Osobe:

Kupac,
Starac

(Zvuk ulice, automobili trube, tramvaji zvone, gužva uobičajena na završetku radnog dana. Čuje se biranje telefonskog broja, potom zvono i onda snimljena poruka na sekretarici.)
KUPAC: (dok telefon s druge strane žice zvo-ni) Hajde, hajde, samo nemoj biti doma, molim te! Bože, samo da ne bude doma!
(Čuje se snimljena poruka:)
SEKRETARICA: Ovo je telefonska sekretarica na broju 3657 223. Molimo vas da nakon zvučnoga signala ostavite vašu poruku. Hvala.
KUPAC: Hvala Bogu, nije još stigla! Sigurno bi našla svu silu argumenata da me odgovori od ovoga. (Pritisne tipku za snimanje, začuje se zvuk signala na sekretarici.) Draga, slušaj ovo: “Yugo skala 55, skoro 90. godište, četvera vrata, šibedah, malo vožen, cijena prema dogovoru.” Što kažeš? Ovo je idealno. Baš za nas! Oprosti, malo ću kasniti… Idem vidjeti taj auto. Mi-slim, ako to nije to, neću ga kupiti, možeš imati povjerenja u mene. Mislim, znam da se ja ponekad, dobro, da se često znadem zaletjeti, ali ovoga puta neću, vjeruj mi! Dolazim skoro! Vidjet ćeš, bit će to kupovina snova, njušim to. Pusica! Bok!
(Prekida vezu. Čuje se jednoličan zvuk signala.)
Njušim to… Ako Ivani kupim auto, neću više morati visjeti u kući po cijele dane. Ona će biti samostalna, mo-bilna. A i ja ću ga valjda ponekad voziti. Dobro. Sve mi se čini da je u pitanju nekakav starac kojemu auto više ne treba. Malo vožen… A možda ga je žena vozila. To bi moglo biti loše. Možda je udaren. No ako je limarija loša, važan je motor. Vidjet ćemo. Idem pozvoniti. Samo da sam prvi. Želim taj automobil, jednostavno ga želim!
(Glazbeni prijelaz. Zvono na ulaznim vratima.)
KUPAC: Dobar dan.
STARAC: Dobar dan, izvolite?
KUPAC: Radi oglasa. Niste ga valjda već prodali?
STARAC: Ah, za auto. A, ne,ne. Izvolite, uđite.
KUPAC: Znači niste ga još prodali. Znate, bojao sam se. Mislio sam, ja radim, a drugi možda ne, pa ako zakasnim, a ponuda mi izgleda baš onako kako sam mislio, mislim, kako meni treba. Auto kakav sam odlučio kupiti. Mogu li ga vidjeti?
STARAC: Odmah, ali prvo izvolite sjesti. Moramo se prije toga barem upoznati. Jeste li za nešto žestoko?
KUPAC: Ne bih, hvala.
STARAC: Ali jednu rakijicu, domaću, to može, zar ne?
KUPAC: Ne, ne bih, ja…
STARAC: Ali za zdravlje. Malkice, može?
KUPAC: Dobro, ali posve malo, prst…
STARAC (toči): Liječi sve, samo ne i moj dijabetes…
KUPAC: Šećeraš ste?
STARAC: Veliki. Evo, pokazat ću vam nalaze.
KUPAC: Znate, ja bih radije da mi pokažete isprave od auta.
STARAC: Vidite, ovo su vam nalazi od krvi. Vidite vi kako je meni taj šećer vi-sok. To vam je strašno, i to samo ta-ko, stvorilo se iznenada…
KUPAC: Pa da, obično je tako, nego auto…
STARAC: Uvijek bolest čovjeka dohvati kad se najmanje nada, kad misliš da je sve u redu, a kako sam se češao, to nije bilo za gledati, evo još imam ožiljke, pogledajte!
KUPAC: Nemojte, molim vas!
