno znanje koje pružaju, za nemilosrdnu nepovratnost izgovorenoga, za lakoću kojom raspire vatru u sebi.

List prozirni
Cijeli sam dan radila na programima za novu, privatnu gimnaziju. Baš sam iscijeđena, kao limun. Ovakav rad, kad se moram domišljati, s radikalno novim, uzima mi i neko vidno polje za druge tonalitete.
Dan je imao vrelinu julijskih žega: živa blizu trideset. Mislila sam, uz topli lahor, kako to sve brzo prođe, i mladost, i nade, i snovi. Čini se da više ničemu ne težim. Molim boga u sebi da zadržim osvojeno, s mukom osvajano: ovo malo talenta pod krilima. Jer, sve ostalo je taština. Ovi lijekovi koje uzimam, djeluju mi na dah.Ne mogu ga uvijek uhvatiti, zijevam kao tek ispiljeno ptiče.
Udaljila sam se i od sebe same: više nisam sebi najvažnija. Pazim samo da održim kakvu takvu tjelesnu formu, da se ne zapustim. I koliko mogu, pažljivo se hranim. Ne trujem se gadostima palanke. Na jedno mi uho uđu, na drugo izađu. Nekako mislim, nikome nisam dužna. A drugi, meni, koliko su mi drugi dužni?
Ti? Jesam li ikad tako mislila, da mi nešto duguješ. Ne, možda malo pažnje, prijateljske pažnje srednjih godina. Jer da i jesi koji slučajem, ostao dužan, ne bi to mogao vratiti. Ono što odnesu bezobzirne godine, tko i čime više može nadoknaditi? Što bi mi sad neka neočekivana sreća što me sačekuje kao Ciganka u mahali, kud bih s njom? Ne bih je znala ni prepoznati ni uživati. Osjećala bih se, kao i uvijek, krivom. Krivom što sam nešto nezasluženo, ni prstom maknuvši, dobila. One sveske Likovne enciklopedije, koje mi je tata darivao svakih nekoliko godina za rođendan, u ritmu njihovih izlaženja, zaradila bih dobrim učenjem, pažljivo pročitanom lektirom, brigom o sebi kad sam sama ljeti kod babe, odnosom prema roditeljima - to je tata posebno cijenio i naglašavao, smislom za druge, i tako u nedogled...

List škuri
Da, danas je neki okrugao datum. Mogao bi čovjek početi nešto novo: tečaj joge ili sanskrta, dijetu ili učenje nekog zanata, postaviti magičnu formulu svemira. Ili, jednostavno prestati misliti na tebe, kao svih ovih zadnjih godina otkad si mi sasuo u slušalicu one novotarije o sebi. No, neću sad o tome.
Da bi tebe čovjek volio, treba puno hrabrosti. Nositi se s tvojom prevelikom osjetljivošću, nepodnošljvim senzibilitetom. Uvijek bih zamišljala da ti je duh i dah sačinjen tako fino tako nježno kao leptirova krilca. I najprije se opečeš na lampi vlastite žeravice: proliješ žuč nizašto. Poslije se kaješ, kaješ danima. Kao i sad. Slutim da ti je žao što si me, ni krivu ni dužnu optužio da te vrijeđam u zadnjim mailovima. No, nije tako, svega mi. Pročitala sam ih ponovo. Osim jedne rečenice u kojoj ti kazujem kako si nedokaziv i da tupiš vazda isto, nema ni jedne jedine zle primisli. Da, i jedno podsjećanje, gdje ustvari kamčim iz tebe uskršnju čestitku. Usporedila sam te s tvojim ocem koji to nikad nije propuštao. Pa, je li to uvreda.
No ja mislim da si ti dobio moje nove tekstove, epistolarne naravi, kao i ovaj. I da si se ljutnuo, od ljubomore. I da, u nemoći da se suočiš sa mnom, bježiš, po ko zna koji put preda mnom. No dobro, niko te neće prozivati, ne boj se. Stvar i jeste u tome, dragi moj M., što niko za nama više ne žali, ne plače, ne kaje, se, ne žudi. Nadam se da si to već shvatio u svojim kasnim pedesetima, i da tu vrstu mudrosti ne trebaš učiti od mene. Zato, kako starimo, svaka nam je i ne znam kako mala briga o nama, dragocjena. Uza sve, ti dobro znaš da nikad nisam bila zlomislena u odnosima s tobom. Čak ni onda kad si me povrijedio u najtanju opnu, u onu nad Venerinim brijegom. No rekoh, neću danas o tome.
Danas bih ti htjela pisati o osjećanju čovjeka koji je shvatio da osim patnje, ništa nije trajno, i da usprkos svemu, to ga osjećanje ispunja nekom srećom. Srećom što postoji, što se uopće rodio, što može promišljati, srećom što je sreo ljude koje je sreo, srećom što ih nije uopće upoznao, mudrom srećom opstanka. Biti ispunjen onim unutarnjim mirom čovjeka koji je pojmio da sve što dolazi dobrodolazi, dobro je došlo, i ima, makar neki nejasan, ali u sebi zatvoren smisao, kao što ga ima zrno u plodu. Taj unutarnji njegov skopos, koji ga premašuje i opravdava istovremeno, koje ga čini potpunim i mirnim i u najnemirnijim vremenima, to je ono što umjetniku je možda lakše dokučiti i osvojiti nego običnome čovjeku. To je ona briga promatrača, koji naprimjer, u času kad saznaje da ga ostavlja žena, zapaža kako neobično su raspoređeni cvatovi u stablu trešnje krajem aprila, ili kako je nijansa nove boje na gradskoj kavani za dobru oktavu snažnija od podloge. I kako će uskoro, ničim izazvan, iz vedra neba, spustiti se nad grad zastor kiše. Koja će već, svojom snagom, isprati i iz njega svaku prljavštinu i prazninu, i naseliti ga nekim kozmičkim spokojstvom. To je spokojstvo, ta je nirvana, možda, i neka pritajena pomirenost sa životom u jednakoj mjeri kao i ono mirenje sa smrću: no, čovjek tada ne misli o svom kraju. Naprotiv, misli kako je neograničen i beskonačan, baš iz pustopljine njegovih iskustava. Ono, iskustvo samo, učinilo ga je neosjetljivim za banalnosti, koliko i osjetljivim za posebna osvjetljenja te iste trivijalnosti u kojoj se tavori. Zlatni prah sunčane trake nad modroplavim ulaznim vratima djedovske kuće može mu pružiti mnogo više utjehe nego predikaonica i njene retoričke figure. Koje se prosipaju jednako uzaludno kao zrnca bižuterijske ogrlice s vrata neke vašarske ljepotice. I koja vode uvijek istim putevima sagrešenja i iskupljenja, pokajanja i prosvjećenja, otkupljenja i pročišćenja.
Kod tih će riječi, pisac u njemu podrignuti, ili, jednostavno, pomisliti na različite okuse varenike: nije jednaka na otocima i u krasu, na obali ili u stepi. Niti je jednaka ona magareća s ovčjom, ni kravlja s kobiljom. No, kad se tek bude sjetio okusa sireva koji se razlikuju baš po tome koliko je morske soli u paši koju ovčice ili kozice pasu, onda ćeš znati da je paštrovački za nijansu kiseliji od onog prokletijskoga, a oba znatno masniji I znatno bolji nego oni poznatiji, razvikani paški ili vlašićki. No, tu mu se, vrati, kao u kaleidoskopu, obratna slika stvari: najdraži mu postaje onaj šupljikavi, miješani, što se siri u staroj kužini za kućom, i miriše jednako na skadarske elegije i pelinske staze, duvaništa i mlade javorove, što vode putevima svih puteva, onima djetinjstva.
I tu se naš zamišljeni protagonist, zamišljen koliko i moguć, stvaran koliko i sanjan, spotiče o kamen, koji će mu, bude li i dalje nepažljivo hodao, naći se u cipeli, i na stopalima mu napraviti žulj. Na tome ga mjestu, hoću reći, ipak sastaje muka vlastite biografije: odlazeća žena, prazan stan i čaša ledene rakije u vratima hladionika. No, to još i nije sve. Svijet je pun sličnih žena. Lijepo kuhaju, pedantno peglaju, cijuknu kad svrše u krevetu, svaka poslije zaspi na lijevoj strani i uza zid, zarađuje kao sudski tumač ili tumač snova, prestaje pušiti svakog ponedjeljka i jednom u sezoni drži dijetu, pije zeleni čaj i omamljena, zuri u neku seriju na televiziji. Da, svijet je pun sličnih žena, mnoge su i osamljene i napuštene, kao i rečeni muškarac: samo se treba sagnuti, i ubrati ih kao tratinčicu. No, ovaj nesretnik neće bilo koju, on hoće svoju tratinčicu, onu na kojoj je ostala zadnja latica - ne voli, u onoj smiješnoj brojanici. Jer ta ga njegova tratinčica zbilja ne voli, ona sad voli drugoga. A nekad je voljela samo njega, i nikoga drugoga do boga jedinoga. Eto, taj suvremeni zlosretnik to ne može podnijeti, i umjesto da ode na korzo, u park ili prošeće samo Ilicom, pogleda pomno oko sebe, i ubere jedan cvjetak tratinčici nalik, jer sve su nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, ne piju gazirana pića, parfimiraju se s Dove i nose uloške Libresse , prebacuju se u minus kao s kraula na leptir, puše Ronhill i nose bijelo i bež ljeti a crne dolčevite sa sablasnosmeđim kaputima zimi, zavide potiho prirodnim plavušama i blajhaju pramenove svaka tri tjedna.
Vjeruj mi, hodočastile su u Padovu i Rim, vidjele Međugorje, zapalile svijeću u Kamenitoj kad im se supružnik vratio povijena repa doma, nakon što je prvi put prespavao izvan njega, i konačno zarekle se da će naučiti razvlačiti tijesto ne bi li ugodile s domaćom štrudlom ovom svom nosonji koji obožava cimet.
Kiša, dok ovo pišem, dobuje kao sinkopirana metalnim okvirom prozora, iz daljina čuje se potmula grmljavina, i samo ponekad bljesne, nebeski blic, pred svoju crnu, nerazvijenu fotografiju. Često razmišljam kako bi se mogao imitirati taj ritam pljuštećeg dažda, to rasprskavanje zrnolikih kapi, to prosipanje nebeske vode po nama koji jednako ravnodušno, kao što to ja redovno činim, hodamo ispod te paljbe milosti, ili pak, ozarena i očarana kao ona Barbara u istoimenoj Prevertovoj pjesmi, što trči, ona žena koja je ljubljena i koja ljubi. No ja ne pripadam ni jednoj vrsti, kažem to bez nespokojstva ili očaja, kao jednostavnu istinu o sebi, ja koja ne mogu kriknuti u dubinu ulice ili prema nebu ime čovjeka kojeg volim, koja mu ne mogu potrčati u susret, koja nisam željena ni sanjana nego previđena i zaboravljena, eto takva ja pišem ove retke osamljena promatrača, koji nije ravnodušan zato što je poman, koji je čak i u nekom smislu sretan od samog čina promatranja, u kojem sudjeluje kao neki jednako fragilan koliko i frivolan, pristrasan voajer.

List sinji
Ne, ni danas se nisi javio. Znam, ni nećeš. I uopće, još jednom si me napustio, makar ovako virtualno. Da me podsjetiš koliko znaš biti opak, koliko osvetoljubiv. A pravi je razlog, ne moja navodna drskost, ne. Nego, onaj rukovet dnevnički, ona konfesionalna, epistolarna proza, koja je izašla u jednom časopisu, Preko. Na ćirilici. Tu ja, bez suzdržanja, opisujem svoje strasti i snove, svoju skromnu stvarnost i bujni imaginarij, to je moja, ako hoćeš ženska hagiografija. I tamo te, zasad barem, nema, pominju se neki M.ovi, ali to nisi ti. Ni jedan ti nije nalik, ni u jednom ne možeš naći nijedno svoje svostvo, svoj profil, obrise svoje sjene. Ne, ne znači da si iščezao iz mene. Nikako to ne znači. Nego, da sve do sada, nisam imala snage pisati o tebi, o nama, o propuštenom i poraženom, koje je znatno veće u ovoj vezi negi ostvareno i dobitničko, gubitništvo je bilo mnogo puta veće nego dobivanje i davanje, ili uzajamnost recipročnosti. No kad ga je bilo, bilo je iznimno, bilo je potpuno predavanje voljenom biću, u nekom višem smislu: urastanja u njega, kao što stablo urasta u nebo ili izrasta iz svoga korijena. Mi smo, u tim trenucima objave, bili jedno drugome sveti, kao svi parovi koji se istinski vole, i kojima je uzajamnost važnija i veća od njih samih. Tu, priznajem, nitko te nije nadmašio, i tu znam, mene još nitko nije dosegao. To znam nekim izravnim znanjem, zrenjem, kao kad se bulji u staklenu kuglu mjesečine, kao kad se zuri u formulu kojoj znamo rješenje ili ishod, kako se gleda netremice u zjenice očiju u koje toneš.
No, nemojmo lagati, nismo bili sav život jedini jedno drugome, iako bjesmo možda sve, jedno drugome. Ili, nismo prestajati biti sve jedno drugome i kad smo ulijegali u postelje s drugim imenima i licima, s drugim tonovima i šumovima. Sve nas je podsjećalo jedno na drugo. I miris vlastite kože koja se još nije otresla pomisli na ono drugo od nas dvoje, i prijevoj na pregibu ruke ljubavnika ili ljubavnice s kojima dijelismo postelju i nekoliko poslijepodnevnih sati, i naglašavanje nekih riječi, ono naročito, pomalo afektirano naglašavanje priloga u rečenici, kao da će na njima potonuti ili se rasprsnuti svijet, i blagi uvojak smećkaste kose iza uha, ili onaj nehotični izraz, koji upućivasmo poslije ljubavi jedno drugome, otimao nam se i u drugih, i s drugima.
Ne govorim samo o tjelesnoj ljubavi, ne. Premda je ona gotovo uvijek bila rasprskavanje vatrometa ili vodoskoka, uzajamno prelivanje milinom, koje se dešava samo tada, kako rekoh, kad ljubav je veća od njenih protagonista. Nemaju svi ljudi tu sreću, živjeti takavu ljubav, sresti je, i poslije, okajavati. Nemaju rekoh, premda se nekima objavi i u fantaziji platonske ljubavi sličan oblik blaženstva. No, ruku na srce, jedno je fantazirati, a drugo, nešto posve drugo, živjeti svoju fantaziju.
Eto, ja sam imala sreće živjeti s tobom svoju fantaziju o ljubavi, makar to bilo samo nekoliko ljeta, ili ako hoćeš, još, proljeća i jeseni. Sve ostalo, naprotiv, sve poslije, bio je, za mene, pravi pakao. Istinski, s pukotinama, razvalinama, prigušenom rasvjetom sjevernih soba, licima isljednika u mantijama psihoterapeuta, iza debelih stakala dioptrija, s kricima žena iz dvanaestice koje dobivaju elektrošokove a ti to slušaš, s kolektivnim pranjem mozgova srijedom pred cijelim konzilijem, s dozama neuroleptika i antipsihotika u debelom mesu i venama, s osjećajem olovne težine, i sada, nakon toliko godina, osjećajem trajnoga stranstva i izgnanstva.

List plamenocrveni
Uputstvo za upotrebu: čitati uz violončelo Edgara Elgara, po mogućnosti u blizini crnogorične šume, gdje su svi puteljci jednako daleki od cilja. Ne listati nego ispijati naiskap, jer ovo što slijedi tek su snovi, fantazije objavljene u času strasnog zanesenja.
Voljela sam te, volio si me. Reklo bi se, voljeli smo se. Kako se vole ljudi što se nađu u mladosti, za koju uvijek misle da nikad neće stati, nikad se zaključiti. No, ona ipak jednog lijepog dana stane, kao dragocjena ura, koju držimo kao negdašnji muškarci, blizu srca. I kojoj, koliko je dragocjena i rijetka, ne možemo naći više ni majstora ni lijeka. Jednostavno, nepopravljivo stane. Tako smo stali i nas dvoje, kao kad ljudi šećući dođu do raskršća i na njemu se razdvoje. To je možda i neumitno, i tako možda čine mnogi suvremeni parovi. Kao što smo učinili ti i ja. Rastavši se bez riječi. Svatko je pošao svojim putem, no nije svatko od nas dvoje, našao, kako se običava reći, svoju sreću. Ne znam što si ti našao, no ja sam našla , sasvim izvjesnu, svoju nesreću. Čekala me kao tvrdoglava mazga, svezana uz prve dudove, na trošnoj i staroj seoskoj cesti, žedna moje sudbine. I dok je nisam dobro napojila svojim očajanjem, nije me napuštala. Ispijala sam i ja svoju žuč, pakao svojih zatočeništava, kao što neka nevaljala djevojka plaća danak svojoj gordosti. No, ti to dobro znaš, ja sam bila daleko od nevaljalosti. Kao što mi je daleka bila svaka zlomisanost, koliko sam bila mlada i nedirnuta.
No, jutros čitam u Mondeu , članak pod naslovom: Choisir le maniere et le moment de morir. Tako, baš sam se tako osjećala pred gotovo tri desetljeća: da odabirem svoju smrt, njen trenutak, njen oblik, njene manire, kaprice kojima će me izmučiti. Jer, rastanak s tobom nije za mene bio, kako se kaže o putovanju, načas umrijeti, za mene je bio spaliti svu sebe dotadašnju, i začeti se iznova, kao neki mitski lik, koji se sam iz sebe, rađa.
Ti, čini se, nisi dugo tugovao, ako si uopće i žalio za mnom. Ušao si u vezu s prvom ženom koja te bila spremna trpjeti. Neću o njoj reći da je nezanimljiva, jer je ne znam. No, dobro znam, da mi njeno lice nije kazivalo ništa, ličeći na porcelansku figuricu Kineskinje pod trokutastim šeširom koja bere rižu. Lice bez strasti, bez emocija, i gotovo, bez izraza.
No, ona te, za razliku od mene, mudrije voljela: znala je trpjeti tvoje kaprice, tvoj nesnosni egotizam, tvoju zatvorenost monaha, tvoje mušice i tvoje ovčice, sve je to ona trpjela zrelinom Istočnjakinje, i moja poredba s drevnom kineskom porcelanskom figurinom nije slučajna. Konačno, možda je u mjeri naše strpljivosti, sadržana i mjera naše ljubavi. Ja, je očito nisam imala dovoljno, jer htjela sam uvijek sve i odmah, puninu svojih snova, grozdove svojih zasada, neodgodivo ispunjenje svojih čežnji. No, nemoj se zavaravati, nisi ti bio baš puno ispunjenje mojih žudnja, ne. Dobro sam ja bila svjesna tvojih mana. Bivalo je, događalo se, da se ponašaš kao da si sam na svijetu, da nikoga ne uvažavaš. I ja sam se osjećala tad nemoćno, suvišno, kao čovjek koji se nađe u potpunom zamračenju, na mjestu gdje je netko pogasio sva svjetla. Uz svu dužnu pažnju i divljenje prema tvojoj lucidnosti, ti si se tako, često odnosio i prema meni. Pogasio bi sva svjetla u meni. Neki bi te nagon mraka obuzeo, i ti bi utulio sve svjetiljke. Sad si, neki dan, postupio jednako. Mislila sam da su davno ostali za tobom takvi dani. No, ne, Ti si postupio kao nekadašnji M., ojađen, ispunjen neopisivom indignacijom, kao dijete kome je uzeta iz ruku igračka. No, ako sam ja ta igračka, ili moja književnost, možda je stvarno i trebalo iščupati iz tvojih njedara: nepodnošljiva ti je, u istoj onoj mjeri u kojoj ti je, bliska. A to je odviše.

