|
Tamo gdje nas nema najbliži smo.Tamo i za tamo
dišemo,
dok ispitivajući jug i sjever ( jer zapadu i istoku već nije lako
),
pokušavamo prestići zrak, svojim bivstvom utvrditi,
ima li nama sličnih, ima li čuvara na kraju naših dužina
ili te sražarnice leže osamljene, a oni kojih nema,
misleći na njih, troše se u svojoj nervozi.
Jedna takva, poznata, bijeli se na vrhu najvišeg kamena.
U svojoj crvenoj treptavosti svjetlo nas upozorava na prazno.
Unutra, stolica još topla iako je zrak čist. Daljine dijele.
Dijele na dvoje. Jedno je uvijek uz drugo.
__________________________________________________________________________
Noga započinje svoje ( cruising ). Ona za razliku od drvenih trokutastih
sjena nad morem potiče iz kamena i ispisuje plamenu cestu. Da
bi pristupila, njena veličina očekuje podatnost topline, pa svojim
ostvarenjima frca i škripi. Protagonist procesa je zemlja koja
se posebno naručuje iz Hollywooda i kojoj nadnaravno lijepe glumice
prodaju svoju dušu. Noga? Ona se ne oduševljava tekućim bijelim
srebrom. Ona zna da intezitet iskre leži u njoj. Na kraju puta,
iza nje nekome ostaje zbrka škrgi. No njoj, samo živi sjaj.
zima 2005.
___________________________________________________________________________
Kad zavrtim prazninu šalice, ona se još okreće dok je nosim na
drugi kraj sobe.
Iznad nje se puši.
Uskoro će se i piti.
Kad se voda vrti, ona
se i dijeli. Napokon je vidim.
Dok je sanjam oko glave,
u glavi ona broji neke modre ljude i uz obalu njihova
bijela staništa. Pod vodom nešto cvili. Otok se to javlja.
Sjetio se da je sam.
U samoći masivan.
Otok
je iskra usred mora.
To se zove pojava!
U dnu mora on je vezao
konjski rep gumicom sa placa
i svake je noći sve dalji obali.
On titra i galopira,
bježi tuđem moru i tuđim ribarima.
S obale plamti pod sadrenom
rukom jahača i mjesto crvene
plaže žare mu se udarci pod bičem,
a otok se smije, smije i smije! |