STARAC: Vidite vi te ogrebotine, ja vam to nisam mogao izdržati, a stalno me je svrbjelo i to posvuda…
KUPAC: Da, zaista strašno, ali moja žena, ja bih sada stvarno morao…
STARAC: Po cijelome tijelu i tamo gdje se čovjeku neugodno češati, tamo još jače, a tek žeđ! Ali sada je još gore, sada vam stalno moram primati te injekcije, a ja vam to najviše mrzim u životu, te injekcije, kada te netko pika, ta igla, to je nešto strašno vjerujte mi! A još moram stalno biti na dijeti, i to ne bilo kakovoj već strogo propisanoj. A znate li vi koliko onda to košta? Eto, ja i moja Regica, mi gladujemo otkako sam ja tako teško bolestan jer te naše mirovine, to vam je, uostalom ma znate, pa čitate novine, sve vam je jasno, zar ne?
KUPAC: Priznajem, sve je to strašno i meni vas je jako žao, ali, doista, žena me čeka…
STARAC: Pa kud ste navrli? Eto, još ni rakijicu niste popili.
KUPAC: S posla sam, još nisam jeo, a vi ste mi natočili punu čašu. Tko će sve to popiti!
STARAC: Ali dobra je, zar ne? Pijte!
KUPAC: Dobra je, dobra. Nego recite mi koliko košta…
STARAC: Ne prodajem je. Imam još svega dvijetri litre.
KUPAC: Nisam mislio na rakiju, nego na auto. Kolika mu je početna cijena?
STARAC: Nema početne cijene.
KUPAC: Kako?
STARAC: Cijena je fiksna. 1000 eura.
KUPAC: Ali u oglasu ste napisali da je cijena prema dogovoru!
STARAC: I je prema dogovoru. Tako sam se ja dogovorio sa svojom ženom.
KUPAC: Ali…
STARAC: Nema ali. Moja Regica je već isplanirala kako će potrošiti taj novac. Do posljednje lipe. I ako spustim cijenu, Regica će morati odustati od planiranoga, a onda jao meni! Znate kakve su žene kad stanu prigovarati!
KUPAC: No, to znam.
STARAC: Dobro, sada kada smo se dogovorili oko cijene, to valja i zaliti. Evo još jedna čašica…
KUPAC: Ne bih…
STARAC: Samo pijte! Grijeh je odbiti.
KUPAC: Ali samo pola čašice…
STARAC: Nećete valjda pola. Pola čašice je kao pola čovjeka.
KUPAC: Ali ja bih sada zaista volio vidjeti auto. Znate, s posla sam, pa sam još svratio u banku, a kakva je tamo bila gužva…
STARAC: O gužvi mi ne morate ništa govoriti. Zamislite, ja čak i po dva sata znadem čekati za onu svoju crkavicu od mirovine, a imam ravne tabane, pa iskrivljenu kralježnicu, vidite me, kao paragraf, ne mogu stajati, noge mi postaju olovne pa…
KUPAC: Znate, žurim, a i gladan sam…
STARAC: I ja sam. Zato i prodajem auto, iako mi se srce cijepa zbog toga. Ali jesti se mora. Kraj praznog želuca senti-menti odstupaju. Da budem iskren, jedva čekam da kupite auto pa da mogu kupiti hranu.
KUPAC: No, pa nije valjda do toga došlo?
STARAC: Što da vam pričam! A znate kako sam ja vezan za taj automobil. On je meni sve. Ja uopće ne znam kako ću bez njega. Dovoljno je, ma dovoljno je da ga samo pogledam pa da osje-tim onaj divan unutrašnji mir. Znate, kada njega pogledam, onda ipak po-mislim da nije sve izgubljeno, da sam ipak netko, jer čovjek bez automobi-la, on je nitko. Kada ovisi o javnome prijevozu, on je nitko…
KUPAC: Joj, nemojte mi samo pričati o tram-vajima jer ako vam ja počnem pričati koliko meni treba do posla, a zgradu vidim s prozora. Ali kada krenem tramvajem, pa još moram presjedati… Ne, bolje da vam ne pričam, vama se barem još ponetko digne u tramvaju, a meni, stoj pseto i pati!