List ružičasti
Pišem ovo u svitanje, kad tek počelo se razdanjivati. To se buket zore razastire za mene i tebe u slikarsku paletu neba. Ne, nije me probudilo tijelo. Ni njegovi hirovi, požude, strasti, snovi. Probudilo me ono zadovoljstvo ispunjena čovjeka koji sebi vraća poljuljanu stvarnost i vjeru u opstanak. Jučer sam, ponovo nakon skoro godinu dana čekanja, potpisala ugovor kojim stječem i status, i zvanje, i pravo na nastavu na Sveučilištu. Već sam u svojim vrlo srednjim godinama, i to je ono što mi duguje društvo već dobrih dvadeset godina. Da sam na vrijeme, ono najbolje vrijeme za ulijetanje u znanstveni status, na kraju dvadesetih, polučila neko od zvanja, tko zna gdje bih bila danas? No, eto, sve,dođe na svoje. I nevrijeme koje sam prošla, i vremena koja sam, makar zakratko uživala, i predanost koja me čeka. Predanost čovjeka koji se davno odlučio na habitus, no, nije imao prilike ili hrabrosti da ga navuče.
A i ti, i ti si mi se vratio. Ne, doduše onako, u punom opsegu svoje darežljivosti, nego na kapljice. Bila sam te pitala, što da činim s onim drugim natječajima, na stranim sveučilištima. Da li da se uopće pojavim na razgovoru. Odgovorio si mi jednom riječju, Svakako. I inicijalom svoga imena. Bože moj, kolike sreće, što mi ponovo, makar telegrafski, pišeš. Brojala sam slova, znakove. S točkama, deset. Kao neku magičnu krunicu, u kojoj su se skrutile kapi tvoje pažnje. Znači, rekoh sebi, nije me izbrisao, nije me isprao iz svoga srca. No, znam li ja tebe, i, znaš li ti mene? Jesmo li se i mogli znati, onako mladi, trideset godina mlađi, opijeni, zavitlani, nestvarni, kao snovi, kao želje, kao tek propupali cvjetovi, na stablu vlastite zrelosti ? Nismo se bili ispilili ni do listova, onih listova koje će kasnije raznositi vjetar. Listova na krošnji koja je bila već okrupnjala od novih znanja, lektira, putovanja koja, smo, zajedno, poduzimali. Najčešće u Italiju, sjećaš li se?
Bar tri puta bili smo zajedno u Rimu, kolima, u vremena kad odjekivala je Italija od terorizma, kad pušilo se na sve strane. One godine kad je ubijen Aldo Moro, na sjevernom ulazu u Rim, napravila se bila kolona vozila. Stajala je policija, i razgledavala dokumente, kola. No, ti i ja nikome nismo bili sumnjivi. Propustili su nas, a da nam nijedan dokument nisu tražili. Da, vidjelo se to: blistali smo snagom ničim okaljane mladosti, uvjerljivom snagom dvoje ljudi koji su dovoljni jedno drugome, koji su se rodili da bi se usrećivali, koji su uživali svoju mladost i svoje postojanje, kao što se ugriza feta dinje, s opojnom radošću dodira, jezikom kušača života koji je sav pred njima, sav i potpun, i kojim će broditi zajedno, vazda istim putevima dodira i puteva, brođenja i nadsvođivanja... O, kako bješe to vrijeme nepojmljivo čisto, bezinteresno, istinsko, kako bješe naše…
No, jesmo li ostali isti ljudi, jesmo li mogli ostati netaknuti iskustvom godina koje su prošle. Iskustvom gutača plamena, tvorničara magle, dioničara ništavila? Rastali smo se toliko rano, da se moglo iz naših krošanja izlistati još mnogih proljeća i ljeta, hiljade listova koji su bili gorki i žučljivi, žuti i otrovni, opaki i gorki... Jesmo li imalo nalik sebi dvadesetogodišnjima, koji se snuju talijanskim provincijama, lutajući od Sienne do Bologne, uživajući rumenilo opeke i bizarnu crnobijelu gradnju katedrala? U Toscani, stanovali smo po manjim pansionima izvan grad, znatno jeftinijima, koji su, gotovo svi, bili stare omanje vile, s matronom-vlasnicom, i nijemim mačkama u boji rđe. Svaka je u z recepciju imala hol ili salon s kaminom, a sobe s odvojenim krevetima, mirisale su na rakamanu bjelinu posteljine. Jedan takav bješe u okolici Sienne. Na jednome od brežuljaka, kupastima kao moje dojke. Ne, često se nismo se od umora, ni ševili, strovalili bismo se u postelje i spavali onim slatkim snom pravednika koji nisu nikome ništa dužni, kojima je mladost sav imutak, a put pod noge, jedini smisao. No, osjećala bih, u tim noćima, tvoje srce, plaho i odano, kako udara za mene, i kako otkucava onu uzbuđenu ali kao metronom simetričnu vjernost, vjernost čovjeka koji voli ženu, koju je za njega odabrao slučaj sudbine, nepojmljiv no nezaobilazan. Znam da si se već one prve večeri, kad smo se slučajno upoznali pred kazalištem, prepustio tom izboru, i u nekom smislu, odlučio za mene. Za mene koja ću biti, kako si mi često citirao iz jedne od Danilovih knjiga, «devojka koju ću voleti ceo život». I zbilja, par mjeseci nakon što si me upoznao, poklonio si mi rijetku, dragocjenu, filigransku narukvicu. Bila sam došla k tebi, izvukao si je iz ladice onog svog velikog pisaćeg stola, i predao mi je. Otkud ti, rekoh. Kupio sam je za tebe davno, kod nekih Šipaca, u Istri. Kako rekoh, davno, pa nismo se tada znali. Znam, odgovorio si, bio sam gimnazijalac. Znao sam da ću te sresti. Nitko mi nikad nije poklonio nešto tako beskrajno lijepo i s tako iznimnom pripoviješću o izboru. I, vjeruj mi, nikad poslije nisam bila toliko dirnuta, toliko cijenjena, niti se ikad osjećala izabranom, kao tada. Osjećala sam se kao cvijet koji je cvao za tebe.
No sada, što smo mi sada? Jesmo li zbilja neznanci u zrcalu vlastite blagopitljivosti? Jesmo li imalo nalik onima iz prvih dodira, s prvih putovanja, kad svaka zora mirisala je na nepomućeni beskraj u koji će se razviti, a njen buket bio namijenjen samo nama?
Da, često si me uzimao u zoru, onom ljubavlju koja je bila obostrano predavanje. I nisu to bile samo strasti koje bi, do rasprskavanja, nagomilala noć. Ne, bilo je to i onaj osjećaj, da izjutra, moramo okusiti nešto opojno i slatko, baš kao okus egzotičnog voća, koji će nam, biti vrata što ih otkriljujemo ulazeći u dan i njegovu svjetlinu, u ružičasti njegov bokor, opojan kao i svibanjski jorgovan.Ti su nam dodiri bili neki oblik impregncije, umotavali bismo se jedno u drugo da se nikad ne zasitimo te prisnosti, koja nas je kasnije činila neosjetljivima za grubosti života, kojima nas je, ne skanjujući se nimalo, izlagao. No, bili smo dobro opremljeni, kao bebe majčinim mlijekom. Jedno smo drugome bili sve. I, to nas je činilo neosjetljivima za sivomrku stvarnost, što bi nas čekala u svakom uredu, u svakoj ustanovi, na svakom raskrižju, zlomisana i narogušena kao Parka. I, što je bilo možda najljepše od svega, nikad, gotovo nikad nismo brbljali o ljubavi. Bili smo iznad toga, bili smo ljubav sama. A znali smo koliko se volimo, kao što i sad znamo, da je sredovječnost, ta trezvena dama, samo jedna lijepa floskula za sigurnost kojoj, znam to sasvim izvjesno, nećemo više nikad moći biti tako bezrezervno predani. Jer onda, ta je sigurnost bila sigurnost srca. A sada, ona je samo čuvar duha i onoga što je pod njim: građanskih obzira i reda, stečenih navika i kaprica, zadovoljstva srednjeg staleža. Srednja dob, osrednja sreća, kilogrami i kamate, interesi i glavnice, karijera i platni razredi, hijerarhija i kurtoazija, raskrsnica na kojoj se ne živi, nego tavori. Prosvijećenost umjesto svjetline, namjesto razvidnosti i čistote zore. Eto, uživamo je, kao što se uživaju opojne droge, bez otpora i strasti, bez zanosa i uzbuđenja, s prividnim mirom čovjeka koji je pojmio zakon. No, u njemu još kuca ono srce dječaka, koji u džepu vrti klikere, i dobro pazi, da mu se ne prospu ili rasprsnu, pred očima zbunjenih, zgranutih, začuđenih buržuja. Dotle more pljušti svoj rondo, opetujući valove što se, kao divovski konji, propinju nad žalom. I neka mala i motorna barka, bruji svoju dobrodošlicu danu. Zasijeca more rao ranu, a ti stojiš nad prozorom zagledan u ovu nesmiljenu jednostavnost. Ništa joj ne bi dodao, osim suspregnutog daha, što ga tebi u zatiljak ispuhuje ona kojoj si posvetio zoru svoga života. Posvetio i predao, kao ono mitsko crno jagnje što ga, baš kao neki od proroka, nosiš preko ramena, antičkim strminama, bogovima za milost.

List nebeskoplavi
Sadržaj pisma koje je Christine stavila M. pod metlicu brisača njegovih kola. Kao što to čini policajac, kao opomenu:
Mi stranci smo, dragi moj M., stranci kao što bjehu Rimljani među Bizantincima, strani kao što je Ciganinu stran svaki pomisao na dom ili hram, strani kao Tatari među Slavjanima, strani kao maslinici na Islandu ili čempresi u Skandinaviji, strani kao snijeg na Olimpu. Predugo sam bez tebe, predavno si me lišio svoje blizine, da bih ti više ikad mogla biti onako, onako prisna.
Bio si mi, malo je reći sve, bio si mi svemir. Eto, ni manje ni više nego nebo, i ja neću prestati da te nosim takvoga, nebeskog, u svome duhu. Ovo što pišem samo je dio eha, samo sjena sjene, što sam ćutala nekoć za tebe. Ako budeš htio moju ljubav srednje dobi, ako me budeš htio ovako zasićenu i osjenjenju iskustvom, morat ćeš ponovo stići, morat ćeš sići, do onih naših prvina, do izvora. Onako vješto, onako mudro, onako neumorno, kako si to već bio znao. Samo se sjeti M., sjeti se...

M. je bio parkirao kako to često čini na skveru, preko puta svoga stana. Neobična koverta, dizajnirana nekom iskonskom ženskošću, odjeknula je njegovom pažnjom kao mala bomba. Da, shvatio je odmah, po onom vitičastom rukopisu, da je to Christinino pismo. Zapazio je kako mu se tresu ruke, dok je podizao brisač sa stakla. I kako je brižljivo, s koliko pažnje pismo adresirano i zalijepljeno. No, ujedno ga je ljutila tolika Christinina nesmotrenost. Ostaviti ovako, na ulici, svakome na dohvat ruke intimno pismo, to samo ona može. Žestio ga je njen smisao za avanturu. No, dosjetio se kako ona ne zna broj njegove zgrade, samo ime trga, i da zapravo, nije imala izbora. I da je, nošena nečim za sav ostali svijet nevidljivim, zapamtila broj njegovih kola. I slučajno, kao što danas je slučajnom igrom vremena srijeda a ne petak, pronašla njegov auto, među hiljadama drugih parkiranih vozila.
M. je, prije nego što će otvoriti pismo, nalio malo konjaka u duboku čašu. Skinuo je cipele i čarape, sjeo na divan prekrštenih nogu kao jogy, i polako, vrlo pedantno otvarao pismo. Počeo je čitati kao dječak koji slovka, neveliko pismo, red po red, riječ po riječ, znak po znak.
Christine je dotle, zavaljena u duboki platneni naslonjač, u sjeni prozračnoga hlada glicinije - u času se sjetila kako je vidjela ogromno istoimeno Monetovo platno u muzeju alpske prijestolnice gdje je predavala na sveučilištu prošle jeseni - uživala u olakšanju koje su joj pružili zagrljaj s morem, plivanje i kupanje. Sama sebi dovoljna, promatrala je s terase stare vile, kako se nadnose galebovi nad zrcalo mora, što se bljeskalo pred suton u stotine hiljada stakalaca. Baš kao tkanine na istočnim bazarima, mislila je. Na obali je vidjela supijane Švabe kako silaze s brodice, onako polugole. Osjećali su se na pivo i cigarete, kao stari barovi. Jedan je od njih, prepričavao nešto, imitirajući nekoga. Svo se društvo kikotalo, tresući se od smijeha. Ona se pravila da kunja. Barke su se u marini ljuljale kao neke velike zipke.
No, Christine nije žmirila iza svojih velikih tamnih naočara. Plakala je, onako tiho, kako plaču žene u četrdesetima: gotovo s mukom. Suze su se slivale jedna za drugom, slane, slanije nego inače, pomisli. To je valjda od mora i kupanja. Sjetila se svoga oca koji je volio more onom silnom strašću Mediteranca. A koje mu je zadnjih dvadeset godina života bilo nedostupno. Bio se teško razbolio. Nije imao snage ni sići do mora, a kamoli zaplivati. Zadnje njegove godine, kad su boravili na Jugu, gdje je more mjera svih mjera, Christinin se otac na Slovenskoj plaži ohrabrio i zaplivao. Majka koja je već bila dalje otplivala, u jednom je času počela mahati, zvati. Tata se utapljao. Christine je tada, kao mahnita, uskočila u vodu i u par zamaha, doplivala do oca. I majka se bila već primakla. Obgrlile su mršavo očevo tijelo i polako, pazeći da se ne napije morske vode, dovukle ga do obale. Tata je jedva dolazio do svijesti. Nije htio liječnika. Znao je, onim svojim nepogrešivim unutarnjim satom, da je to zadnje ljeto. I došao se oprostiti sa zavičajem. Stanovao je tad u hotelu. Mama i Christine kod rođaka. Da, o tome je mislila Christine, jer su je položaj kvarnerske plaše, plićina i boja mora podsjetili na ovaj doživljaj.
Za večerom, pijana od neke unutrašnje sreće, rekla je tiho D. Ponovo sam, ponovo s M.
D. ju je pogledala razrogačenih očiju.Ma, nemoj mi reć', ne mogu vjerovati. Dok joj je stavljala salzu na tijesto, Cristine je zapazila kako se preliva i curi, crvena kao krv, niz rub tanjura.

Dio VII
Palimpsest – u antici i srednjem vijeku rukopisi na pergamentu ili rjeđe, na papirusu, koji su pisani preko prvobitnog teksta, opranog cijeđem ili ostruganog nožem. Tako su, radi štednje pergamenta, naročito u VII-IX vijeka, kad je pergament bio rijedak i skup, mnogi značajni tekstovi antike bili sastrugani ili oštećeni ...
Restauriranje tako sastruganih ili opranih rukopisa otpočelo je još u srednjem vijeku. Danas se ti rukopisi otkrivaju posebnom tehnikom pomoću infracrvenih zraka. Na taj su način rekonstruirana neka značajna antička djela, na primjer Euripidov Faeton, Ciceronovi govori, Plautove komedije etc…
Svoj sam palimsest rekonstruirala pomoću infracrvenih zračenja što ih je isijavala moja pneuma, da ne kažem duša. Ono što slijedi posljedica je takve rekonstrukcije, naknadne i kao svake, nepotpune. Neka Tvoj duh, Sadisto, prosudi koliko su knjige mojih besjeda, drevne karte mojih pergamena mladosti, uvjerljive. I koliko kroz njihov eho, možeš saznavati mene današnju. No, vjeruj mi, ni one, knjige bijele, nisu nego tek daleki eho onoga što prođoh u strašnoj mašini zbilje. Ali znaj, svima sukrivcima, neka je prosto, na grijesima što ih svjesno ili ne hoteći, proizveše nada mnom. Nije ovo nauk hrišćanski jedne bogomoljke, nikako. No samo nužda praštanja nekoga ko hoće da je razumniji nego što to možda smije biti, i duševniji no što to može. Ipak, udahni duboko i uputi se ovim zavijucima moga duha, labirintima moje uzbibanosti, pa će ti biti jasnije koliko pergamene zalih suzama i isprah zdravim razumom, a na koliko se svitaka prosu crnilo mojega duha. Bit će Ti tada lakše i poimati ne samo moje ženstvo, no svako koje budeš imao sreću sresti...
I čitaj moj prvotni tekst, Sadisto, onako kako liječnik iscjelitelj vida stare ožiljke: pod kožom nismo svi krvavi nego tetovirani starim ranama - ako hoćeš likovnu analogiju, kao oni dechiricovski mitski likovi što bezlični i bešumni, kao mumije s kojih su skinuti povezi, ogoljeni i naizgled laki, šutke prepričavaju jedno drugome, svoje jade. Tragovi na tim zavojima, otisci na takvoj pergameni, urezani su, utisnuti znaci, biljezi bola. Eto ti ovijeh stranica, tih knjiga koje slijede.

