Stav da umjetničko djelo posjeduje samodovoljnost, nužno zanemaruje ili potpuno odbacuje autora, da tvorac djela nije tvorac više nego onaj kojeg umjetnost tek nenajavljeno posjećuje, potkrada i daruje, napušta, podmećući se kao nesiguran ali i neodoljiv oslonac koji nepovratno unosi nemir, iako se ne mogu smatrati novinama u shvatanju umjetničkog djela niti samog autora, kao ni u potpunosti opovrgnuti ili potvrditi, iz domena prećutnog ili samo mogućeg opažljivo pretočiti u dominantni okvir ličnog - kao autorovog - samopostavljanja u odnosu prema stvorenom - kao sopstvenom - djelu, ustupak je prema umjetnosti koji zasigurno rijetki još čine, a među njima i Mehmed Begić.. Poezija ovog autora stoga potrebuje istrajnog čitaoca, spremnog na traganje, spremnog da preduzme mnoge od koraka koje i autor pravi da bi došao do same poezije, pa i obrnuto, da bi je se oslobodio kada nastane.

Početak čitaočevog upoznavanja sa Begićevom poezijom praćen je izvjesnim lutanjem. Nakon koautorskih knjiga, «L'Amore Al Primo Binocolo» (Brescia, 1999.; sa Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem, Veselinom Gatalom) i «Tri puta trideset i tri jednako» (Mostar, 2000.; sa Ćišićem i Tomašem), tek ublaženoj nenaviknutosti čitaoca na takav oblik zajedničkih poduhvata pridodato je novo iznenađenje, odsustvo jasne povezanosti autora i poezije u knjizi «Film» (Mostar, 2001.; sa Lukaszem Szopom). No, taj put svojevrsne prepuštenosti poeziji bez autora prekida se prvom samostalnom knjigom Mehmeda Begića «Čekajući mesara» iz 2002. godine. Nastavak upoznavanja Begićevog djela u odsustvu dileme ko stvara samo prividno je time olakšan, jer u pitanju je formalnost koja može umiriti razum, ali ne i nekog uvesti u poeziju.

Jedna od pjesama koja ponajviše nas približava vratima razumijevanja dosadašnjeg Begićevog pjesništva, pa i odškrinutim ih drži, jeste:

KIŠA JE PRESTALA
I TO MI NIŠTA NE GOVORI

Ovo su dani samospoznaje
A od toga ne vrijedi bježati
Samo treba
uroniti duboko u sebe
tamo naći sopstvenog klona
uhvatiti ga za vrat
i onemogućiti mu disanje

Pojavnost, sva čulna datost, sinonim je za poznata mjesta, mjesta fizičkog susreta čitaoca i autora, autora i već nastale pjesme, ali i mjesta koja svoju vrijednost crpe iz onog što izmiče oku posmatrača i postaje nedostupno njegovom dodiru. To su mjesta sklizavanja u unutrašnji svijet čija sila ne dopušta odustajanje u zahtjevu koji postavlja za sve dubljim poniranjem u nekazanost i ostvarenju napora da se ono u riječi prevede. Ali riječi koje tu će biti emocija radi, kao što se i mjesta potvrđuju sjećanjima ili snovima koje podstiču, vrijeme trenutkom, mi neposrednošću. Neminovan ishod takvog poziva jeste buđenje poezija kao imperativno stvari srca, njegove melodije koju nije lako, ali je potrebno osluškivati.

Pjesma «Kiša je prestala i to mi ništa ne znači», zajedno sa ostalima koje čitamo u novom broju Balkanskog književnog glasnika, predstavlja izbor iz nove Begićeve knjige «Pjesme iz sobe», koju će uskoro objaviti takođe nova izdavačka kuća «Utopija» iz Splita.