STARAC: Eto, a ja sam ipak nešto postigao u životu. Kakav je, takav je, ali je moj. Ja ga imam, a sada ga se moram od-reći, moram ga dati. On je neprocje-njiv, ja vam ga naprosto poklanjam…
KUPAC: No, pa dajte sad, pa ne dajete ga baš tako ispod cijene. 1000 eura ipak nije bagatela.
STARAC: Vidim ja da vi mene uopće ne slušate. On je meni od neprocjenjive vri-jednosti. Meni! Što je meni 1000 eura ako gubim ono najvrednije u životu!
KUPAC: Bit će njemu sasvim lijepo i kod mene, dajete ga u dobre ruke, to vam obećavam…
STARAC: Odakle ja znam da vi imate dobre ruke?
KUPAC: Ovaj...
STARAC: Možda ste prekupac pa želite zaraditi na meni?
KUPAC: Auto kupujem za sebe, to jest za ženu. Znate, očekujem za četiri mjese-ca prinovu pa kupujem auto. Da mi žena bude mobilnija.
STARAC: Prinovu? Što to odmah niste rekli? Čestitam! Popijmo u to ime! Znate, ja volim djecu. To je vama prvo di-jete?
KUPAC: Da, koliko ja znam. (smijeh) Ali ne i zadnje!
STARAC: Čestitam! Bacili ste se na demografsku obnovu. U ova teška vremena.
KUPAC: Teška su, teška. Ne možete više imati ni ljubavnicu ako vam žena ne radi. (smijeh)
STARAC: Vidim da ste šaljivac. Odmah sam znao da ste vi dobar čovjek. Ma, čim sam vas vidio, rekao sam sebi: “To je pošten čovjek, radišan. Baš onakav kakav sam i ja bio u vašim godi-nama.”
KUPAC: Hvala vam na komplimentu. Ja bih sada pošao vidjeti auto.
STARAC: Odmah sam znao da ste vi dobar čovjek.
KUPAC: Pođimo onda vidjeti auto.
STARAC: Ali rekli ste da prije želite vidjeti papire. Vi samo ispijte rakijicu, a ja ću odmah donijeti papire.
(Starac odlazi.)
KUPAC (razgovara sam sa sobom): Malo je zamoran, ali o autu govori kao da govori o najljepšoj ženi na svijetu. Ako ga je tako čuvao, onda ga zaista daje ispod cijene. Čini mi se da će ovo biti uspješna trgovina.
(Starac se vraća, papiri šušte. On vuče papuče po podu i teško hoda.)
STARAC: Tko bi se snašao u svim ovim papirima. Vidite, još imam i upute o uporabi. I to sam sačuvao. Koliko papira! No, tu je negdje. Znate, dugo ga nisam vozio pa mi ni prometna nije dugo trebala, a starost, senilnost, čovjek sve čuva pa onda nikada ne zna gdje mu je što. Ah, evo je, evo, izvolite pogledati!
KUPAC: Ali za Boga miloga, pa ovdje piše da je datum prve registracije bio 19. 3. 1987. godine!
STARAC: Da, i?
KUPAC: Ali vi ste u oglasu napisali da je auto 90. godište!
STARAC: A ne, vi stvari izvlačite iz konteksta. Napisao sam da je skoro 90. godi-šte.
KUPAC: Ali on je osamdeset sedmo!
STARAC: Znate li vi matematiku?
KUPAC: Kakve to ima veze s ovim?
STARAC: Ako znate, onda vam je jasno da se brojevi između pet i deset uvijek zaokružuju na višu decimalu.
KUPAC: Ne razumijem!
STARAC : Mislim da razumijete. Ako je auto 87. godište, kada se zaokruži na višu decimalu, onda je skoro 90. godište, zar ne?