Priče o ženskom

jedna hagiografija
Knjiga prva
Ekran kompjutera i njegov okvir, bili su poprskani tamnim sjajem soka od višanja, kao krvlju. Bila je čistila prve višnje, za voćni kolač, kojim je uvijek aludirala onaj majke njene majke u koji se tajno dodavalo par kapi maslinova ulja, da mu se, uz vaniliju, da onaj pizzicco sredozemne trpkosti. Nikad se u njihovoj kući ne bi priznalo da kolač ima i taj mali dodatak, kao da je to najveća tajna njegove vrsnoće, ne. Ali, to se malo znanje prenosilo generacijama, kao tajanstveni nevidljivi vodeni žig, kao dokaz plemstva u grbu, kao dužna milost, grazia koju dugujemo jedni drugima. Kad već ne možemo dati nešto više, nešto tajanstvenije, neka to bude ona kaplja različnosti koja tako nepogrešivo diferencira mamine kolače od onih drugih.
Druga je njena familijarna strana tu malu razliku čuvala u receptu za patišpanj, pandispagne, jednostavnu biskvitnu roladu s džemom od šipka. Njena bi ih najmlađa tetka dočekivala najprije s dobro prženom kavom i patišpanjem koji nije bio žut, nego cekinski zlatan, na granici s narančastošću jaja koja su umućena sa šećerom i malo vode. Eto to malo vode, ta fina razlika činila je svoje, kao što u povijesti sitnice čine svoje dok se ne uvaljaju u lavinu historijskih događaja.
Sjela sam ponovo za kompjuter, kako sjedam krajem svake sedmice, na rubove vikenda, na onu udobnu zelenkastu slamnatu vangoghovsku stolicu bez ijednog klina, koja je već pomalo škripala pod mojom težinom. Večer se već bila dobro zasukala, tamna bala večeri rekao bi Bruno Schulz, pomislih, kad sam se odlučila pisati, vani je praštalo kao u svatovima, grad je obasjavala očaravajuća epifanija vatrometa. Električne gitare propinjale su se baš kao neki golemi pastusi svojim prekodravskim glazbenim temama, i neki su se sirovi ženski glasovi razlijegali u stiliziranim seoskim napjevima. Stajala sam na balkonu i zurila u majstoriju. Nebo je nalikovalo na moju veliku sjajnu crnu bilježnicu poprskanu crvenom tintom u koju sam i od sebe same, tajno, pisala neki svoj dnevnik, kao kad želiš sakriti primisli od cenzora, zlato od kradljivaca.
O, reci mi, reci mi, da se ljubav može vratiti, ponavljao je refren tvrdoglavo ovo pitanje u pjesmi, kao da time rješava sudbinu. Kratko i prijeko, baš kao u ratnome procesu protiv čovjeka koji je poslao ljubav na plandovanje pa je više ne zna vratiti.
I. mi je onog dana rekao, nakon što sam mu ispričala svoju strazburšku storiju: Svatko bi, na vašem mjestu, od toga umijesio dobar roman. Zašto i vi to ne učinite? Zagledala sam se u zelenkastu vodu pod nama, pa u njegovu smećkastu put, čuo se zvonik mjesne crkvice, lomio je tišinu nedjeljne idile tako neodložno kao zubi što lome Albert keks, prskavao je zrak od nekog kristalno krhkog svevremena, i ja sam uzvratila: Zato što ne znam ispričati priču, zato što vidim svijet u slikama. On, kao da me ne čuje, izusti: Uostalom, možete krenuti od njegova kraja.

Knjiga druga
Ali, gdje je, gdje, kraj ove priče koju sam počela ispredati uz Sve svece ' 84? Je li u ovoj dolenjskoj provinciji gdje drveni veliki fetiši svjetske skulpture u vrtu stare kartuzije upozoravaju da postoji i jedan drugi, drugačiji svijet od svijeta logora i dušegupki, ludnica i kazamata, žice i permessa, stezulja i psihoterapije, svijet u kojem zapovijeda svemirski red stvari, harmoničan i pun rječite tišine, što dobro zna za muku koja prethodi umjetnosti, radosti stvaranja, svijet neupitan i bez tenzija, svijet koji nose možda najplahji i najhrabriji u isti mah, svijet umjetnosti i umjetnika.
A kad su se šumovi večeri počeli stišavati i noć počela polako pristajati kao prekooceanski brod uz lučki dok, jedan je dvorišni zvuk podsjetio na davno iščezlo vrijeme. Bila je vrlo, vrlo mala, onoliko koliko se možeš zamisliti u sjećanjima. Reza na avlijskoj kapiji zacvilila je onim zvukom nepodmazanog kovanog željeza, zacvilila kao da cijuče, kao osamljen i gladan pas.Onako kako bi zaškripale vratnice na njihovoj avlijskoj strugi, na porti s vrtne strane, kamo se iz Svetosavske ulazilo, preko avlije u njihovu prostranu kuću. Avlijska reza na strugi samo ih je prividno dijelila od ostatka svijeta, u ovećoj mediteranskoj varoši u kojoj je svatko svakome mogao u gotovo svako doba ući ili naviriti se u vrt, a komšija je bio bliskiji nego najbliži rođak. O, onaj divni avlijski vrt kojim je dominirao miris lavande i kadifica, i kasnije onih tajanstvenih vrtnih tamnocrvenih ruža, kao posušena krv tamnih tonova, s pigmentom koji će poslije uzaludno tražiti u tolikim mahalama, sokacima, na zidinama starih osmanlijskih zdanja, među utvrdama i u napuštenim apsanama, u mirisima bakalnica s orijentalnom robom, u boji tkanina brokata, muslina, baršuna, krepdešina....
Pomisli, u času, kako joj je pripovijedni ideal bio flaubertovska stilska strogoća i andrićevska reska zvonkost i misaonost, jednostavnost i amblematičnost. I kako je o tome nedavno razgovarala s I. Rekao je tada, da se i njemu najviše sviđa kratki, jezgroviti, pročišćeni izraz. Intimno, to joj je bio stilski ideal, kao u ljubavi, ona nikad dosegnuta i obostrana odanost. Ali, vezice, pantljike, žniranci njenih misli bile su od one razbarušenosti i zapletenosti dugih ženskih kosa, gotovo nerazmrsive. Kao da je znala i previše o ženama koje su je okruživale, kao da ništa nije znala o muškarcima koje je poznavala.
Vratnice su na kapiji zaškripale resko, i u njenom uhu zagrebla su se sjećanja na vrelu i prašnjavu ulicu, kojom bi trčala prije kiše, iščekujući topli julijski pljusak.
Izvijala se čitava storija, cijela povijest iz mirisa prašine poškropljene daždom, pripovijesti koje mnogo više uzbunjuju srce nego što ga nadahnjuje bagremov majski cvat. O, kako je bila radosna između pete i šeste godine, onoga ljeta uoči polaska u školu, kad su se prošupljene sandalice otvarale na prstima kao makovi, dok je trčala mahalskim ulicama, kaldrmom, sokacima, avlijama susjednih prizemnica, prepričavajući što se događa u velikome svijetu u kojem studiraju njezini roditelji historiju, u gradu koji je tako velik da u njem svaki dan netko umre, gdje ima da se kupi zlatnih satova i ptica u kavezima, i gdje se ljudi voze tramvajem, što ide na letriku. Otkopčavale bi joj se na listu one Opatijine sandalice što ih joj je majka uoči svakog ljeta kupovala dva para, jedne bijele i jedne modre, s rupicama lohanima kao zvjezdice i s dva ljupka remenčića.

Knjiga treća
A onda, kao neugodan rez, ljubičastocrveno lice starijeg službenika Zetatransa koji je zakupljivao oveći prostor njihove kuće, lice isprepleteno mrežom kapilara, lice bizarnoga izgleda prestarjelog egzibicioniste ili homoseksualca, koje nudi pet dinara da samo pogledaju u prorez njegovih hlača odakle viri nabrekli crvenkasti ud. I one bestidne luđačke oči, onaj stekli pogled bijesnoga psa, ono cerenje razdvojenih i žutih zubi, ono lascivno smijuljenje u avlijskome hodniku, kao u nekom sablasnom labirintu. Nikad poslije nisu, njena sestrična i ona, ovu tajnu povjerile nikome, ovo čudesno sablažnjivo iniciranje u tajnovite rituale tjelesnosti, nikad nikome o ovome nisu ni riječi rekle. I kao da po nekom prešutnome dogovoru, nisu ni nasamo razgovarale o ovom neugodnom i prvom seksualnom doživljaju. Samo je Christini, Christini Plotnikov, glavnome liku ove proze, samo je njoj ova neugodna pripovijest bila jedan u nizu dokaza o naopakoj i suludoj logici stvari, koja niže apsurde i paradokse, i koja je neumitna koliko i nepojmljiva.
Kad bi se vraćala s jutarnje kave u pubu kući, mislila je s nekim neodgodivim poletom o tome ima li važnijeg posla od ovoga, vraćati se kući da bi se pisao autobiografski roman. Možda je preče i važnije od toga samo pisanje poezije. Obuze je onaj čudesni uzlet tako sličan ljubavnoj ekstazi , kad je blaženstvo neizbježno kao što je i izvjesno.
"Usredotočena na unutarnju perspektivu doživljajnog subjekta u prikazu događaja i nazora vezanih pretežito za njegovo iskustvo, za razliku od memoara, autobiografija podrazumijeva polaznu situaciju.... u kojoj životni put individuuma nije zacrtan njegovim rođenjem, niti slijedi bilo kakav mitski ili religijski obrazac, te je otvoren potpunoj neizvjesnosti, za razliku od na pr. Ispovijesti Sv. Augustina."
Zastala je nad ovim riječima, kao da ih ne razumije sasvim, pa ih je ponovo pročitala s nekom tjeskobnom pažnjom, sričući ih kao dijete. Mislila je na mnoge nonsese koji cure iz ovog enciklopedijskog zapisa, iz ovog pojmovnika, koji bi kako reče I. trebalo proučiti pripremajući se za autobigrafiziranog pripovjedača, a koji zapravo, autor teksta, kao loš električar, krivo spaja žice dok ne dođe do kratkog spoja, dok ne pokvari ili barem isključi sve potrošače.
I uostalom, zašto autobiografija ne bi bila koncipirana prema nekom mitskom ili religijskom obrascu, zašto i sama ne bi bila model za neki arhetip kad ga već njena sudbina utjelovljuje, zar sva srednjovjekovna hagiografska i biografska književnost žitija nije bila zadana potpunom izvjesnošću, koja tragičnom krivnjom ispunja živote prvomučenika? Zar nije prije par godina čitala takav, na mitskim obrascima sazdan, autobiografski roman nadrealiste Michela Leirisa?
Ipak, zamijetila je, da je ova ekspresija o otvorenosti za potpunu neizvjesnost tako draži, tako mučki izaziva i uzbuđuje, kao da joj otvara dotad nepoznata vrata literature. I da joj, u šifriranom obliku, daje zapis vlastite sudbine, kao da se radi o formuli DNK, jednadžbi života.
Njen omiljeni pisac rekao bi: Uostalom, šta je to život, ili Gde je život? Često bi stajala nadnesena u mislima nad taj jednostavni iraz, ne nalazeći ne samo, kako se običava reći, pravoga odgovora, nego ne nalazeći zapravo nikakvoga odgovora.

Knjiga četvrta
Dobro je znala da nije smještena drugdje nego, takoreći, među cijevi instalacija u suterenu odjela za duševne bolesti kamo je dospjela nakon strazburškog izleta, one maglovite i mlačne novembarske večeri, kad se još osjećao onaj teški zapahnjujujući mir margareta što su preostale nakon Svih svetaca. Liječnica bujne crvene kose što ju je ispitivala pojedinosti u prijemnome odjelu klinike imala je nešto žmirkavo u pogledu, nešto između pronicljivosti i nepovjerenja, što tako nepogrešivo razlikuje psihijatra od svakog drugog liječnika.
Kad su je smjestili na odjel, bila je pristigla večera. Metalna kuhinja na kotačima, aluminijski sjajna, i dvije starice u sobičku, što su ležale kao izvrnute na leđa. Već su spavale. Bila je uvjerena da je to hladnjača mrtvačnice, a ne odjel, nikako odjel.
Ujutro je, kroz mliječno staklo vrata koja su se brižno zaključavala, dajući do znanja da se radi o zatvorenom tipu smještaja, nazrela majčinu siluetu u onom njenom smećkastome baloneru, na račun kojega su pravili viceve tata i ona, jer je podsjećao na balonere egzistencijalista. Majka je nosila u ruci bijelu dugačku vrtnu ružu iz prijateljičinog vrta. Ovaj ju je prizor tako dobro protresao, kao da u ruži što je nosi majka u ruci, vidi sažetu svu svoju sudbinu, u tom jednostavnom simbolu otkinute velike i bijele kasne jesenske ruže. Jer ona je sama tako ingenua, tako nevina, ona buduća rosa mysica, kako će je kasnije prozvati najlucidniji od njenih kritičara. Kad su kasnije majka i ona sjele u mali dnevni boravak, zamijetila je skromno novogodišnje drvce s papirnatim nakitom, i onim od staniola, koji su bile izradile pacijentice.Treperili su ukrasi na propuhu. Jedva se nazirala pokoja travčica u zemlji na koju je pala magla što se zgušnjavala kao krema u suterenskim prozorima.

Knjiga peta
Ovo započinjem pisati jedne subote, kad zima se razdvaja od svoje ljušture, kao leptir od larve i kad vrijeme preporođuje se u proljetno. Ovaj zagrljaj još je tjeskoban, još mučan. Nebesa su zasićena sivilom i olovom, i nitko još nije spokojan. Tekst započinjem, a ne znam kamo vodi, kamo ide, što me sustiže putem, što izostaje. Pišem ga čista srca i trijezne glave, s jedinom težnjom na duši. Žudnjom za istinom. Tako mi neba, ona mi je najpreča. Uz nju, laki su i prohodni svi putevi.
Moj je vrt tajanstven i sjenovit. Donekle liči na metafizičke dechiricovske terase gdje se antičko sudara s modernim: neka jeza porod je tog susreta, neka jeza što bridi i ćuti, reska u svojem govoru. Ovo je pisanje pokušaj da oslobodim bar dio alfabeta balade, koji se ispisivao bez moje volje ili čak sudioništva. Krivulja balade iziskuje svoje žrtve, kao što odijelo traži svoje tijelo.Tako i moje osjećanje iskustva traži svoju formu. Dostojnu formu i dovoljno prostranu da primi sav obim patnje.
Ne znamo točno započinje li pukotina one rane jeseni kad Christine Plotnikov postaje punoljetna ili dvanaest godina kasnije kad je u pariškom predgrađu sastaju naznake demijurške bolesti. Ali, neka bude rečeno i ovo: u ovome tekstu ništa nije apokrifno, ništa izmišljeno. Nažalost, sve je istinito. I ispričano je zato, što se i tebi koji čitaš, moglo dogoditi. Kao što je izvjesna ova večer što sad pada ili neodgodiva kao ova žuta ruža što se kočoperi u vazi pred tobom, ili neumitna, kao ova zbiljska drhtavica kojom iščekuješ svaki novi redak.
Bolest o kojoj počinjem pisati u sva vremena izaziva neku nepojmljivu sućut, sućut i izvjesno gađenje, gotovo neku odvratnost. Ludilo, kuga duše, takva je bolest koja sebe ne vidi, sebe ne zna, sebe ne priznaje. Romantične storije da je ono sveta bolest,
ili da je namijenjena samo nadarenima slaba su utjeha. Naše licemjerno doba naizgled ni od čega se ne libi, i, naizgled ni od čega ne stidi: ipak, sve što ga remeti ili koleba, duboko osuđuje ili progoni. Gromom ošinute izolira u bijedne logore duha, da ne uzbibaju i inače nemirne društvene vode. Tamo, zaklonjene od očiju javnosti, duševne bolesnike tretiraju kao dementne stvorove, omamljujući ih jakim sredstvima i spuštajući ih do plahih zvijeri.
Jutro je bilo pastozno, neprozirno. Anarhisti u pariškoj periferiji bili su se uznemirili oko ubojstva Indire Gandhi. Christine stanuje kod njih već drugi puta ove godine, desetak dana. Vuku je po nekim emigrantskim grobljima, gdje odaju počast poljskim židovskim piscima, svetkuju Dušni dan. Miris stearina i krizantema, onako zaglušujući i težak, kao da priziva svu onostranost. Kad poslije serviraju svinjsko meso s mangom i dinjom, ide joj na povraćanje. Njezin kavalir među njima, W. postaje joj nesnosan. Ta servilnost, ta potreba da služi, toliko viteštvo, kako joj to smeta, kako joj postaje besmisleno.
Konačno i sva ta priča sa Solidarnošću, kakve veze treba to imati s njom, odakle im pravo da je teroriziraju svojim političkim idejama. I sam njihov stan u Bagnoletteu jedan je od zapadnih štabova Solidarnosti, i oni to ne kriju, već dapače, ističu, s nekim neskrivenim ponosom. Razmjenjuju tekstove, svježe prijelome, dogovaraju termine s radnicima u štampariji, pišu za Liberation čitave tirade posvećene poljskoj stvari, osjeća se ispremetano, da baš tako, ne zna više ni tko ni s kime spava, to je čini se, svejedno u ovoj internacionali taštine, raspravlja se o Praxisu, dijele packe balkanskim ljevičarima za suzdržanost...Umorna je od nesanica, od brbljanja, od frakcija, od Zapada i Zapadnjaka, zaželjela se majčinih blagotvornih čajeva i kompota, njene strpljivosti i mudrosti, one gotovo istočnjačke pronicljive šutljivosti, koja ne treba traktate da bi spoznavala, da bi sasvim poimala.
S jeseni, stajale su Jacquesove granate u biblioteci, štrčeći među novim filozofima i časopisima, ali ni jedna nije dobila boju sepije, nijedna nije porumenjela. Pokušavala im je Christine prevesti stihove srpskog simboliste u kojima pjeva o voljenoj ženi koja bere zrele, raspukle granate. Da, osjećala je, to je jedan od njenih tajnih vrtova, simbolistička lirika, njena ozarenja i zatamnjenja, njene epifanije, začudnosti njene.
Kao u onim pradjedovskim imanjima velikih vrtova što bi ljeti cvali, a na rubu s jeseni postajali začarani crvenim kuglama u grmovima narova. Već u julijskim vrućinama cvali bi onom nenametljivom raskoši: bilo ih je najviše uz suhomeđe džade koja je vodila do seoskog groblja.

Knjiga šesta ili O onostranom
Tamo leže smireni, stišani, svi moji preci. Uz lijepo isklesani starinski spomenik moga pradjeda miriše cvjetni jorgovan tako opojno, kako nikad prije nisam osjetila. Bio je Uskrs i uputih se da svim svojim svecima upalim voštanicu. Malo mjesno groblje kojim dominiraju bogomolja iz kasnoga srednjega vijeka, rušena i ponovo podizana nakon turskih osvajanja, i veliki titanski čempresi što govore bolje o duhovima onih koji tamo počivaju nego svi posmrtni panegirici.
Najdivniji i ujedno najkrhkiji lik moj je otac, koji je uz svu zastrašujuću muku bolesti u koju će dugo urastati sačuvao i hrabrost i snagu duha.Možda vrt započinje baš tamo gdje i završava, pitam se melankolično, naslonjena na topli kamen, nadnesena nad ovim tekstom kao nad studencem.
Moji roditelji imaju cijelu jednu seriju fotografija iz svog studentskog i zagrebačkog vremena, kad udešeni kao fellinijevski likovi poziraju pred Zdencem života ili na Strossmayerovom šetalištu, lijepi kao svi Mediteranci, u američkoj robi dobivenoj od mamine tetke u Aljaskoj, s tamnim naočarima i u uglačanim cipelama ručne izrade. Jedan niz fotografija snimljen je pred luksuznim mercedesom na Jezuitskome trgu, i moja se majka i njene sestre smiješe utegnutih halja kao američke dive, i svaka zamišlja da je Ester Williams. Dotle, u donjogradskim se ulicama i kavanama raspravlja i živi tršćanska kriza, poskupljuje mast i mlijeko, a moji se roditelji koji tek bjehu počeli zajedno živjeti kao neki egzistencijalistički par u dvorišnoj zgradi iza Isusovačke crkve u Palmotićevoj ulici, oni se razmeću svojom mladošću, rastresajući fini virdžinija duhan iz prvih cigareta, koje bjehu složili u srebrnkaste kutije ukrašene inkrustacijama i kupljene kod švercera u Marićevu prolazu.