KUPAC : Ma nemojte mi reći. A kako da shvatim ovo?
STARAC: Što?
KUPAC: Napisali ste da je auto registriran.
STARAC: Pa i jest.
KUPAC: Da, do 19. ožujka, a danas je 17. ožujka!
STARAC: Znači da je registriran.
KUPAC: Ali još samo dva dana, čovječe!
STARAC: Jeste li za još jednu rakijicu?
KUPAC: Želim smjesta vidjeti auto!
STARAC: E, jeste nestrpljivi! Hajdemo onda kad baš inzistirate!
(Glazbeni intermezzo. Škripa vrata, hod po betonu. Lavež psa iz susjedstva.)
STARAC: Evo ga, tu je!
KUPAC: Ovo?
STARAC: Da.
KUPAC: Ovo?!
STARAC: Pa valjda poznajem vlastiti automobil!
KUPAC: Ali vi ste napisali da je u super stanju!
STARAC: Pa zar nije? Za svoje se godine super drži.
KUPAC: Ma ni limarija se ne drži za njega! Sva je rascvjetana!
STARAC: Staračke pjege, što ćete.
KUPAC: No, sve jedno ljepše od drugoga.
STARAC: Ipak godine rade svoje.
KUPAC: A motor? Kako su godine djelovale na njegov motor?
STARAC: Kao nov je. Još da ima sportske gume…
KUPAC: Mogu si misliti!
STARAC: I ja si to često zamišljam…
KUPAC: Da, prema oglasu mi se čini da vam je zamišljanje čest hobi.
STARAC: Znate da sam u Glasu umirovljenika objavio jednu priču. Pokazat ću vam.
KUPAC: Nije potrebno. Već sam pročitao jedan vaš tekst u kojemu ste pokazali doista briljantnu maštu.
STARAC: Priča je baš govorila o utrkama sportskih automobila. Ja vam obožavam trke. Kada pomislim na tu brzinu, tu divlju vožnju, tu opasnost… Evo, i sada sam se sav naježio…
KUPAC: A motor?
STARAC: Motor?
KUPAC: Vrlo rado bih vido motor, ako se slažete.
STARAC: Ma ja vas potpuno razumijem. Vi ipak želite vidjeti. Ne može se sve na povjerenje. Ali ne biste li ovoga puta ipak mogli samo vjerovati?
KUPAC: Kako vjerovati?
STARAC: Znate, kako da vam kažem? Kako mi je istekla vozačka, auto je bio dugo parkiran pred kućom, a znate, djeca, koliko god im ja govorio, svojeglava su. I tako jednom, udarili su loptom u haubu pa se sada hauba više ne može otvoriti.
KUPAC: Ne može se otvoriti?
STARAC: Vjerujte mi na riječ, ali motor je zaista sjajan, kao nov, vjerujte mi…
KUPAC: Rado bih, ali koliko vidim, poklopac je ipak malo otvoren.
STARAC: Zbilja?
KUPAC: Čini mi se da ga samo treba malo jače povući prema gore…
(Kupac povlači stenjući. Poklopac motora cvili dok se otvara.)
Evo, digao sam ga!
STARAC: Svaka vam čast! Dobro je kad je čovjek zdrav. Onda je pun snage i vjere. Meni ovako bolesnom već je dosta svega. I najmanji napor pričinjava mi veliku teškoću. Odustanem od svega i prije nego što pokušam. Blago vama mladima.
KUPAC: Koliko vidim, barem je tu!
STARAC: Zar ste mislili…? Vi ste mislili da ja vas želim prevariti? Ja, jedan jadan bolesni starac!
KUPAC: Imate li ključ od auta?
STARAC: No, sada ste me razočarali. Ma ne samo razočarali, sada ste me uvrijedili!
KUPAC: Želio bih upaliti motor i malo provozati auto, jedan probni krug.
STARAC: Ni slučajno!
KUPAC: Molim?
STARAC: Ako piješ, ne vozi!
KUPAC: Vi se šalite.
STARAC: Pili ste. Pune dvije čašice rakije.Ne želim da vam oduzmu dozvolu.
KUPAC: Ma što se vas sve to tiče! Ako se to dogodi, to će bi moj problem, a ne vaš!
STARAC: Što će vam auto ako nemate dozvolu?
KUPAC: Imam je! Uostalom, kako da budem siguran da auto vozi, ako ne upalim motor!?
STARAC: Motor možete upaliti, samo ne možete voziti u pijanom stanju.
KUPAC: Ma ja valjda i jesam pijan kad još uvijek pokušavam kupiti ovaj auto!
STARAC: Hajde, evo vam ključevi, kad baš hoćete! Danas nema ni malo poštenja ni povjerenja na svijetu. Vi mladi, vi uvijek mislite da vam netko radi o glavi. Hodate po svijetu kao da ste ga sami i stvorili, kao da vrijeme počinje od vas. Evo vam ključevi pa radite što hoćete!
KUPAC: Samo bih ga upalio, ništa više.
STARAC: Rekao sam – radite što hoćete. Samo pazite! Sjedalo malo potone kada sjedate.
KUPAC : Vi ovo zovete malo, gotovo sam na podu.
STARAC: Tako je oduvijek. Tvornička greška.
KUPAC: A što je ovo? Ova rupa pored mjenjača?
STARAC: To vam je šibedah.
KUPAC: Šibedah se nalazi na krovu, a ne…
STARAC: Jedan je na krovu, ali ovo je stereo.
KUPAC: Stereo?
STARAC: Poput zvučnika. Dvije rupe sa suprotnih strana.
KUPAC: Ovo je previše!
STARAC: Dobro, dat ću vam popust. 900 eura. Pošteno?
KUPAC: Pošteno? Još pitate je li pošteno? Ovo nije za vjerovati!
STARAC: Ali sve se to dade popraviti. Spretne ruke, mladost, što je to za vas…
KUPAC: Da vidimo da li taj motor uopće radi.
STARAC: Radi kao urica!
(Kupac okreće ključ, pokušava upaliti motor, ali ne uspijeva.)
KUPAC: Ne pali! Znao sam.
STARAC: Pali, ali samo kada ima benzina.
KUPAC: Nema benzina! Zar ni kapi?
STARAC: Benzin vam je dodatna oprema.
KUPAC: Molim?
STARAC: To vam je kao kasetofon. Kaseta se posebno kupuje. Ako baš inzistirate na benzinu, tu je kanistar, pa možete poći kupiti benzin.
KUPAC: Molim?
STARAC: Crpka je ovdje blizu. Iza ugla lijevo pa desno ulicom …
KUPAC: Ja ne mogu vjerovati! Sada ćete još reći da ni akumulator ne radi, da svjećice treba promijeniti, da su gume za baciti jer sve to može biti dodatna oprema, zar ne?
STARAC: To je u redu, ali mali su problem peta vrata…
KUPAC: Ni ona se ne mogu otvoriti?
STARAC: Bez problema se otvaraju. Jedino se ne mogu zaključati. Znate, moja je Regica otvarala prtljažnik, a kako je ona, ovako, malo jača, pukao joj je ključ pa se ne da zaključati, ali ionako vam ga nitko neće otvarati.
KUPAC: Hoće! Moja Iva za kolica.
(Otvara prtljažnik. Čuje se škripa zahrđalih opruga.)
Ali... vrata ne stoje u zraku. Amortizeri strše.
STARAC: To vam nije nikakav problem. Vrata uvis pridržavate jednom rukom, a drugom stavljate stvari.