Knjiga sedma ili Pitanje dvojnika
Christine ispija jutarnju kavu u pubu uz vodu. Često zuri u tečno zrcalo vode i razaznaje pripovijesti koje voda nosi. Jedna od ključnih koje čuje u žamoru vode je ona o sibilama.
Evo kako ide:
Sibile nisu besmrtnice, ali žive duže od ljudskog roda. One su proročice, i svojim profetskim glasom predskazuju jezovito. Govore o nadahnuću gotovo poetskom dikcijom, posredujući zmeđu enigmatskog govora bogova i samorazumljivosti ljudskog jezika. Njihova je kanonika u znaku broja deset: Upravo ih je toliko koliko i proročišta. U grčkom svijetu najpoznatija je eritrejska sibila iz Lidije. Proriče od svog djetinjstva, s jedne stijene. Predskazuje Trojanski rat ali i svoju simboličku smrt od Apolonove strijele. Ipak, smrću, njen proročki dar nije uništen. Krv njezina tijela natapa zemlju iz koje izrasta trava s klicom koja ima moći predskazivanja.
Ovaj jednostavni mit ukazuje na simbolički značaj ljudske duše, koja je za Grke bila ne samo pneuma, već i snaga krvi. Za književnike, ovaj je mit vrlo jasan. Poručuje, da pisanje, traži svu našu tintu, svu krv. Lijepa je i ona verzija mita s italskom sibilom u koju se silno zaljubi Apolon. Za dokaz ljubavi ponudi joj vječni život. Ona zaboravlja tražiti i vječnu mladost. Stari, kopneći. Naposljetku, od nje ostaje samo glas. Na kraju mita, zatočena je u boci. I dok je zadirkuju djeca, uzvraća sjetno sibilin glas: Želim samo umrijeti, mrijeti samo.
Sibile su i prve književnice. Uvijek su proricale u grčkim heksametrima. Zbirka njihovih proročanstava, mala je biblioteka ezoterične poezije. Preko Vergilija, ulaze i u neke tekstove Staroga zavjeta. Naša je zapadna kultura nekim nezaobilaznim sponama vezana uz sibilske proročanske moći.
Mamurna sam i snena, premda sam čitavo poslijepodne provela u krevetu. Stvari koje dodirujem za imene imaju neki dragocjeni, prustovski ili michauxovski, reistički, šozistički značaj. Svaka je sveta i svaka ima dušu. Pomišljam kako je u svakoj stvari, nadrealističkim jezikom rečeno, odložena svjetlost. Propuštam kasni suton kroz rebrenice. Miriše proljetna večer. Nedjelja je. Svi moji sveci su pomrli. Čitam Baudelairea u dvojezičnom izdanju. Lakše mi je pojmiti njegova zatamnjenja nego inventar žurnalističkog nazivlja. Vrtim fini, tanki cigarilos među prstima. Miriše na očinska imanja.
Christine Plotnikov sasvim zaokuplja moju pažnju. Njena mi sudbina nekako izmiče, kao riba koja klizi među prstima. Možda je ne bih trebala izdvajati. Možda bih je trebala vratiti u njen pakao, u njenu vodu.
I ovo nazivate ljepotom, ovu šporku vodu, pitao me zezajući se, I. onog dana kad smo prelazili drveni most nad Krkom. I ne čekajući odgovora, nastavljao s uvjeravanjima o neophodnosti autobiografskoga romana, koji ako i ne bude imao druge funkcije osim profilaktičke, imat će svoj smisao. Ja sam ga slušala pomno, kako se sluša netko stariji i pametniji, premda je za čitavu jednu školsku generaciju bio mlađi od mene. Slušala i mislila o tome hoću li se ikad moći prihvatiti pisanja takvoga teksta. Ništa nisam obećala, osim da ću dobro razmisliti o tome.
Bili smo sami u stranome svijetu čitavoga dana, bila je prilika da me poljubi ili makar zagrli, ali nije se dao, nije htio, i kad sam ga ja na kraju pitala, znači li to da me ne voli, rekao je uvjerljivo: Naravno da ne znači, naglašavajući ono ne posebnim tonom, kao da me time želi uvjeriti da sam mu draga. I bez dodira, i bez poljubaca. Ajme meni, mislila sam, čudnog li svata, što to meni fali, ili imam previše, no neće me oni koje žudim. Vidim, priča mi se zaplela u žensku prozu, sad ću ja to pobrisati ili popraviti, nekom novom pripoviješću.

Knjiga osma
Da, bolnička izbica u kojoj leži Christine suterenska je i toplovlažna. Djeluje tamno i tjeskobno. Premda je još poslijepodnevni sat, već se polako smrkava, kako to i biva u novembru, oko četiri. Zrak je težak, neprovjetren, s onom kiselkastom mješavinom tjelesnih mirisa, kuhinje, lijekova, ambulantnih alkohola i injekcija, cvijeća u teglama. Kad joj ujutro dolazi majka s cvijećem, vešom i kolačima, i kad joj pomaže oko toalete u kupaonici, koja je kao vojna, s nizom zazidanih kada odvojenih poluzidovima, događa se Christine da vrši nuždu u banji, i da je ta gesta ponižava možda više nego njenu majku koja joj je svjedok.
Dok se ispire gromkim tušem, kao u strogom povjerenju, pripovijeda majci o međunarodnoj židovskoj uroti protiv nje. I ja sam sam Židovka, čuješ li mama, Židov se ne samo rađa, nego i postaje, oni u Strasbourgu dali su mi lijekove da postanem Židovka.
Majka je prvo zagleda, pa odgovara prestrašena, Dijete, to je nemoguće, to se ne može...
Ne znaš ti njih, kaže, samo da me imaju u svojim frakcijama.
Dok ovo pišem, R. ulazi u sobu. Nadnosi se na tekst i shvaća o čemu je riječ. Što će ti to sad, toliko godina poslije, pita. Dužna sam to najprije sebi, kažem. Pa onda, svim ukletim i vječnim Židovima, smijem se autoironično.

Knjiga deveta ili povijest o gromobranu
Nedjelja je. Posjete su otišle i nastupa ono dugačko vrijeme do večere. Par dana nakon zatočenja u zatvoreni odjel, nastupa kriza, kod svih bolesnika. Kao da jake doze lijekova proizvedu neki klimaks bolesti, neko stanje potpune, krajnje napetosti, kad se iskače iz vlastite kože i kad svaki treptaj, svaki šum osjeća se kao nepodnošljiv prasak.
Nisam se mogla smiriti i tražila sam da pozovu dežurnoga liječnika. Dugo sam ga čekala, i već se dobrano smračilo kad je muškarac ranih četrdesetih godina, plav i s licem boksača, a ne psihijatra, sjeo na rub moga kreveta. Čim je progovorio osjetila sam da je ona spora, mudra blagost, djelovanje jedne druge, drugačije kulture od ove koja izopćava, isključuje, proganja. Bio je Bosanac, Sarajlija.
Pitala sam ga uplakana, ojađena, što ja radim na ovakvome mjestu kad sam se samo zaljubila.To je najobičniji coup de foudre, udar groma, govorila sam uzrujano, plačući kao ostavljeno dijete, zašto sam tu na ovom strašnom odjelu u kojem se svi slično liječe: injekcijama ili elektrošokovima, u sobi broj 12 u kojoj se noću čuju štakori kako ruju po cijevima i ormarima, gdje su sestre nemilosrdne i posve muškobanjaste, gdje je grubost glavni način ophođenja. Slušao me pomno, s onom pažnjom slušača koji uz pripovijest i njene tokove zamišlja i moguće odgovore, bira najuvjerljivije, sročene da budu melem na duši onoga koji sumnja, kojega treba utješiti.
Prvo me oprezno pitao jesam li religiozna. Ne, nisam, odgovorila sam ne sumnjajući u ono što kažem. Nisam, rekoh, dosad ni imala potrebe za bogom.
Plavoliki liječnik odgovorio mi je kao pjesnik, metaforom. Rekao je ovako:
Ova kuća je ista kao sve druge, osim što ima i gromobran. Tu ste zaštićeni od gromova, kao što ste u crkvi zaštićeni od bezbožnika. Poslije smo razgovarali o bogu i vjeri, o tome može li liječnih biti vjernik, i zašto bog, ako ga i ima, dopušta pomračenje uma. Otišao je smiren, ostala sam pomirena s onim što me čeka u kući s gromobranom.
Srela sam kasnije mnoge liječnike različitih fela, među njima i psihijatre, ali ni jedan nije bio ovako poslan od Boga ili Muhameda da iscjeljuje ljude, svojim umilnim glasom, svojim sućutnim mislima, svojom poetskom logikom. Duboko sam mu zahvalna, onako kako čovjek može biti zahvalan nekome tko mu je spasio život.
Za mliječnoblijedim staklom vratiju sobe prolaze bolesnice ukočenih vratova i leđa, vrata na sobama povezana su međusobno onim okvirom na šibanje od neprozirnoga stakla, njihove se siluete pomiču kao u nekom istočnjačkom kazalištu sjena onim tvrdim kretnjama. Svaka i jest u nekoj vrsti kimona, sve su kao u usporenom filmu, jedva da i govore među sobom..
Dobivam jake doze neuroleptika u injekcijama i tabletama. Mnogo kasnije saznajem da se takve konjske doze daju još samo vojacima u ratu, da im se olakša užas ratnih psihoza. Kad opažaju da pljujem gorke tablete, daju mi ih u infuzijama. U tri sata koliko curi takva tekućina u krvotok, možete sabrati sav svoj život. Svu njegovu glupost, sve zablude.

Knjiga deseta ili Historija ludila
Da, s Christine i Ištvanom bilo je tako da su nakon bala maturanata otišli na noćno kupanje one večeri u Selcu, kad se slavio prvi Dan državnosti, da su plivali i ronili u toplome moru koje je mirisalo na mora njihovih djetinjstava, njegovoga u Zadru, njenoga u Sutomoru ili Ulcinju. Poslije su u Ištvanovoj sobi u zagrljajima koji su trajali do svitanja pričali jedno drugome svoje tajne, povjeravali se, buncali ljubavne izjave, ponašali se kao zaluđena djeca. Pred jutro bi slušali motorne katarke kako se vraćaju s ribanja, i Ištvan bi joj u smijehu skidao sinićnju šminku s trepavica, pažljivo, s nježnošću dječaka koji je tek posvećen u tajne djevojaštva.
Christine nikad prije i nikad poslije nije tako ljubila, tako čudesno, ne plašeći se ni ishoda ni uhoda ni zlih duhova. Znala je, bila je uvjerena da istom takvom ljubavlju i Ištvan nju voli, ljubavlju kojom prvosvećenici poniru u tajne vjere. Već tada znala je da ta ljubav neće trajati, ili, da će, kako se to lijepo kaže, trajati vječno, onako kako samo svete stvari traju. Poslije onog neslavnog venecijanskog rastanka, kad oboje će pokazati da su im vlastite taštine iznad ljubavi, i kad razdvojit će se da se više nikad ne sretnu, Ištvan i Christine znali su da su osvojili ne kulu bjelokosnu, ne fantastičnu zemlju, nego nebo samo. Oni su sami bili to modro nebo, onaj vječni azur, u boji Ištvanovih očiju, šafranski snažno, bez usporedbi, neslično ičemu ovozemaljskom.
Morala je istovariti teret, kao mazga na kraju dugog i prašnjavog puta, i osjećala se tako kao mazga, zasićena bisagama nemogućih situacija, nepojmljivih zbivanja, zasopljena i umorna, jadna kao životinja koju tjeraju prutićem da iznese veliki teret uz strmine.
Takve su bile i one Mamove mazge, legendarnoga Mama iz sela Dobre Vode između Bara i Ulcinja, koji nam je svojom karavanom mazgi iznio sav građevinski materijal serpentinastim puteljkom sutomorskim, sredinom šezdesetih kad smo podizali naš Skadar, našu vilu kamenitu. Buljile su onda mazge onim velikim svojim sjajnim očima, i dahtale frkćući još većim nozdrvama, a Mamo im je nekako tepao na mješavini arapskog, albanskog i turskog, tankonoge mazge verale su se puteljcima nesavladivim i čovjeku, noseći opeke i cement, drvene grede i građu, šljunak i bitumen, i kasnije čak i namještaj, kad dovršismo kuću, kad je počesmo opremati.
Poslije, svako dugo moje studentsko ljeto provedeno u kući na moru imalo je gotovo mitski značaj, more što je šumjelo jednako u plimnim noćima, valovi što su pljuštali povlačeći za sobom zrnca pijeska, oni bezgrešni oleandri pred kućom što ih otac i ja zasadismo po tri s obje strane, roze i bijele, i što predstavljahu trojstvo naše male i svete obitelji, škure koje je uz svu drvenariju bio izradio i postavljao samoborski stolar Novak, plakare i stolove od kovanog željeza u koje umjesto polica unijesmo mozaike koje je izradio, umjetnik Tadej, moja prva ljubav, vjetar koji ljuljaše zeleniku i dubove, čemprese i borove oko kuće, ona nesvladiva mješavina mirisa ružmarina i maslinika, eteričnih ulja i morske vode koje donosismo kući nakon dugog i iscrpljujućeg plivanja, kozji sir koje nam je mještanka Jana donosila iz svoje izbice pod Sozinom, šetnje što ih moj je otac poduzimao s arhitektom Krstićem, njegova žena Tršćanka, crvenokose i pjegave glave koja je moju majku zabavljala pričicama s karađorđevićevskog dvora, one silne ljubavi koje se zapaljivahu kao crnogorična šuma na kraju ljeta i prije mog odlaska, ove proze koju ću još tada snivati na terasi kuće, lake izmjene prvog i trećeg pripovjednog lica koja će biti nečujna i kao u snu, muke kojima bješe izložen moj otac na torturama dijalize svakoga drugoga dana gotovo dvadeset godina, razgovore koje ću voditi s Jacquesom Fischerom o anarhizmu, ljevici, angažmanu i zvjezdanome nebu, nalakćena na ogradu terase a on će jednako piljiti u moj dekolte ne razlikujući moje grudi od pitomih šipkova koji bjehu narasli do veličine mojih lopti, lektire koje će proučiti moja majka ne bi li se osigurala od užasa koji je bio obuzeo nakon moje ludosti, Reicha i Szasza, Coopera i Faucaulta koji razuvjeravahu o ludilu kao bolesti, bestežinsko stanje kojem bjeh izložena na putu Strasbourg - Paris kad ću sve doživljavati kao visoki napon u strujnome krugu iz kojeg nema izlaska, psećeg lica pacijentice koja neće moći suzdržati nuždu nego će kao zvijer, ispuštai izmet dugim bolničkim hodnikom.
Svega ću se sjećati: filma Luccida follia, Margarett fon Trotta, koji će mi naknadno, objasniti neke vlastite zablude, očeva umiranja na Rebru, kad će do posljednjeg daha izdržati kirurške zahvate, plavih, modroplavih očiju Danila Kiša koji je upozorio na pijanstvo s Poljacima, liječnika koji je govorio nekim sintetskim srpskim, a kojeg su bili doveli Fischerovi da me regresivnom hipnotičkom terapijom izvede iz ludila, dvorišta podgoričke gimnazije u kojem su fašisti mlatili kundacima komuniste, prijeteći strijeljanjem a majčina profesorica francuskoga Senka Martinović, sorbonneski đak, pripovijedala im o Montmartreu i Pigaleu, prvomajskih izleta na Bled kad je otac tek počeo voziti novi Millecento, antilopskih mokasina koje će rastočiti prva kiša, Dana armije u Domu armije kad će na balu moji roditelji biti gosti moga ujaka, potpukovnika avijacije, okusa bresaka s kombinatskih imanja na virpazarskoj tržnici kad bi se vraćali s mora, prženog krapa u djedovskoj seoskoj kući o Božiću l990., plamene puti Žarka B. koji se bješe zaljubljio u nju i to reče tek pred kraj svoga kratkoga vijeka, Visećega mosta na kojem je jednom rekao kako bi bilo najljepše odatle strovaliti se u moračke brzice, ljubomore koja joj je nedostajala, kao soli mesu, njenim ljubavima, da bi im dala onaj dužni okus pasije...

Knjiga jedanaesta
Zovem V. , kako ga zovem svim nedjeljama i praznicima, da čujem kako je proveo dan Velike državnosti, on se smije i pita me što radim. Kad mu kažem da pišem autobiografsku prozu, on me zeza je li to ono pod naslovom:
Svi moji muškarci
kikoćemo se onda kao da padamo u san, mirimo se nakon neke zadjevice, volimo se onom zrelom ljubavlju srednje dobi koja zna za odanost i praštanje podjednako, koja briše taštinu i prvijenstva, koja je strpljiva i uvijek otvorena kao barska luka, tolerantna kao helenizam, ali i zadrta koliko i Kosovka djevojka i uostalom, lijepa kao božur.
Moja prva lektorica ulazeći u moj studio zaviruje u tekst i kaže, Razvodnila si ga do ženske proze, ja se onda kao ljutim i uzvraćam , bit će probavljiviji, naći će više srodnih duša, zaposjest će mnoga srca, a to je jedna od stvari koju fantaziram kad već ne mogu ja, neka moja literatura zavede mnoge čitatelje, neka im se svidi do strmoglava zaljubljivanja, neka me sanjaju moji nepoznati ljubavnici a ja im budem nedostupna kao onaj iranski književnik Rushdi, pa stvar postane svjetski hit a ja dajem intervjue na svim stranama, izigravam skromnost irske domaćice a ustvari sam ambiciozna kao Nijemci pred istočne prodore, budno tajim privatnost od očiju javnosti, paparazzi me hvataju u monokiniju na miločerskoj plaži, misle da sam snob a ja tamo imam roditeljske kumove kod kojih ljetujem u divnoj vili, imam idilu s mlađim muškarcem, on je povezan s međunarodnim švercom cigareta, ljepši je od Banderasa, oh, kako lako zapletoh konce ove bljutave pripovijesti, još mi nedostaje svećenik koji će odobriti divlji i tajni brak u srednjovjekovnoj manastirskoj bogomolji, i već su mi za vratom svi dnevnici, svi tabloidi, i na kraju moje ispovijesti pripovijest o tome kako htjedoh postati crvena teroristkinja, ali me Muza spriječi, i odvede putevima duha...