KUPAC: Ali ne i kolica. Pa nisu lagana. Znadu težiti i po nekoliko kilograma. A što je ovo, rupa? I tu imate ventilaciju, u prtljažniku, mogu ruku gurnuti kroz nju! Ma ne, ovo nije za vjerovati, znate, ta vam priča ne drži vodu! Vi to možete nekome drugome prodavati, a ne meni, ma vidim ja kako ovdje stvari stoje!
STARAC: Što vam sada smeta ta rupica? Pa ne može vam ništa ispasti kroz nju, osim ako ne namjeravate praviti bazen od prtljažnika.
KUPAC: Ma kakav bazen, o čemu vi to pričate?
STARAC: Pa rekli ste da ne drži vodu…
KUPAC: Ovo je sigurno skrivena kamera! Znao sam! Još od haube! Gdje je kamera? Gdje? Gdje se trebam nasmiješiti?
STARAC: Vi to ozbiljno?
KUPAC: Zar nisam te sreće? Zar ovo nije skrivena kamera?
STARAC: Čekajte, ako se vi meni zbilja kanite dalje rugati, to tako neće ići! Mislio sam da ste ozbiljan kupac, a vi…
KUPAC: Ovakav vam auto nitko pametan neće kupiti!
STARAC: A zašto?
KUPAC: Još pitate zašto? U oglasu ste napisali da je auto u super stanju.
STARAC: Za svoje godine.
KUPAC: Malo vožen…
STARAC: Posljednjih šest mjeseci nije uopće vožen.
KUPAC: To se i vidi.
STARAC: Znate, pa svaki dobar trgovac katkada malo pretjera u reklamiranju vlastitih proizvoda.
KUPAC: Limarija je trula, hauba udarena, žmigavci ne rade, gume su ćelave, kilometar sat je pokvaren, felge su istrošene, sjedala propadaju, rupe u podu, pragovi truli… Jednom riječju, auto je stvoren za groblje.
STARAC: Vidi se da ste sjajan pregovarač. Pravi ste maher u cjenkanju.
KUPAC: Ja se uopće ne cjenkam! Ja govorim istinu.
STARAC: Dobro, spustit ću vam cijenu za još 100 eura. To je sad 800. Ali više od toga ne mogu.
KUPAC: Ne, to nije za mene. Ne mogu ga kupiti. Uostalom, što bi mi žena rekla da dovezem ovakvu ragu doma.
STARAC: Spuštam za još 100 eura. 700, ne mogu ispod toga. To ste valjda od početka htjeli.
KUPAC: Htio sam auto.
STARAC: Vaš je za samo 700 eura. Posve ispod cijene.
KUPAC: Samo bi budala kupila ovakav auto.
STARAC: Ali on je… To je krasan auto… Uz to dobivate, gratis, spužvicu za vjetrobransko staklo. I gumene podloge za pod. I ovaj privjesak. On je već raritet. Skoro ga nitko više nema. Zar ne da je lijep? Original iz tvornice, iz Kragujevca.
KUPAC: Ma ne zanima me!
STARAC: Ako odmah kupite, dobit ćete i ovaj šestinski kišobran.
KUPAC: Što će mi kišobran?
STARAC: Da vam, dok vozite, ne pada kiša jer… šibedah se ne da zatvoriti. I sve to dobivate za istu cijenu. Za 700 eura. Naravno, ako odmah kupite.
KUPAC: Pa, nije ovo TV prodaja!
STARAC: I nije. Ovo je istinska prilika. Bez varke. Bez muljaže. Totalno pošteno. Zar nije?
KUPAC: Ne.
STARAC: I to je vaša zadnja?
KUPAC: Ovo je bio čisti gubitak vremena.
STARAC (tužno): Dobro. Zadnju sam trunku energije potrošio trgujući s vama, a sada opet nemam ništa. Čak ni za hranu.
KUPAC: Žao mi je.
STARAC: Neka vam ne bude. Niste vi krivi što sam ja dijabetičar, a već dva dana nisam ništa okusio…
KUPAC: Ali morate jesti.
STARAC: Ni inzulina više nemam.
KUPAC: Zar nemate ni zdravstveno?
STARAC: Imam, ali nemam za participaciju. Nego, to je moj problem, vi nećete kupiti auto i ja tu ne mogu ništa.
KUPAC: Žao mi je. Morao bih poći.
STARAC: Niste vi krivi što ste vi mladi, a ja star, što se vi još možete pobrinuti za sebe, a ja ne mogu, što za vas još ima nade, a za mene više nema ni-kakve. Dan prije ili dan kasnije, svejedno moram umrijeti od dijabetesa, od gladi ili od starosti, posve je svejedno. Vas ne mora gristi savjest radi toga. Vi niste ni za što krivi.
KUPAC: Čekajte…
STARAC: Vrti mi se u glavi.
KUPAC : Nekako mi je neugodno. Ali hoće li vam pomoći ako vam dadem sto kuna? Hoće li vam pomoći bar danas?
STARAC: Eto na što sam spao pod stare dane, da mi dobri ljudi udjeljuju malo milostinje! Hvala, prisiljen sam primiti. Što ćete, takav je život.
KUPAC: Sada ćete barem moći jesti.
STARAC: Da, hvala vam najljepša.
KUPAC: Sada bih zaista morao krenuti.
STARAC: To je u redu…
(Glazbeni prijelaz. Kupac izlazi na ulicu, ptice cvrkuću, auti prolaze, ljudi čavrljaju, zveket šalica iz obliž-njega kafića.)
KUPAC: Ovo je bila prava noćna mora. Moram sjesti, moram negdje popiti kavu.
(Sjeda u kafić. Čuju se zvukovi iz kafića. Kupac razmišlja.)
Kakav život. Ovo mi nije trebalo. Kako ljudi danas žive. A tako se trudio. Baš mi ga je htio uvaliti. Tko bi trebao takav automobil? Što bi mi Ivana rekla? Ubila bi me. Dobro da nisam popustio sentimentima. Jadan čovjek. Na što su ljudi spali! Udijelio sam mu milostinju. On živi od milostinje. Zar nema djece? Zar se nitko ne može pobrinuti za njega? Dao sam mu sto kuna. Vrijeme je da pođem kući. Ali kad Ivana čuje za ovo! Možda sam ipak trebao pomoći tome čovjeku. Tako se trudio. I počastio me rakijom. Valjda drugo i nema. A ja sam ga još i vrijeđao. Ako bih kupio taj auto, možda bih od dva mogao sklopiti jedan dobar. Barem bih znao da su svi dijelovi ispravni kada bih od dva auta složio jedan. A koliko bih tek njemu pomogao. Ivana bi mi isto to rekla. Ljutit će se na mene što ništa nisam poduzeo, a ljutnja škodi trudnoći. Sigurno će se ljutiti što sam samo onako bahato izvadio tih jadnih sto kuna iz novčanika i zatvorio mu usta. Ništa nisam poduzeo. Mogao sam ga barem pitati mogu li mu još kako pomoći. Ivana će se ljutiti na mene i to s pravom. Idem. Idem natrag. Ponudit ću mu 300 eura. To bi mu ipak nešto značilo. Idem, idem natrag.
(Glazbeni prijelaz. Zvono na vratima. Šljapkanje starčevih papuča. Starac prilazi vratima.)
STARAC: Još jedan kupac. Ovo je sedmi danas, Regice, sedmi danas?
(Još jednom zvono. Starac otključava.)
STARAC (dovikuje): Evo, evo, otvaram. (za sebe:) Nije loše, sedmi, nije loše… (Otklju-čava vrata. Iznenađeno:) Vi ?
KUPAC (samozadovoljno): Predomislio sam se.
STARAC (iznenađeno): Kako?
KUPAC (trijumfalno): Kupit ću auto!
STARAC (već iznervirano): Molim?
KUPAC: Kupit ću ga.
STARAC (s gnušanjem): Tu olupinu?