Knjiga dvanaesta
Kao duhanski okus savijene cigarete od virdžinije poslije slavskoga ručka, takav okus osjeti Christine nakon dugo čekanog poljupca sa Jacquesom ili Alainom, još se nije odlučila kako će biti romaneskno ime ovog junaka drugog po poetskoj snazi nakon Ištvana, jer Jacques je kao svaki dobar Francuz pušio Gouloise, bez filtera dakako i to barem dvije kutije dnevno, kuhao je kao pravi Alzašanin vrhunski, s onim osjećajem za sosove u oba značenja, tako je volio eskivirati bračne dužnosti, bez srama je o tome pričala njegova Poljakinja, volio je nasrtati na kćeri njihovih prijatelja, na egzotične izbjeglice, stoga mu i ja bjeh zanimljiva kad se obučena kao egzistencijalistička muza i u utegnuta u crnu dolčevitu, s tamnim naočarima i šiškama pojavih u njihovoj pariškoj nastambi na dva kata, kamo me nakon noći provedene u književnim polemikama i piću bio dopratio Danilo Kiš, bjehu tako ljubomorni na to
ime, bio je bolji i poznatiji i od ijednog poljskog književnika, sjajile su se na kasnom zapadnome suncu onoga dana jakobinske usne kao tamne jagode u šećeru, pitao me Jacques zašto im nisam donijela paprika da prave onu najbolju salatu od prženih paprika i češnjaka, iz Milana dolazim a ne od kuće, rekoh, gledao me ne trepćući s onom tajanstvenom požudom koja ni najmanje nije vrijeđala, gledao me i mislio:
Kako bih te rado povalio, tu sad, ovoga časa, na terasi, kao što te ne povalih prošloga ljeta na sutomorskoj tvojoj terasi, jer se ne usudih, jer bjeh usplahiren kao Werther, jer nisam znao sviđam li ti se...

Knjiga trinaesta ili Kako se rastati s voljenim bićem
Ali Christine je nedokaziva, vjeruje u svoje pričine, nitko je ne može razuvjeriti u njenim fantazijama, i liječnici savjetuju njene roditelje da i ne pokušavaju, da će se sve povratiti terapijom. Njen se otac zdvojno, u sebi pita, Može li se slijepom čovjeku vratiti vid, i ostaje budan do pred zoru, ojađen, onespokojen, i nekako sam kao zadnji čovjek.
Školski je vrt bujan i prostran, i s drvećem koje je kao u engleskim parkovima, sađeno naizgled nasumce, bez poretka. Ali, kad se malo bolje pogleda s južnih prozora zbornice, a sva je jedna stijena u staklu, u toj se prividnoj anarhiji može nazreti red, red jablanova red višanja, red breza, red ukrasnog grmlja, divljih jagoda i kao kruna svemu, neko egzotično, kao polinezijsko drvo s velikim i mirisnim svijetlorozim cvjetovima i mahunastim plodovima kojima se gađaju đaci kad već školska je godina pri kraju.
Onih godina, kad je u istoj školi radio Ištvan, često bi se zagledala u rascvjetale šljive, očekujući njegov dolazak. On bi u zbornicu ulazio tiho, kao na prstima, s namjerom da je iznenadi ili preplaši, s onim ranim zaliscimana čelu, i s prvim sjedinama i prije četrdesete.
Ta ljubav nije imala pravih obrisa, niti se mogla lako imenovati. Nije to bila od onih zaljubljenosti kakve nas obuzimaju u kasnim dvadesetim godinama, u kojima na spomen voljene osobe ponestaje nam daha, a rumenilo, kao i plima, obliva naše obraze. Ta je ljubav bila od onih samorazumljivih majstorija, gdje sve nejasno i nemotivirano, a savršeno se razumiješ s voljenim bićem, kao da si samo za to rođen da ga upoznaš. Svako je drvo u tome vrtu imalo neki tajni simbol za Christine, breza prema istoku značila je godinu čekanja Ištvanova povratka iz rata (tek je mnogo kasnije saznala da je svu zimu proveo na Velebitu, u nekoj kolibi), jablanovi u nizu treperenje njihovih duša dok zbore tajno, višnje majski izlet u Selce kad su skandalizirali ostale kolege odlazeći na noćno kupanje, krunu kičerajske fantazije o flertu, osamljeni bijeli grm na parkingu venecijansku pustolovinu poslije koje će se razići, da se više nikad, ni slučajno ni sretnu.
Kao svaki dobro uhodani protagonist ženske proze, i Christine je imala svoju analitičarku. Odlazila je na seanse jednom mjesečno, primanja joj nisu dopuštala češće posjete. Kad bi liječnici pričala o ovoj ljubavi i njenu neslavnome kraju, ova bi joj uzvraćala metaforom o vatri, o svjetlosti:
Sačuvajte makar mali plamen ove ljubavi za budućnost, ne dajte da utrne njena svjetlost.
Već je desetak godina prošlo odonda, prošli su je zanosi i uzleti, ali i njena melankolija, kao da je sve isparilo. Samo još, kad prizove Ištvana u sjećanje, kazuje joj on o trajnosti ove veze, s onim svojim sjajnim smislom za humor, o neuništivosti naše borbe, nasuprot svim vanjskim i unutarnjim neprijateljima, i čuje kako se oboje kikoću, zabacujući glave unatrag...
A imaju ona i Ištvan svoj imanigarni dom, svoju kamenodrvenu kućicu s trijemom, negdje u Gorskome kotaru, namještenu jednostavno, s meksičkim tepisima i istočnim divanima, i obaveznim kaminom. Da, to je otprilike na mjestu gdje joj je Ištvan u autobusu, na povratku iz Selca, rekao da bi rebalo kupiti kupiti kuću za par stotina maraka i živjeti u njoj, ne raditi ništa. Pitala ga je, od čega bi živio, a on joj je bez razmišljanja odgovorio, imao bih ženu koja piše hit romane. I premda je bila počašćena što je u njoj prepoznavao književnicu, shvatila je da on u toj priči ne bi radio ništa nego ložio kamin i cijepao drva, i uživao kao tigar u pampi.
Christine poslijepodne nije mogla pisati u kompjuter bez naočala. Njen studio s radnim stolom, stolom za blagovanje i divanom, samo je poluotvorenim zidom bio odijeljen od male kuhinjice koja je u dane kad bi ona sjedala na očev starinski stolovač, zabavljena literaturom, bila samo mala nužna menza u kojoj su se spravljali brzi tanjuri ili hladni pladnjevi, kao da traje neko vječno ljeto. Prešutno su ona i majka potpisale neku feminističku urotu da se ne kuha kad se stvara Umjetnost, jer to je izlišno, glupo, i tako malograđanski. Bio je ponedjeljak, i jedan od zadnjih tjedana školske godine, oni divni dani kad nema maturanata a raspored je skraćen i vikend uvećan za jedan radni dan. Nije joj išlo s koncentracijom, zabolio je bio želudac od njihovih hladnih pjatancija, bila je jela borovnice sa šećerom, i tamni kolač s orasima, skvrčena je ležala u krevetu, zvonio je telefon i s mukom se javila.
Njena joj je najbolja prijateljica vrlo uvijeno nagovijestila da je pročitala nešto u današnjim novinama o pogibiji supružnika P., i to samo po sebi ne bi bilo ništa zapanjujuće da se prezime nije poklapalo s prezimenom njenoga bivšega muža. Počela je najednom drhtati, nesuvislo izgovarati riječi, osjećala je da joj se svijet ruši pod stopalima, nije više voljela M., odavno ga nije voljela, rastali su se naizgled bez gorčine, bez kajanja, bez osvrtanja, mnogo godina kasnije mučki ju je ranio kad joj je večer uoči obrane njena doktorata saopćio da ima bebu, bebu zamisli u kasnim četrdesetima, htjela je reći unuče a ne bebu, jedva se suzdržala da ne zajeca, neko zvono na uzbunu zazvonilo je u njenom duhu, spustila je tromo slušalicu, u tome času sahranila je svako svoje materinstvo, premda je bila gotovo deset godina mlađa od M., a sad kad čuje ovu groznu vijest, drhte joj koljena, i glas zastaje kao u ružnome snu. Konačno, premda su živjeli u istome gradu, oni su već dvadesetak godina odvojeni, žive jedno pored drugoga, jedno naizgled nezavisno od drugoga ali povezani nekom pupčanom vrpcom kao sijamski blizanci. Sve što je radio radio je njoj usprkos, jer znao je da ona u strahu od bolesti neće zanijeti i roditi, i za nju a ne samo za sebe, protiv nje je napravio tu bebu, kojoj dugo nije ni znala spol, zbog nje, da joj napakosti ponovo se oženio nezanimljivom ženom koju je Christine zvala poštarica, jer nosila je debele čarape i zelenkaste sakoe s dugim rebrastim, samtenim suknjama, i obaveznom ogromnom torbom koju bi stavila preko grudi kao što to čine sve prave Zapadnjakinje, o kako joj je bila komična kratkovidna poštarica s naočarima koje aludiraju Lennonove, i visoke su dipotrije, a sitne, kao japanske očice iza stakala žmirkaju dok potkazuju M. ostatku društva u foajeu kazališta da uvijek, uvijek kasni.
Da stvarno je uvijek dolazio u zadnji čas, prisjeća se Christine, onim svojim velikim užurbanim koracima u crnim apostolkama i ispranim trapericama i jež frizurom kakvu su onda nosili samo bizarni tipovi, koji su kao i on studirali nuklearnu fiziku i filozofiju paralelno.
Ne, Christine nije ni mogla sanjati koliko joj je stalo do M. postojanja u svijetu, do njegova makar dalekog prisustva. Jer i ona, sve što je činila činila je da bi se s njim natjecala: znanstvani rad, poezija, mjesta u inozemstvu, putovanja, prijevodi, objavljene knjige, imalo je vrijednosti samo u proporciji u kojoj nagrizaju M. taštinu, u kojoj je potkopavaju. Kao da su njih dvoje nastavili bili živjeti u nekom imaginarnom ali zato ne manje stvarnom braku gdje uloge nisu bile podijeljene nego je svatko radio sve, onom zajedničkom snažnom crtom ludosti kojom su se još kao mladi međusobno zarazili.
Ne, ne može reći, nije često mislila na M. Činila je to rijetko, s onom mješavinom ravnodušnosti i već patiniranog sjećanja koje, kad bi mu se čovjek pustio, izaziva nostalgiju. Ali, svijet bez M. ne bi imao nikakvoga smisla, to je kao da bi joj otpao dio bića bez kojeg ne bi znala disati, pisati, spavati, jesti, fantazirati. Jer upravo je to naučila s njime, odljepljivati se, letjeti, putovati, čitati i pisati knjige, voditi ljubav kao tisuću i jedan lotos, apartnosti koja se živjela unatoč malograđanima, hrabrosti za razlike i odluke, svu prtljagu mladosti iznjedrila je u toj vezi, koja je, kad malo ozbiljnije razmisli, najvažnija njena veza.Veza već pomalo incestuozna, musilovska, kao brata i sestre.

Knjiga četrnaesta ili Kako ponovo naći izgubljeno
No desilo se tako da je jednoga dana u jednome od gradskih skverova, Christine srela M., na onom mjestu koje je bilo blizu njegovu nekadašnjem stanu u kojem je dugo živio s roditeljima, u zgradi s kraja tridesetih godina, sreli su se i gotovo šutke pozdravili, ne izmjenjujući one uobičajene fraze znatiželje, kurtoazije. Pitao ju je jednostavno, baš kao i prije četvrt stoljeća hoće li se udati još ove zime, tako ju je i sad pitao bi li pošla s njime. Ona je samo kimnula glavom, jer znala je da joj sprema neko iznenađenje. Kad su se nakon par uličnih zavijutaka našli u poznatome prolazu, pred poznatim liftom, njoj je ponestalo daha, jedva je smogla snage postaviti pitanje: Pa, zar me vodiš gore? Da, odgovorio je M., ovo je tajna, ponovno otkupljujem stan koji smo bili prodali, i uređujem ga za sebe. Ušli su, i nju je u času zapuhnuo onaj poznati miris starih stanova, koji su mirisali na duhan lulaš, jer M. je zbilja, u mladosti pušio lulu, na uštirkanu posteljinu s toledo vezom, na istočnjačke tepihe i draperije, na mediteransku kuhinju njegove tetke koja se nije udavala i stanovala je s njima, na marcipan i vaniliju, na parfeme koje je njegova majka donosila s putovanja, na bunde, jer djed mu bješe krznar, na stotine đakonija koje nikad nije ni bila zaboravila, već samo odložila u ropotarnicu sjećanja.
Zatim je otvorio jedna staklena vrata, prošli su kroz srednju sobu koja je sva bila zastrta plahtama, samo su se nazirali obrisi namještaja, i otvorio je potom onu njoj tako dobro poznatu dvostruku portu svoje sobe u kojoj je, to je vidjela odmah s vrata, sve stajalo na svome mjestu, odmah zdesna veliki stilski pisaći stol, biblioteka obostrano, dva kauča s prekrivačima od srme ukrašena resama, jedan četvrtasti apsurdni stol s kvadratnim postoljem koje su ispunjale ladice u kojima je M. držao svoje tajne, i koje nikad nije otvorila jer joj je to nalagala čast M. žene, dvije velike kožne stolice s rukohvatima kao da su kraljevski, stari gramofon, hrpa longplejki, da i među njima, one dvije sutomorske školjke što su ih bili našli na žalu u ljeto sedamdeset i neke...
M. se nije bio znatno promijenio, bio je isto onako tajanstveno šutljiv, smješkao se, samo mu je brada bila pobijelila, više nije bio Barbarossa kako ga je iz milošte zvala, još uvijek je grickao bradu na rubu desne usne, sad mu je nešto urednije podšišana, nije se bio ni zdebljao, ista ona apolonska građa, iste one dvije lijeve noge, isti onaj prikriveni šminkerski ton u oblačenju, jedino ne puši, smeta ga za sluznicu, imao je gadnih problema s tim, kaže, dok je kao nehotice pogleda, dok podiže rebrenice i pušta svjetlost u sobu. Onda, onom tako njoj poznatom gestom koja sve posvećuje diže poklopac na gazbenoj kutiji, uzima ploču, Christine se da kladiti da je to jedan od onih bachovskih korala, zatvara spuštajući pažljivo poklopac, da, stvarno zabruji klavičembalo, zadrhte viole i propinju se tonovi, o kako je bestežinski i lako vratio u one dane kad otkrivali su tajne ljubavi, kako se prisjetila svega u hipu, kao čovjek koji je pred trenom svojim zadnjim...
Naravno, M. joj prilazi, ljubi je, njoj smetaju njegovi brkovi i brada, draška je to, njen sadašnji ljubavnik se pažljivo i temeljito brije, zaboravila je ovaj dodir brade na svojoj osjetljivoj koži, osjeća da počinje crvenjeti od stida, kao šiparica je, dok je, kao da im je prvi puta, M. ljubi dječačkim gestama skidajući naramenice s njenoga grudnjaka, dok joj otkopčava majicu i grudnjak, dok se muči sa zatvaračem na suknji, začas zastaje, vadi konjak iz bifea u stolu, nudi je, zaboravio je da ona više ne pije, kao što više ne ljubi otkad su se njih dvoje rastali, da, sad zna da poslije možda nije ni ljubila, činilo joj se da voli svoje apartne tipove, ali gdje je to prema ovome što ćuti sada dok joj plimni val nadima grudi i s nekom slatkom težinom liježe na dušu.
Dekica ispod prekrivača je ista ona vunena rukom tkana i u boji pijeska, kako je samo sačuvao, jednako miriše na kuću njegove majke iz koje je donesena i u koju ona najprvo nije htjela a poslije je bilo kasno, otvara je M. kao da lista biblijske knjige, još jedan sloj, rastvaraju se pod njima lencuni od žuke, uštirkani i čisti mirišu na lavandu, M. zatvara prozore i spušta škure, pali ono svoje srebrnasto svjetlo nad krevetom u kojemu se ona opet ogleda, zapaža da je samo malo okrupnjala oko struka, ljubi je strasno i nježno, kao da je nikad nije prestao ljubiti, kao da to čini svaki dan, kao da je ovaj dan čekao čitav život, samo teško dišu, ne razmjenjuju riječi, njima ne treba poticaj, oni su jedno drugome sve, barem u ovome krunskome času kad zastaje život a naplavljuje ih ljubavni ocean, sjedinjuju se u ekstazi kao nekad, to je ona čaša opojnosti koja se prelila čekajući desetljećima da bude ispijena, poslije kao mlade zvijeri, jedno drugome ližu znoj s lica, s pregiba, M. donosi ručnik, čisti je, i kao uvijek na kraju ljubavi, ljubi u čelo. Da, tek sad se prisjetila te njegove ritualne geste, poljupca u čelo, koji znači, sve je bilo sjajno, ili, ti si najbolja, ili, tebe volim, ili, tvoj sam.
Poslije goli pričaju o banalnostima, do onoga časa kad M. počinje citirati njezine stihove, stihove koje zbiljski i svjesno nije bila njemu posvećivala ali za kojima stoji njegova figura kao neka nezaobilazna ikona, onako kako joj je znao čitati stihove Crnjanskoga ili Rimbauda, Tina ili Bloka, i tu Christine počinje plakati, kao dijete, koje nitko nije zaštitio a ono ništa nije ukralo, on joj tepa onim njihovim šiframa, kao u ruskim romanima, Pomilujte, Njetočka Njezvanova, ne ljutite se na mene koji vas znam, tek te milosti postaju neutješne, stvarno nitko ju tako nije znao kao M., nitko pogađao njene misli i prije nego ih izgovori, nitko je ne umije ni utješiti kao što to tako filigranski on čini, a opet, nitko je nije tako propisno udesio kao on , ne štedeći je ni jedne izdaje, ni jedne prijevare.
Najednom Christini nešto kao bljesne, i vrati joj se sva milina ove veze ali i njena sva gorčina, i počinje se oblačiti, izvlačeći se na nastavu koju mora još kasno poslijepodne održati. M. shvaća da je pretjerao stihovima, nije htio izazvati bujicu osjećaja, ali sad kasno je, nema je čime zadržati, ona više nije njegova ako on i jest njen zauvijek, kako sebi ponavlja prije spavanja i u onom dozlaboga lošem braku u kojem je zato što ima dijete i zato da ne bude sam, nije on hrabar kao Christine da se nosi s bolešću i živi sam, nema on te petlje, on je jedan obični stari licemjer, upropastio je i sebi i Christine život, uništio njihove mladosti, jedan obični farizej, nuklearni fizičar koji zna o neutronskoj bombi više nego o ženi koju voli, ili kako reče Danilo Kiš, sreo je devojku koju će voleti ceo život, koliko joj je samo to puta citirao, bogzna sjeća li se više toga, s koliko je muke preživio sve ove godine kad mu se više Christine nije javljala nakon što joj je bio rekao da ima bebu, kako ju je samo strijeljao riječima, prisjetio se onih Quasimodovih stihova: Solo che amore ti colpisce bene nelle viscere, Samo što će ti ljubav dobro pogoditi nutrinu...
Zamijetio je da Christine boji kosu u onu njenu kestenjastu nijansu, ali da nema gotovo nijednu boru, da se kao ni prije i ne šminka, malo ruža na usnama i diskretni deodorans, prisjetio se njene baršunske kože koju je sanjao sve ove godine, ona svilenkasta put, da mu se bilo nasititi te mekoće, da su joj usne jednako medne kao u onoj sevdalinki koju je tako zavolio dok je bio u vojsci i naučio je od Bosanaca, ona brižno depilirana koža na svim pregibima, na preponama, one dojke velike kao kokos s bradavicama tamnim dugamadima, sjeća se kako se jednom naljutila kad joj je poslije ljubavi rekao da je ona enciklopedijski tip za ženu, da su je trebali citirati i preslikati kao genotip, kako se bila samo razgoropadila, grudi su joj uvijek smetale kad bi potrčala, on bi je zezao, a on je volio te široke bokove nad kojima se raspoznavala plitka duga udolina kičme, ono čvrsto meso djevojke zadržala je i sada na pragu pedesetih, koliko se puta tjedno ševi, pomislio je, voli li svoga ljubavnika ili samo misli da ga voli, ima li samo jednoga ili više njih, dobro je on zna, ona ustvari prezire muškarce, troši ih kao sapun, jednom mu je to rekla, možda samo zato da ga napravi ljubomornim, ali ona isto tako nikad ne laže, nikad je nije uhvatio ni u laži ni u nevjeri, zamjećuje da nije nikad ni prestao živjeti s Christine, da je ustvari s njom a ne s onom Dosadom u braku, dobro pamti svaki utor na toj koži, svaku ogrebotinu, svaki ožiljak, kako ne bi kad ih stalno priziva u mislima, one široke jagodične kosti na licu koje se smiju i cakle zajedno s očima tamne mačke, oči kao prorezi na licu zasvođene tamnim metlicama trepavica, te žute mačje oči koje ne trebaju šminku, oni dugi prsti, kao u Davičove Hane, kao sveće što u čiraku gore, i taj joj je stih često citirao, i grudi, bibavo more, posebno je volio njene modre ljetne haljine od krepmarokena ili žoržeta, što su ih isticale, slušali bi koncert u klaustru kakva samostana a on bi se toliko uzbudio da ne bi mogao čekati da Kalilargom dođu do stana pa da otpusti dizgine i da maha svojoj požudi, ustvari ga nijedna žena kasnije nije uzbuđivala kao Christine, nijedna nije bila tako šutljiva, a to je u njoj bilo ono što je bilo najženstvenije, ona penelopinska šutnja kojom prelazi nakon njegovih kašnjenja, izbivanja, engleskih stipendija, nikad mu nije ni riječju prigovorila, oćutala je i onda kad joj je vrlo nespretno ispričao i izlet s nekom Mađaricom na Balatonu, pogledala ga je onom grčkom tragičkom vjernošću i nastavila da krpi njegove traperice, o kako je volio te duge, duge prste bademastih noktiju koje je njegovala samo bezbojnim lakom, kako joj to ne dosadi pitao se, onako valjda kako joj ni ja ne dosadim a dosadan sam i perverzan, o koliko ju je puta iskušavao, koliko puta postavljao zamke, Christine bi otrpjela nekom samo njoj znanom snagom, veličanstvenom i zastrašujućom istodobno.
Sad ju je vidio kako se oblači, i da je barem donekle zadrži, ponudio joj je večeru vani, nakon nastave. A kad ga je je odbila, ponovo se osjetio napušten i osamljen kao onog kasnog rujanskog dana kad ju je čekao u predvorju suda s buketom krvavih georgina, i kad su dobili oboje presudu Uime naroda, kojom se njihov brak poništava, i kojom su slobodni jedno od drugoga, kao đavo od tamjana, kao Bog od pogana.
Christine je navukla svoj svijetli ogrtač u boji pepela, poljubila M. u usta jednostavnim poljupcem i izašla u meko predvečerje. U grudima joj je tukao bubanj, ustvari je bila ljuta na sebe, klecala su joj koljena od umora i užasa, ne zato što je popustila M. nego zato što ga je napustila, što je sve ove godine provela bez njega, bez njega koji ju je znao, bez njega kojeg je znala. S muškarcima koji joj nisu ništa značili, ništa ili gotovo ništa, što ga je dovela pred svršen čin odlukom da se razvede, jer stradavala je u njegovim odsustvima od čežnje, a nije imala snage razgovarati s njime o tome, jer je poštovala ljudsku slobodu, jer ljubiti za nju značilo je ne zarobljavati, i jer nije htjela biti njegov ni jedini ni zadnji izbor. Mirisalo je na kišu.

Knjiga petnaesta ili O stilu
Antiroman-roman koji ima crte suprotne karakteristikama romanesknog izražavanja: ne posjeduje zaokruženu radnju, jasno ocrtane događaje i razvijenu socijalno-psihološku motivaciju.Opća karakteristika tih djela je izraz osjećanja života kao ništavila i besmisla, dosljedno provedenog u svim izražajnim sredstvima. Može označavati i one romane u kojima su esejistički i lirsko-meditativni elementi znatno naglašeniji od epskih.Wirginia Woolf govorila je o modernom romanu kao djelu koje će davati "više obrise nego pojedinosti" i prije svega " odnos svijesti prema općim idejama i njene monologe u samoći".
Zamijetila je da se prolazeći iz kuhinjice, nad tekst nadnosi I. i kao kroz zube cijedi:
To će ti biti običan ljubić. Ne sasvim običan uzvraća. No dobro, neobičan ili vrlo, vrlo neobičan, ali lju-bić, uzvrati on jetko, ne štedeći je. Što te briga, viknula je za njim, to je moj roman a ne tvoj, i što ti tu uopće imaš biti, ništa nego prvi čitatelj, kad ga završim zamolit ću te za dobronamjernu, prijateljsku recenziju, ništa više. Osjetila je da se zajapurila, ne toliko od primjedbe nego od sadržaja koji je mogao pročitati, koji je mogao obezvrijediti svojim artističkim ambicijama njen -kako da ga nazove prilježnik, milosnik, konkubin, ili jednostavno američki, prijatelj- kad sam nije pisac već kritičar, zašto da čita njene studentske memoare, zašto da zna povijest njenih strasti, nikad mu o njima nije uostalom ni pričala, tako je željela biti sama, tako bi ga svojski rado izbacila iz stana, iz života, iz njihovih vječnih teorijskih rasprava, on je jedan obični pignolo, uvijek traži dlaku u jajetu i dabome, traži i pronalazi.
I. koji u ovom tekstu nema ni svoje puno ime nego inicijal, kao da je fratar u nekom samostanu, bio je stvarno opsjednut s Christine. Zavolio ju je takoreći od prvoga susreta u velikoj auli knjižnice kad su apsurdno, tražili istoga autora, rekli su gotovo u isti čas, dva lica traže autora, poslije su odlazili na pogačice sa čvarcima i pivo, on bi pio crveno, ona crno pivo, raspravljali književnoteorijske teme, razmjenjivali knjige, otkrivali nova imena, izvore, prijevode, posuđivali međusobno talijanske kritičare i filozofe, i konačno, počeli zajedno odlaziti u kino. Christine je I. jedva namolila, on je tako komotan, voli video, htio je da gledaju posuđene filmove, ona nikako nije pristajala, htjela se vratiti svojim sedamdesetima, kad je bila studentica, ponovo je uvela odlaske u Kinoteku, žučno bi raspravljali poslije, on nije volio Bergmana ni Pasolinija, smatrao ih je stilski odviše markiranima, ona mu je otkrila njemačku redateljicu Margarett fon Trotta, jer on je bio par godina mlađi, dovoljno da propusti velike i crne valove filma, odmah je nanjušio njen talent, poticao je da piše, kritizirao njenu esejistiku kao previše personalističku, o kako ju je dobro razumio, trebalo je tu ženskost smjestiti u filozofski okvir, govorio je neprestano o supstanciji koja joj izmiče u pismu, ona bi uzvraćala žestoko, ako ti tu ne vidiš supstanciju onda si lud, htio je reći, da lud, ali za tobom, ali ne bi joj to bio rekao ni za živu glavu, znao je on dobro Christininu prirodu, ona voli samo nemoguće, ono što se nije dogodilo, ona je poetski tip, ona bježi pred činjenicama, dosta ih je bilo tvrdih i neupitnih u njenu životu, o kako voli tu svoju družicu što mu izmiče kad najbolje je , već joj je dao do znanja koliko je njen kad joj je rekao da je uvijek doma, bilo što da joj treba, to je kao da se zavjetovao, i premda je bila riječ o enciklopedijskome radu, ona je dobro shvatila aluziju, ali ona je ta koja neće ovu ljubav, jer voli odgađanje, jer više od godine bili su na vi, jer kad zagusti u razgovoru ona prelazi brzo na talijanski da bi se vadila na zamke tog jezika, o kako je lukava, furba, govorio bi u mislima obraćajući joj se, tu sei furba, tu fuggi, lukava si, jer bježiš. Ipak, nikad ga nije upotrebljavala, ničime nije instrumentalizirala njihovu vezu, znao je da mu je sklona, i ako bude strpljiv, bit će uz nju, prije ili poslije, prima o poi, prima o poi.

Knjiga šesnaesta
Majka joj je rekla, Nisam znala da je Nabokov predavao na sveučilištu, Da, uzvrati Christine, emigranti u Americi ili love ribu ili predaju rusku literaturu Amerima tvrdih ušiju. Vrijeme se komešalo kao pred oluju, pa zar ti ne voliš ovakvo nevrijeme, Da, reče Christine, volim ali na Sredozemlju, tamo se ne bojim, tamo je sve elementarno i nekako čisto, i kad je sivilo ono je funkcionalno, kao u Turnerovu slikarstvu, razumiješ li mama, ili me zezaš sad dok pišem i skrećeš mi pažnju nekim tricama.
Majka napući usne kao neka šiparica i izađe iz studija u kojem je šumio kompjuter i mirisalo je na plin, Kao u logoru, promrmljala je s vratiju, da kao u logoru, ponovi u sebi Christine, mi i jesmo u logoru, mi smo zatočenice, mi smo zatočnici mrijet naviknuti kako to lijepo kaže hrvatski romantični pjesnik, samo se pravimo da živimo liberalnu farsu, samo gluvarimo kako to kaže čaršija, okađujemo se moralnim imperativima, mi smo drolje i fašisti, nema nam druge nego prignuti glavu pred režimom, moji đaci već salutiraju podižući desnicu, Da, ali ti bar imaš strast literature, I možda mi više ništa ne znači, možda mi više i ne treba, uzvraća tjeskobno Christine, vani sivo nebo postaje čelično plavo pa pepeljasto, pa ponovo prozračno i svijetlo kao dno bakrene posude koju je baba oprala nakon tepsije.
Kako je voljela to jelo, janjetina, mladi krumpir i luk s paprikom, pa pokriveno sačem, pa poslije sir na kalape, prvo prokletijski pa sjenički, pa onog vina tamnog kao tinta, pa one stambolske baklave, ili o slavi, koljivo, kuhana pšenica s korom naranče i šlagom, ili tufahije, pečene jabuke punjene orasima, o bože dragi, tko da pobroji dragosti toga djetinjstva, koje ne prestaje da traje nego se kao neka velika cirkuska šatra širi i prekriva sva druga iskustva, nadmašujući ih i čuvajući istodobno.
Bila je nedjelja i sparina je vladala svime, kao neka gusta želatina u koju su uronjena bića i pojave. Muškarac na trećem katu zgrade preko puta razgrnuo je zavjese na prozoru i vidjelo se da je u potkošulji. Kao ovlaš počešao se po svojim dlakavim prsima, i Christine je zamijetila da osim cigarete ima i čačkalicu, kojom se igrao onom odvratnom gestom zasićenog muškarca koji predahnjuje između popodnevne ševe i prijenosa televizijske utakmice. Skoro da mu je drugo važnije od prvoga, jer žena mu je svakoga dana na dohvat ruke, a nogometno prvenstvo samo jednom u sezoni. Rijetko je fantazirala o životima običnih parova, osim ovako s ljeta kad bi joj se nudili takoreći uneseni u njen prostor, kako razmjenjuju milosti. Mislila je, govore li brutalnosti u ljubavnome činu, jesu li vulgarni ili kičasti, ljube li se uopće dok vode ljubav, kad se žene počinju dosađivati, je li to onda kad vodeći ljubav s mužem počinju misliti o kolegi s posla, kakva je pokora biti katolik i imati čopor djece kao što ih ima ovaj runjavi prekoputa, koliko mu treba da svrši, zna li odgađati ekstazu, drka li kad mu je žena na službenom putu ili se jebe sa svojom tajnicom, koliko je puta usporedio majčinu i ženinu kuhinju, govori li gadosti o svojim kolegama, bi li izdao druga u logoru da je bio u ratu, takva su pitanja zaokupljala Christininu pažnju, ona slatka i nedotupava dokolica koja se naslađuje znatiželjom umjesto da zuri u lijepe susjedske vrtove, jedan od njih je bio uređen kao engleski park, sa šišanom travom, i njegovi su vlasnici kupili vilu od rođaka njene stare profesorice, koja joj je predavala u gimnaziji povijest umjetnosti, bila je dosadna i starinska, s onim očima koje su bile kao presađene s lica njene kuje, tužnima i nadolje, kao kineskima, ovo su bili izgleda neki umjetnici, fotografi, obogatili su se u Lombardiji, nejasno joj je odakle im tolike pare da kupe mali dvorac u susjedstvu, nasljednici su ga cijenili vrtoglavo basnoslovno, kako je samo vila bila zapuštena, dali su izgleda nešto malo manje od milijun maraka.
Milijun brajko, rekao bi njen stric Đorđija dok fitilji karticu s duhanom i pruža joj da sama zatvori smotuljak. Jeste Đoko, uzvraća njena strina, najviša od karijatida u njenoj porodici, razumiješ li ti, milion maraka, Ama, čujem ženo, ali ne mogu da shvatim, milion suve pare, okle im. Christinin je stric s imenom Đorđija, kao što je naziv jednog poznatog Platonova dijaloga,veći dio života radio kao magaciner, prenosio građevinski materijal s kamiona u skladište, žicu, opeke, vreće cementa, pločice, i bio jedan od mnogih suvremenih robova, robova socijalizma. Kao mladić visio je u kanjonu Platija, i svatko tko je putovao tom zastrašujućom cestom zna što znači visiti nad ponorom u kojem se čuju virovi Morače. Usijecao je mine da bi se razorio kamen i stvorio prostor za magistralu, o kako mu je bilo visiti vezan užadima nad kanjonom i čekati da mu kaže netko odozgo, Mooože, pa da napuni dinamitom stijene i kasnije, zaštićen, zatvori uši da mu ne bi eksplozija raznijela sluh.
Strašna je bila storija siromaštva u njenoj familiji s očeve strane, to je čitava saga, pričao joj je otac da su u djetinjstvu, da bi se svi mogli najesti bijelili i solili mlijeko uz kačamak, jer zabijeliti je značilo dodati vode, a osoliti, stvoriti osjećaj sitosti, dok im je otac, njen djed s kršćanskim imenom Blagota, da bi zavarao glad stavljao učkurom vezan plitki kamen preko stomaka, toliko je trpeza bila skromna. Čak i kod njenoga oca i njegova drugoga brata, usjekao se taj osjećaj milosrđa prema drugima, nikad nisu bacali hranu, i kad bi započinjali obrok ili ga završavali, poljubili bi, u znak zahvalnosti koricu hljeba. Poslije kad su njih dvojica zajedno gradili kuću na moru, dva stana pod istim krovom i s posebnim ulazima, očev brat koji je bio vješt gradnji i zidanju, dugo nakon što su završili kameni ljetnikovac, nakon poslijepodnevne kafe uzimao bi čekić i ispravljao velike klinove koji su ostajali ili iskrsavali nakon godina kao školjke koje je naplavljivalo more. Nikad nije shvaćala, imao je solidan posao, već je bio ravnatelj neke seoske škole, što ga je to gonilo da ravna eksere, da kucka onim svojim dugim prstima neimara vraćajući im početnu ravninu, i kamo je konačno slagao te zarđale čavle, za što ih rabio, gdje zabijao?
Onda se sjetila one fraze, Klin se klinom izbija, koju bi joj navodila majka kad god bi bila u nekoj ljubavnoj krizi, i tugovala. Ona je bila zadrta feministica, makar samo teorijski, držala je muškarce nužnim zlom, odbacivala ih kao višak, onako kako to zdušno rade frenetične revolucionarke. Christine naprotiv, vezala se uz svakoga s kim bi spavala ili u koga bi se zagledala, onim sponama jedinca koji traži bratstvo, a ne ljubavništvo, prijateljstvo a tek onda zagrljaj.