KUPAC (s nevjericom, ali uporno): Vama treba novac, a ja ću od dva loša automobila napraviti jedan dobar.
STARAC (odrješito) Ne može!
KUPAC: Što?
STARAC (ljutito): Što vama pada na pamet?
KUPAC: Nije mi jasno…
STARAC (lukavo): Ne dopuštam vam da napravite takovu glupost.
KUPAC : Vi meni ne dopuštate?
STARAC: Tako je. Vi ćete uskoro dobiti dijete, zar ne? I vi biste se usudili voziti to malo, bespomoćno biće u toj podrtini? Ako ste vi ludi, ja nisam!
KUPAC: Rekao sam vam da bih od dva napravio…
STARAC: Od zla na gore! Govorite kao zaluđeni pubertetlija. Taj auto je za otpad, a ne za cestu. Što mislite, zašto već šest mjeseci stoji u mojoj garaži? Šest je u mojoj, a koliko je još stajao na ulici dok ga ja nisam pokupio!?
KUPAC: Kako pokupili? Zar to nije vaš automobil?
STARAC: Sada je moj, ali prije šest mjeseci je bio olupina za otpad. Uvjerio sam prijatelja da mi ga prepusti. Znadete, moja Regica uvijek kaže da ja imam zlatne ruke.
KUPAC: Znači, kanili ste ga popraviti?
STARAC: Ma kakvo popravljanje! Njega je nemoguće popraviti. U prvo vrijeme sam ga mislio rastaviti i prodati u dijelovima, ali onda sam ga malo bolje pogledao… Pa on se ne može ni u dijelovima nikome uvaliti. Tu je sve otišlo k vragu, odavno.
KUPAC: Zar je tako strašno?
STARAC: Odmah sam vidio da nemate pojma o automobilima. Za cijeli taj automobil mogli biste možda dobiti sto, sto pedeset eura, i to možda za stakla, premda su i ona sva izgrebana. Ma kažem vam, taj je automobil za otpad. Promijenio je desetak vlasnika, imao tri totalke, nitko ga nije održavao, on je smeće…
KUPAC: Ne, ja mislim da vi mene sada želite prevariti. Sigurno vam je netko dao ponudu bolju od moje i sada automobil čuvate za toga kupca. Recite, koliko? Možda se ipak nagodimo. Meni je ipak stalo do toga automobila…
STARAC: A meni se čini da vi mene još uvijek ne shvaćate. Slušajte, ja ne prodajem automobil, nikakav automobil ja ne prodajem.
KUPAC: Ali dali ste oglas u novine!
STARAC: Oglas ne znači da zbilja kanim prodati auto.
KUPAC: Dobro, dat ću vam koliko tražite, koliko god tražite!
STARAC: Čovječe, a što vi mislite od čega ću ja živjeti ako vama prodam auto!
KUPAC: Pa od mojih 300 eura!
STARAC : Ma ni za 3000 eura ga ne bih prodao. Ne dolazi u obzir!
KUPAC: Ali…
STARAC : Zbogom!
KUPAC: Pa vi umirete od gladi! Ja sam vam želio pomoći, želio sam vas spasiti, barem za neko vrijeme…
STARAC: Dajte, prestanite mi dodijavati! Ako vam je zbilja toliko stalo do moga spasenja, možete mi dati još sto kuna i što prije nestati odavde. Uskoro bi ovamo trebao stići novi kupac.
KUPAC (iznenađeno): Sto kuna? (Naglo počinje shvaćati.) Ah da, sto kuna. (rezignirano:) I, koliko ste onda danas zaradili?
STARAC: Gospode, kako ste naporni! Osamsto kuna do sada, ako baš želite znati.
KUPAC : Znači ja sam bio osma budala…
STARAC: Šesta, samo su neki bili darežljiviji od vas. Niste se baš iskazali, da znate…
KUPAC: Zbogom!
STARAC: Zbogom!
(Starac zalupi vratima. Glazba.)