Knjiga sedamnaesta ili Niske metafora
Metafora i simbol se tako tradicionalno smatraju figurama koje čine organsku, samostalnu i potpuniju cjelinu, te omogućuju značenje. Nasuprot njima su figure alegorije i metonimije koje same govore o odvojenosti... Metafora, sa svojim osobinama sličnosti i analogije, je figura koja omogućava kreativnu imaginaciju, jedinstvo osjećaja i misli.
Politika egzila, bio je zadnji tekst koji joj je I. posudio da čita. Anzi, fotokopirao, ponio knjigu, izložio se radu vremena i bitka, mislio na nju, platio kopije pozamašnjeg svežnja tekstova, da sljedeći će joj puta skenirati s Interneta neki kraći tekst istoga autora što ga je recentnoga bio našao, o kako mu je drago kad može raditi sa svoju Prvomučenicu kako ju je zvao u sebi, jer ona je voljela svoju svetačku figuru, jednom mu je na izletu u kartuziju zažareno pričala o srednjovjekovnim manastirima na Halkidici, vidio je tada da joj se oči cakle, kao da sniva.
Ujutro je nazvala orangutana P., jer nagovorio je bio stari prijatelj i sam pisac: Što da ti stoje tri knjige eseja u ladici? Prijatelj pisac bio ju je zvao da vidi, jer ogromna je dubina tvoje osame, nakon što sam pročitao zadnje tvoje eseje, kako izlaziš na kraj s time, Pišem, odgovorila je vedro Christine, i dok pišem o tome sve je u redu. Onda ju je razuvjeravao kako razlog tolikoj usamljenosti i izopćenosti nije u krvnim zrncima nego u osjećaju nelagode koji svaki umjetnik ima, a ona je slušala te floskule, te aporije, kao što dijete sluša dosadnu lekciju o Tri kralja ili neku drugu storiju iz vjeronauka, i kako se uopće slušaju dogme s rezignacijom i određenim odsustvom bića. Da, sljedećeg dana nazvala je orangutana koji je zarađivao na piscima tako da im ne plati ni centa honorara a sam kupuje hacijende po Istri i poslije ih restaurira za nove stotine tisućica maraka, o kako se razjario orangutan koji je naslijedio ime i grb a bio je Morlak iz zaleđa, kad je kao usput napomenula da joj je Š. prijatelj i da on prvi čita njene rukopise.
Odgovorio je jetko ponavljajući tri puta, Ali mi se nismo razumjeli, Vi ste pobrkali relacije, Vi mene trebate a ne ja Vas, ja bar dva mjeseca neću pročitati vaš tekst, jer relacija je među nama takva da Vi o meni ovisite. Che merda, pomislila je Christine slušajući kako joj odjekuje pljuvačka toga tipa, bila je nekako mokra od silne pišaline njegove, ponašao se histerično k'o da ima neku mentalnu mengu, to je poslije i rekla Š. neka ju ispere ili stavi uložak, samo neka nju ne jebe u mozak, na kraju je naduvanoj veličini, lažnoj veličini, metan-butan-etan-propan-orangutan sasula, izravno tonom drskim i povisokim: Ne dopuštam nikome, ni svojim šefovima da razgovaraju tim tonom sa mnom, bila je krajnje drska, mislila je Otkad ti ga niko nije popušio do zove, kako si bidan tako ćelav i kratkovidan iza tih debelih cvikera, kako ću ti prosuti tu opraznu tintaru, ti ne ovisiš o meni a od koga živiš i na čiji račun nego na račun pisaca, sjetila se kako se kočoperio po novinama s bakinom secesijskom bibliotekom, ni svoj jezik ne zna a ne koji strani, mumlja zvijer a ne govori, ruje rilom one svoje nazalne glasove, drkadžija koja ne zna odlagati nego odmah svrši, sigurno slini svojoj ženki u skutove kad ustanovi da ga ova vara, sigurno mu curi po neurednoj i nepoštucanoj bradi masna juha koju srče svojim slavnim srebrnim escajgom koji je i koncipiran za one velike žvale zvijeri, on nikad ništa suvislo nije ni napisao, sjeća li se itko ijednog njegovog teksta, one svoje promocijske govore čita, a kad pokušava misliti počinje s političkim tiradama neukusnim dozlaboga, misli ako je završio filozofiju da je vičan filozofskoj prozi, sigurno pati od zatvora i podriguje debelo nakon svakog ždranja, i kad god mu to okolnosti dopuštaju nosi traperice bez donjih gaća, možeš misliti mirisa i vonjeva, i onih noktiju koje gricka do kosti, jer više ne smije pred ženom ni cuclati svoju lulu od morske pjene, o nesretnika, nevoljnika koji posjećuje bjelosvjetske sajmove knjiga a ne zna dvije sastaviti, koji se našao u nebranu grožđu umjetničke elite a da nije bilo bosanskih ratova i vukovarske tragedije i onog famoznog mađarskog Žida koji se razbacuje lovom, ne bi nikad imao ni knjižaru, ni papirnicu a nekmoli izdavačku kuću u koju zaviruju i dugi nosevi francuskih novih filozofa. Fuj, do neba fuj, i tradicija tisućljetnog europejstva, i bake cirkusantice, i cimerfrajle, i engleski te-čajevi i trgovina tuđom krvlju, fuj, govnovalj , ližisahan, čankoliz, reptil koji se još nije ni uspravio, vukodlak. Christine je očajna, ne pomaže joj ni topla čokolada u pubu, ni cunjanje po dućanima, ni isprobavanje nove kolekcije kozmetike u novoj apoteci, niti kupovina sireva s gljivicama koje voli, ništa od malograđanskih govnarija kojima se izlaže, vraća se kući ojađena i jede borovnice s jogurtom začinjene cimetom i vanilijom, bulji u olujno modrosivo nebo i misli o ništarijama kao što je ova potonja.
Sljedeći korak, misli, bit će ohlađivanje svih liblinga, i I. i V. i M. , svi će na led, u Sibir, na ledenjake, među fjordove, na minus pedeset. Sve svoje relacije s muškarcima stavlja ad acta, jer jedino je tako, kao i s djecom, moguće dobiti kutak pažnje.
Pogledala je kroz prozor, dvoje mladih ljudi svađalo se krvnički, kao mladi par koji je pri kraju mjeseca ostao bez love. A kad je muškarac nasrnuo na ženu, i ova pobjegla gestom mačke, njoj je zamalo došlo da zaplače. Uvijek ista storija, ista pjesma, pomisli dok je navlačila zavjese.
Htjela je pisati u malome studiju koji je rekonstrukcijom napravila od asimetrične kuhinje, prije nego sunce upre s balkonskih vratiju, balkanskih vratiju pomisli, ta pet kilometar odavde je Slovenija i Evropa, prije nego postane nepodnošljivo vruće i sparno u kuhinji i u balkanskoj pržionici. Doduše, obično bi nakon četiri spustila rebrenice i ostajalo bi za prirodno svjetlo jedan prozor u kojem je cijelog proljeća cvjetao hibiscus. Voljela je to vermeerovsko jantarsko svjetlo koje bi s kasnijim poslijepodnevnim satima pretapalo u gušće, rembrandtovsko, boje marelice ili boje starog zlata, već zasićeno od dana, od prašine, od strasti koje dišu u njemu, tom velikom zračnom jastuku, toj velikoj nebeskoj tvrđi boje terakote.

Knjiga osamnaesta ili Bijeg od slobode
Oko podneva se vraćala snuždena s kave u pubu, jer je već počela sumnjati da se u seriji samoubojstava što kruže gradom stradao i jedan divni plavi mladić u kojeg je bila bezinteresno zaljubljena još od početka rata, evo već desetak godina. I baš dok je prelazila najapsurdnije raskršće u gradu, sretne mladca koji nehajno šetaše s rukama u džepovima i pogledom zakrivenim iza tamnih, biciklističkih naočala. O kako je bila sretna, zurila je drsko u dječaka, prisjećajući se kako je on bio smušen kad bi zamijetio da ga gleda u autobusu, tada bi im vožnja prekratko trajala, sjedala bi obično uz njega, on je zauzimao vanjsko od dva sjedišta da je može propustiti do prozora, kako je bio jednostavan u svome đubretarcu američke vojske i s ruksakom čvrsto upletenim, onih očiju laneta koje strepi pred lovcem, kako je samo treptao, gotovo da je osjećala njegovo bilo u pretoplom autobusu, imao je usne lijepo krojene, kao dva divna čamca spojena niskom sedefastih zubi, kako je imao samo širok osmijeh kad bi razgovarao sa znancima koji su stajali nad njima. Oboje su išli u školu, ona predavati, on učiti, Christine se nimalo nije sramila ove tajne strasti koju je njegovala, koju ju ćutila za ovog ljepotana plave krvi, mora da je princ, samo su plemići ovako duševni i lijepi, dvadesetak godina među njima brisala bi mekom granicom sličnosti dvaju nježnih bića koja su namijenjena jedno drugome bez obzira što se u tjelesnom dodiru neće nikada naći, dobro su oboje znali da ima nešto što premašuje i samo tijelo, da ljubav sama ispunja milinom kao staklene posude medom, da će ostati odani jedno drugome i kad budu u različitim ljubavnim parovima, da ništa ne može isključiti ili obezvrijediti ovu čistu ljubav, l' amour pur, koja im se objavila kao neko dvostruko uzašašće, njima i ne trebaju crkve, jedno su drugome hram sveti, nikad nisu prozborili ni riječi a koliko su puta samo šutke razgovarali, izmjenjujući zagrljaje s onim nedužnim izjavama ljubavi koje su nijeme koliko i veličanstvene.
Nikad nije vidjela ljepše biće, ni u slikarstvu ni na filmu, osjećala se tako mannovski, ponekad nemoćno i ojađeno, jer ova joj se ljubav činila sudbinskom, ljubav koja preobražava jer je sama preobražaj, nikad nikome nije spomenula ništa o ovoj dubokoj naklonosti, nitko ništa nije znao a imala je ponekad osjećaj da cijeli svemir bruji njihovu žudnju, orkestrirajući harmonije na tisućama žica gitare ili klavičembala.
U bolnici, prisjeća se, mirisalo je na zasopljen konjski znoj, na kemikalije i na onaj ustajali miris bolničke kuhinje koji se miješao s mirisom instrumenata, injekcija, struje, elektrošokova. Bila je to njena treća ili četvrta večer u bolnici, i ona strašna težnja da se otme, da pobjegne odjelu pod ključem ukazala joj se u času, kad je tamnokosa sestra Lidija zaboravila zaključati vrata koja su odvajala sestrinsku sobu od slobode: u ambulantu je ušla pod izlikom da se raspita o tome mogu li njeni roditelji telefonirati, a izašla je u suprotnom smjeru u času kad je jedna od sestara pošla prema bolesničkim sobama da podijeli lijekove. Kako je dobro poznavala bolnicu u kojoj se njen otac dijalizirao, u času se našla na ulaznim vratima, osjetivši onaj nenadmašni okus slobode u magličastoj jesenskoj večeri.
I sad kad zazove to sjećanje biva tako da joj ta uspomena daruje neku slatku jezu apsolutne slobode, ponajprije slobode od institucije u kojoj smo bili mučeni i zatočeni, osuđivani i kažnjavani, slušali ili polagali ispite, onaj osjećaj posvemašnjeg slobodnog disanja , čuvstvo pristajanja na svijet i posvajanja svijeta, onaj dragocjeni mirluh zrele kontinentalne jeseni što znači jednakost i puninu bića, beskrajno iskustvo ljudskosti i samo ovlaš, i samo kao diskretni akcent, prvu pomisao na smrt, onako kako prva sijeda vlas poremeti jedinstveni kolorit kose.
U času se stvorila sestra Lidija uz nju, baš dok je stopirala neki crveni stojadin dok je turirao pred portom, i grubom, čvrstom kretnjom je obujmila oko nadlaktice, vukući je natrag u zgradu.
O kako je bila očajna Christine, kako ojađena i postiđena, spontana jednostavna šansa da barem jedne večeri šmugne, kao maca, kući, i okusi od kuhanog kestenja i mošta, propala je u vodu, neslavno kao bijeg zarobljenice iz logora, koju su presreli snažni, žarki reflektori-izdajice.
Kazna što je uslijedila bila je jedna od najbolnijih: još iste večeri stavili su je u stezulju. Znate li što to znači? Mlado ljudsko biće, puno snage i erosa kazniti svezivanjem ruku u slijepe rukave koje su vam prekrižili na prsima a na ležima zapetljali vrpcama u nerazrješiv čvor. Nema te drame, te antičke tragedije koja ima motiv donekle sličan po svojoj apokaliptičnosti motivu stezulje. Čovječanstvo uostalom nije izmislilo ništa gore, ništa što bi više unižavalo ljudskost od sramotne
stezulje: ni giljotinu, ni električnu stolicu, ni hidrogensku bombu. Ovo je najčudovišnije desadeovsko sredstvo ponižavanja, koje nema paragona u svemirskoj proizvodnji zla.
I neka su prokleti svi liječnici, kaže Christine u sebi tonom sibile, koji su ikad, makar i samo jednom ordinirali duševnome bolesniku stezulju, prokleti da su čini njihovi i djela njihova i sudbine njihove. Brblja ona sebi u bradu ovu nihilističku brojanicu, bez straha i s osjećajem potpune ljudske odgovornosti. Govori ona ovo iz straha tijela koje je drhturilo povrijeđeno i svedeno na zvijer, tijela koje pamti svaki dodir pa i slijepi dodir košulje-šišmiša. Tijela koje je željno dodira i ljubavi a ne stezanja i progona: ni u jednom konclogoru, koliko zna, nije bilo stezulja. Humanističko i naše, dvadeseto stoljeće rabilo ih je kao sredstvo duševne higijene, kao uložak duhu koji krvari, kao upijač suzama koje prosiplje nesretnik svezan kao najgori heretik. Ni crkva u svojim progonima vještica i spaljivanju njihovu nije ih prethodno vezala u luđačku košulju. Niti su suci najcrnje naciste vezivali u nurnberškome zatvore u košulje u kojima se ne bi mogli micati, i koje želiš rastvoriti kao crv koji se promeće u leptira iz larve, iz koje se probija do slobode. Nikad nije doživjela ništa užasnije, ništa što više ponižava, i što sasvim, apsolutno briše ljudsko dostojanstvo. I nikada kasnije nije čula da je i jedan jedini dan u godini, u besmislenim kalendarima pseudohumanizma, posvećen borbi protiv zlostavljanja duševnih bolesnika.
Stidi se svijete, stidi, gadni svijete, već usklikuje Christine egzaltirano, koji o sebi misliš da si svjetlost, do neba i gromovnika, do bogova-grobova, do olimpskih čudovišta, stidi se i srami bestidni svijete, koji dopuštaš da najduševniji stvor tvoj zlopati se kao najzloglasniji prorok, svezan u nemoć i apsurd, u poniženje i pljuvačku, u bezdan svoga očajanja...
Stezulja se svezuje obično nakon što se ruke čovjeka kojeg vežeš uvuku u zašivene rukave duge košulje bez ovratnika i dugmadi.Na takvim su rubovima rukava žniranci. Dovoljno su dugi da unakrsno svezane ruke na leđima ili na trbuhu vezuju uz onu drugu stranu tijela, tako da zarezuje na mjestima koja trpe najveću tenziju ranjene zvijeri. Stezulja ima onaj odvratni mirluh na indiferentni miris jeftinoga bolničkoga praška za rublje, i okrzana je oko rukava s neuredno dvostruko opšivenim rubovima. Postoji nekoliko modela ovih velikih benkica za usplahirane nesretnike u dušegupkama. Od grubljeg ili finijeg platna, izrađene od prirodnih ili sve češće, umjetnih tkanina, a izrađuju ih, kojeg li cinizma, pacijentice, koje su na radnoj terapiji u paviljonima preko puta: švelje koje su tek koji tjedan prije ležale i same u stezuljama.
Možda bi trebalo napisati roman o stvarima, reistički, tako da se preuzme eho koji one proizvode na nas, onako kako je vatra odložena u kruhu ili voda u ledenjaku. Jedna od takvih stvari je stezulja. Luđačka košulja. Ljudi se ponajprije dijele ne, na dobre i zle, muškarce i žene, fašiste i ljevičare, već na one koji jesu i koji, bogme nisu iskusili užasan doživljaj stezulje, na onekoji jesu i na one koji nikada nisu bili u stezulji.Uostalom, i drugačije gledano, to je možda jedina legitimna dioba među njima. Naravno, to ne znači da su svi koji su bili u stezulji duhom bolesni, a o ni drugi duhovno zdravi. Ne, samo im je karma različita, i prvi se razlikuju od drugih po tome što dobro znaju što znači imati prisilnu i tuđu kožu povrh vlastite, ubijeljenu kao kreč, a biti pritom obučen kao beba s vezicama na leđima.
Njen je kroj, jednostavan, kao široko slovo T . Kako rekoh, sva je mudrost u navlačenju rukava.Sad mi se čini da postoje čak dva modela stezulje, jedan s rukavima koji se navuku i s rukama koje se prekrste na grudima, i onaj drugi, prekriženim na leđima. Jednom sam je prilikom ukrala, kao uspomenu na historiju beščašća, a onda je netragom nestala iz mojeg dugačkog ormara. Dakle, stezulja je najčešće bijela, isprana od upotrebe, ili čak zakrpljena ovalnim ovratnikom. Odrasla osoba u njoj, dok leži, liči na bebu, kojoj su priljubili ruke na torzo, i koja spava dubokim snom zadriglog mornara.
Kako se zaradi stezulja: vidi gore. Osim toga, ponekad je dovoljno da si stanovnik neke sobe s visokim brojem, najbolje, dvanaestice. Tamo su akutni i najteži slučajevi kojima je uz ludilo priključena još neka teža fizička bolest ili mana. U toj ti je sobi garantiran krevet i bljutavi obrok tri puta dnevno. Kako si omamljen injekcijama i konjskim dozama sedativa, u neko vrijeme moraš ustati da pustiš vodu, da se pomokriš. Ali, jok! Dežurna inkvizitorica pazi da ne budeš kojim slučajem prebučna ili da ne tražiš mamu, jer tada ti je znaj, stezulja izvjesna koliko i pomrčina, koliko i liječnički cinizam.
Pišeš li, pita tiho majka s vratiju, obučena u novu kućnu haljinu, karmin crvene boje. Da, uzvraćam tiše, ne dižući glavu s tastature. Izvrgavam se očaju, mislim šutke u sebi, a nužnost da izatkam Christininu sudbinu jača je i od umora i od potrebe za hranom i snom, jača od egoizma ili vremenskog osjećaja, to je totalni eros kad stvaralaštvo zamjenjuje egzistenciju, a priča život. Najedamput, sunce naglo zađe za oblake i kao za neke nenadane pomrčine sve postade strahovito sjenovito.
Možda je ovo početak kraja, možda kraj svijeta, konac povijesti pomisli s nekom sablasnom zebnjom Christine, dok je zaklonjena iza rebrenica promatrala sjenke i ispijala svoju veliku čašu ledene, studene vode.

Knjiga devetnaesta ili Ponovo o užasu
Možda bi trebalo, kažem, napisati roman o stvarima, reistički, tako da se preuzme eho koji proizvode, koji se lijepi za nas s njih, ono što je mladi Šimić zvao odstvarivanjem stvari. Ionako je konzistentnost pisma izgubila svaku šansu, svaku priliku.
O, stezulji univerzalnoj, stezulji, najmonstruoznijem dosegu zapadnog beščašća, jer ni logori se ne daju s njome ravnati, uspoređivati: ta oni su ipak posljedica iracionalnih animoziteta prema rasno drugačijima, oni su koliko god bili jezivi, i sami izvod poremećenih duhova, slijepih u mržnji prema inovjernima.
Stezulja je pak pokušaj racionalnog uma, vjerojatno iluminističkog, da duševno bolnima ograniči i zabrani svaku praksu, svaki dodir, svaku pomisao na vlastitu ljudskost, posebno onu erotsku, najprije i nadasve da se markiraju kao duhom okuženi oni sumašedši, da ih se svede na zvijeri. Da cinizam bude potpun, takve su se stezulje, kako već rekoh, izrađivale u paviljonima za okupacionu terapiju, i šile su ih bolesnice koje su smjele išetati iz paviljona u kojima su liječene ka ovima drugima gdje su, vođene srodnim psihoterapijskim izlišnostima ubijale vrijeme do ručka ili posjeta. Tako bi oslobodile prostor liječnicima da se lakše i komotnije kreću među tzv. težim slučajevima. Znala sam dobro sve orarije, sve rasporede u logorima duha, od prisilnog rada polugladnih pacijentica, do onih popodnevnih sati kad bude se bolesnice omamljene konjskim dozama lijekova, jedva se držeći na nogama, i kad zapitkuju o dobu dana, jer sasvim su izgubile orijentaciju, kad hodaju ukočenih vratova i kao u usporenom filmu, kad zamiriše ona famozna Veeečeraaa ženee!
Dežurna inkvizitorica kažem, neprestance pazi što radiš, i ako to ne činiš u horizontu njenog očekivanja, stezulja ti je sigurna. Pozove dežurnog liječnika koji ima dvostruke podočnjake od nesanice ili rončenja, i on ti ordinira ovu mjeru, koja, pazi, nije krajna, jer tebi se stalno prijeti s Trećim paviljonom ili Peticom gdje su stvarno, ali s t v a r n o bespomoćni slučajevi. Tu si uhvaćen u zamku, jer prema njima, stezulja je za tebe buket radosti, spasonosni pojas.
Dnevnik (lat. diarium), kronološki opis događaja u kojima je autor sudjelovao, u određenom periodu života. Najčešće obuhvaća sudbonosna razdoblja...počinje se njegovati u doba renesanse i baroka, popularnost postiže u XVIII st. U obliku putopisa, ograničen je vremenom putovanja, znatne književnopovijesne i književne vrijednosti.
Početkom XIX vijeka uobičajen je dnevnik u obliku pisama, upućenih jednoj ličnosti. Forma dnevnika, datiranje i oznaka mjesta, upućuje autora na točnost i vjerodostojnost. Ti podaci...mogu poslužiti kao pouzdana građa prilikom naknadnog pisanja autobiografije, memoara ili djela slične prirode.
Mnogobrojni su intimni dnevnici koji sadrže podatke iz ličnog autorovog života pretežno sentimentalne prirode. Ovi dnevnici predstavljaju autorovu ispovijest i nisu namijenjeni objavljivanju. ..Kod darovitih autora stil dnevnika može biti pripovjedački uobličen i predstavljati zanimljivu literaturu.
Da, bez razmišljanja je sjela Christine u svoja mala kola, nakon što ju je prijateljica pozvala da im se, ovećem društvu, pridruži produženom vikendu na moru. Voljela je to mostovanje, ta pemošćenja, kako su ih zvali Milanezi: od četvrtka do nedjelje. Vozila je brzo, onako kako laste lete na jug. U času je, učinilo joj se, prevalila razdaljinu nove ceste koja je skratila put do Primorja na samo sat i po. Preuređena kuća, s vratnicama od kovanoga željeza i modrom drvenarijom vrata i škura neodoljivo ju je podsjećala na vile u Provansi. Neizbježni ružmarin i lavanda davali su gustini mirisa onaj opojni ton gornje, sjeverne granice Juga. Društvo se već bilo okupilo, skoro svo. Četiri para, dvoje djece njenih prijatelja sa svojim zaručništvima, D. i njen muž, Christinini prijatelji iz djetinjstva, i još jedan par Holandeza, poslovnih prijatelja D. muža. Bili su došli tek koji časak prije nje. Duboke velike sobe vile gosotoljubivo su ih sve, prihvatile. Nije se, sa seoske cestice ni vidjelo, koliko je ljetnikovac velik.
Ona je dobila tamni oveći salon na katu, mebliran secesijskim vitrinama i komodama. Stare sablje i kubure, češki kristal i slike predaka, sve je to prije ličilo na Plavi dvor na Cetinju, nego na staru pomorsku kuću.. Tek dvosjed razvučen u polubračni krevet s crnobijelom posteljinom koju je D. već za nju bila prostrla, podsjećala je na nepogrešiv modernistički ukus domaćice. I uz uzglavlje, lampa u obliku cvijeta, na čijem je postolju, starije izdanje Dantea: Vita nuova, u talijanskom prijevodu i latinskom izvorniku, pokazivali su svu visinu stime koju je uživala kod svojih prijatelja.
Zamalo se rasplakala Christine, kad je odložila, podno nogu razvučenoga dvosjeda svoj, kao djevojački ruksak. Dugo nije bila ovdje, više nego dvadeset godina. Svakako, prije nego su D. i R. dobili djecu. Kad su bili još mladi nevjenčani par: on je radio u jednom od brodogradilišta, ona dovršavala studij i pomalo lektorirala stručna izdanja. Da, tada su stanovali u manjoj kući pri moru, a ovamo ju je dovela jednom D. da joj pokaže što joj je zaručnik naslijedio po majčinoj liniji. Kuća je i tada bila lijepa, one neopisive uznositosti kamenih ljepotica, s voltama i oleandrima zalivenim u prstenaste obruče, šternom i ljetnom kužinom. No, bila je derutna, s brodskim podovima koji su škripali po stopalima. Sad su, nakon skoro desetljeća ulaganja i restauratorskih radova, njeni prijatelji napravili pravi mali dvorac. Mogao je stajati u svakom udžbeniku za arhitekturu: kako stvaralački obnoviti baštinu. No, Christine nije imala mnogo vremena za emocije. Trebalo se, kao u ljubiću koji čitaju medicinske sestre dok dežuraju na odjelima intenzivne njege, istuširati i presvući, i sići, božemoj, na večeru.

Knjiga dvadeseta ili Ne vovedi me vo iskušenie
Da, vovede me vo iskušenio mladec na dvaesti godini. Ke go bijem ko kerče, ke go ćeram ot sebe, ću da mu savijem obe u jednu. Balavče eno, on će da me zirka. Podno stepenice na vilu na primorsku, na rivijeru na kvarnersku. Em li mu bogoljuba sotonskoga, će da se naloče na majčino na mleko, još miriše na isto, još balavi, on će u sise da mi pogleduje. Tek što gi ne dodiruje, kolko se naginje dok mi onaj duvan zapalenijem podražuje. A uvatio se u onu crnu limuzinu, ko drugovi rukovodilci na pedesete godini ot dvaesti vek kat sam si go rođena u prestonicu na blakanskata na Srednja si Europa. U masonsku bolnicu na Vinogradskie bregovi, pot koji gi beše i Matoš i Vojnovik i Andrik i sam go Krleža ležali, jali kot tuberkuloznite asteničnite intelektualcite jali kot nabeđeni luđaci pobegavšie ot raznie policie, državnie ili specialnie. Masonska si go loža agramskago numerisanja drži vazda po eden apartmanot na interno odelenije, koj' ima da azilanti i egzilanti, imigranti i emigranti, egzibicionisti i cionisti, drži vo pričuvu, vo sitnie dani kad isti ostavšie bez dinari vo džepovi bez centi vo praznie dlanovi, da gi topal obrok, supicu il' koch, udeli.
U taki som se milieu rodila, ko buduščaja adrianskoga mora sirena koj' će da preplava otrantskie razdaljini, il' skadarskie elegii da ispiše sos mastilo, sos garavu si tintu. Ke bidne crnje ot Crnila na Kole na Čašule.
Balavander, kažujem ti, nabije one đozluke armanskie, i zamišlja da armenskiot ljepotan est, utegne ti se u pantalonke da mu kašika za cipele treba da ubaci onu stvar, istakne si go prema nebu stremeći, koj' da će protuavinosku paljbu sa plotuni da razmenjuje sa kontrolu na letenje, i samo što ne navije na ramena krila ot perje, pa ko suri oro ne poleti put Skadra. Em ti mamicu milenicu, il sestricu golubicu, koj' intaktna svoj si ženik čeka da go otkupi s po miliončeta na evri, on ke da mi pogleduje u pregib na dojke mi mile. Jes' da su mi povelike, jes da jedva grudnjak si najdem, sos broj 95C il' D, al' neću da mi svakiot šmrklivec što si kazuju na zagrebačkuju špicu, zirka u moje mi poprsje časno. Jerbo ot svoj sam telo samo ja gospodar, i ću go dajem na upotrebu i uživanije samo sos srodnie duši i moji si vršnjaci, dopušten preskok na tri si godinice plus oli minus. Ni danka više, razumeš.
Gledi me mali na mleko što čuje se još, i misli se Ženko, nabijem te nakurac, kako bi te salomio ko Turčin janjičara. Bješ tinjedžerče, papučaru bre, koj' si mi ti, zrela li
sam ti majka, ima da bidnem i deveruša na svadbu ti, uostalom, starija sam ti nego majka ti milenica tvoja na dvije na godine. Mamicu ti milenicuu, otrezni se pašče od mene, uzmi si curice pa gi ljubi i grli, mene si ostavi na moje fantazije sredovečne, ću da ljubim svoje si proćelave muškarčine što na duvan i konjak smrde a ne tvoje mlečne zubiće da gledam, balavče si jedno.
Da, uvela sam ga u priču ne na mala vrata, nego na dimnjak ili onaj utor u kuhinjama gdje se nekad stavljao sač, a liče na peći za pizzu. Mladić je ličio na neki od grčkih mitskih likova, pločasti su mu zubi blistali za usnama boje višnje - pazi, nemoj propustiti, to su one višnje što prskaju ekran kompjutera s početka teksta, da bi parabola mogla biti zatvorena – oko mene se snuju dotle znanstvenjački tipovi s dioptrijama do minus sedam, književnoteorijskih noseva, lobotomci raznih profila, FI 5 je upravo slomio onu stvar a brblja da mu param srce, nitko od nas polustoljetnih nije nevin, kontaminirani smo dobro prljavim vremenima u koje nas je uprela pređa neke od antipovijesnih Suđaja, da Parka, baš si dobro pročitao, ne zapinji na srbizmima, njima lomim ovaj led od purizama u koje nas okivaju gutači hrvatske magle, jer previše smo toga prevalili, odviše samljeli, pokvarili želuce, napunili pluća, zalili i zapalili dobro, šampanjizirali bitak, šafranizirali život...

Post scriptum
Rasplet
Osnovna funcija romana je definitivno razrješavanje osnovnih suprotnosti i sukoba stvorenih u zapletu, ali isto tako i uspostavljanje konačno smisaonih odnosa između brojnih događaja i motiva koji su u zapletu stvarali napetost i tražili razrješenje...
Poanta
U književnosti, određeno mjesto teksta na kome se književno djelo kristalizira ili zaokružuje svoj smisao, fragmentarno ili cjelovito.
Pitaš se, Sadisto, što ću sad s Christine: hoću li je izdevetati, kao razmaženu djevčinu, ili ću joj podmetnuti bočicu veronala, da ju ispije u jednom od svojih rastrojstava, ili ću je umetnuti u postelje njenih ljuvenika, da ih krasi i olakšava odmor ratnicima, ili ću je poslati na tečaj samaritanstva, pa da se tamo uči iscjeljivanju drugih, kad već samoj sebi nije od pomoći. Što ću učiniti s glavnom protagonistkinjom, hoću li je staviti pod tračnice ili survati u avionskoj nesreći? Neću, Sadisto, ne boj se. To čine muški pisci, kojima najednom dosadi snaga njihovih prikazanih žena, izrastu od nevinašceta u prgave Lolite, Emme, Ane, i moji ti ih pisci strovale, izlude, pomrače im duh ili im nametnu moralistički izbor samoubojstva da njime toboš, poravnaju račune sa svijetom, da ga liše sebe, onog najboljeg u njemu uostalom, pa da se
mediokriteti i dalje udobno meškolje u svojim sivim i suvišnim sudbinama.
Promisli, što može moderna Christine, s iskustvom svoga života, s filigranskom finoćom svojih nerava, s oštrinom svoje leće? I dalje sjediti po ženskim alijansama ili iskati semitsko porijeklo u svojim kosama? Zamišljaš li je kao dokonu revolucionarku na odmoru, u predahu među dvjema revolucijama, onom weimarskom i onom kremaljskom? Je li kadra napustiti sve, kao u onoj arsenovskoj šansoni, i smrzavati se u jednom od onih preljubničkih prenoćištava, u motelu uz cestu? Ili gristi nokte dok joj dragi surfa na ručnom laptopu ili fućka u kupaonici, brijući se? Nije li takav ishod odviše trivijalan, i sasvim nemoguć za tvoju i moju Christine? Ili, možeš li je zamisliti u nekom happyendu u kojem mijenja pelene i izučava dječji osip u priručniku «Sve što trebam znati o svojoj bebi»?
Ne boj se moj Sadisto, ništa se od ovoga neće dogoditi Christine, neće joj pasti ni vlas s glave, neće zadobiti udarac ni u pleksus ni nad Venerin brijeg, tamo gdje je najtanja. Nitko joj više neće uzeti moć rasuđivanja, niko je oklevetati. Dovoljna je ona sama sebi da se svakodnevno stavlja na probu pred zrcalo, da se kritički mazohistira kao neki praktični kršćanin, svake večeri pred spavanjem, je li učinila kako valja, je li postupila dobro. Neću je, ni kako njoj omraženi Ameri kažu, ostaviti otvorenom, da joj ne zaklopim stranicu, kako bi u nekoj novoj knjizi mogla izrastati iz sebe. Jok, i to mi se čini premalim formatom za moju Christine. Jednostavno ću je tautološki zatvoriti u njene pričine, u tekstove njene, uz himere, za ono malo poezije što je još čuva pod krilima, naizgled anđeoskima. I neću joj dopustiti da uzleti, a ne, nikad više. Lišit ću je i zaljubljivanja, i opijanja i otrežnjenja. Pažljivo ću je obrisati od svih iluzija u koje se potapala, roneći katkad preduboko. Preobrazit ću je lijepo u jednu od onih dozlaboga dosadnih Evropljanki što dobro poznaju sve članke zakona, ustava, sve statute, i reagiraju ažurno, dok si rek'o keks. Dat ću joj hladni razum, prosvijećenost i ateizam u ruke, pa nek njima mlatara koliko hoće: već je vidim kako računa koji je joj kredit najpovoljniji za stan, kako prelistava oglase s rabljenim automobilima, kako namješta plinsko kuhalo, jer se bolje isplati. Ostavit ću je njenim prvim sjedinama koje ponosno izlaže, bez želje da ih prekrije bojom, njenim borama koje nikad ne pegla, ni kremama ni masažama. Posjećuje samo dvaput godišnje zubara, i jednom ginekologa.Otkačila je psihoterapiju i istočne i zapadne divane. Smanjila je i dozu svojih lijekova na minimum, a one za spavanje sasvim je odbacila. Ne vozi bicikl samo zato što je prosvjećenija od Nizozemke, i neće da joj se ženstvenost nažulja. A i gradić joj je manji od Amsterdama, sve riješi pješice. Muškarci je ne zanimaju, premda nije istorodna u želji. Na sve gleda s nekom hladnom strogoćom okulista, koji je vidio već toliko blefera. Nećeš je naći ni u jednom savezu ili udruzi, ne brani ljudska prava, feminizam, ni različite i drugojačije. Ne bori se ni protiv siromaštva. Nema ni životinje u stanu. Od svega je kao kapric zadržala pravo da nosi samo prirodne materijale, od veša do kaputa ili čizmica i torbi. Jede meso, nosi rekoh, kožu, ne vjeruje u Ujedinjenu Evropu, smatra je Četvrtim Reichom, no ni zbog politike se više ne jedi. Jednostavno, brate moj mili, Sadisto, spopale su je njene srednje godine u kojima je više ništa ne iznenađuje, u kojima ni ona više nikoga ne iznenađuje. No, nije sasvim bez duše: još zapaža miris lipa što je podsjećaju na one u Njegoševoj kad je bila mala, ili čuje slavuja kako u cik zore biglišući oglašava novi dan. Zapahne je i miris cimeta iz stogodišnje prizemnice u kojoj malo mlađa vlasnica savija štrudl od trešanja. Sjeti se tada i vitraža katedrale St. Andre i pljuštanja orgulja u njoj kao objave prisustva božjeg na zemlji. No, pomeneš li joj samo jednom riječju fanatizam, gasi radio ili se premješta u dubokoj stolici s koje piše, podnimljenih nogu. Mrski su joj i mnogi teorijski nosevi, i čita ih samo zato da bi ih poslije, u svojim radovima, u marginama tek, mogla sasjeći. Treba li reći da ne vjeruje više nu i u prijateljstvo, i da onaj kratki espresso ispija sama u pubu uz rijeku?
Pitaš se, kako podnosi takav život naša Christine, kako ne pukne, kako se ne pobuni? Ne, dragi Sadisto, ne trudi se, nećeš je ničim zbuniti više. I da padneš pred njom ničice, i da zapomažeš kao bespomoćnik, ništa ne postižeš. Zijevnula bi, napravila par koraka do trokrilnog prozora i spustila roletu. Samo još prije lijeganja treba dobro oprati zube, ispljunuti ispirući, sav talog neizgovorenih riječi i namjestiti se tako u postelji da Sveti Petar Čudotvorac Cetinjski, iz rama Dimitrijeve slike, lijepo motri na nju, dok spava, dok sniva, dok snuje...
Epilog
Posljednja scena u drami kojom se sumira ili komentira njena radnja; završni dio drame, ili dodatak uz veće prozno djelo, u kojem se pisac osvrće na ono što je ispripovjedao, dajući mu smisao.
Ima li Christinina priča, Sadisto, epiloga? Ima li i ikakva naravnoučenija? Može li se išta naučiti iz njenoga iskustva? Osim, mon cher Sadiste, da je sve iskustvo, a iskustvo sve. Baš kao u onom starom slavenskom značenju te riječi, očuvanom u ruskom jeziku, gdje iskustvo znači umjetnost.
Nećemo reći da je Christine svoj život predala umjetnosti: prerano je shvatila i kratkoću pamćenja književnosti, i njene slabe ishode, i neuvjerljive rasplete. I sve veću udaljenost od života njenu, baš na mjestima gdje se čini da ga podražava . Ili podržava. Ništa od toga ova djevuška nije prihvatita. Pripitomila je u sebi nadarenu zvijer stvaranja, i zatomila sebe, naizgled sasvim. Potom se uplela u trice trivijalnog: i štaviše, u njemu nalazi utjehu. Kad lonac plava uljana boja škura neke starije primorske kuće podsjeti je na prelive te nijanse u djetinjstvu i sve inačice u boji modre galice viđene ikad po turskim nahijama, njoj načas ponestane daha. Ili kad razapeta bjelina posteljine u nekoj avliji podnimlje se na vjetru, pomisli na jedrenjak
koji joj je sav sublimat ljudskog umijeća gradnje i plovidbe, i na to kako nikad na njemu nije brodila, sjeti se jedinstvenih suvenira jedrenjaka u boci ili samo od najfinijeg drveta izrađenih maketa, koje njeni drugovi, neostvareni pomorci ili slikari drže po komodama svojih spavaonica.Tad pomisli na srodnost i jedinstvenost ljudske prirode. I biva joj utoliko lakše pri duši, jer eto, ne voli samo ona jedrenjake, i nije samo ona željna jedrenja.
Ovaj tekst što ti je bio pred očima, možda je samo svitak pisama za takvo brođenje, ili samo drugačiji, ženski, brod u boci. Tako ga poimaj, tako ga udiši. I ne opijaj se bez nužde, osim za ono nužno uljuljkivanje prije sna...