Postoji jedna nevjerojatna priča o «plavim ružama» s kraja Bretonovog manifesta. Koliko se sjećam, tamo stoji: «ovog ljeta ruže su plave». S tom rečenicom visoke intonacije, vrstom pjesničke slike, Breton na neki način zatvara manifest i kroz «sliku» plavih ruža vizualizira nadrealistički program. (Sad mi pada na pamet kasniji Vianov roman «Crvena trava», ali to nije bitno u ovom trenutku.)
Priča se zatim, brzim skokom, seli nekih trideset godina kasnije, nakon drugog svjetskog rata. Tada je cjelokupna svjetska umjetnost – nakon ratne stanke, i stvaranja u mraku atteliera i radnih soba, usred ratnog stupora – prolazila kroz veliku krizu. Radilo se o pokušaju obnove umjetnosti nakon rata, kao i obnove života, uostalom. U tom periodu rodio se zapadni socrealizam (premda naziv možda nije sasvim točan, jer bilo je tu ljudi u pohabanim džemperima s rol kragnama, čuvenih «egzistencijalista»).
Socrealizam je možda čitavo jedno desetljeće zasjeo – «poučen ratnom dramom» - na čelo umjetnosti i zauvijek je uništio. Ovo «zauvijek» pišem u odnosu na to nesretno dvadeseto stoljeće. Zaboravio sam reći da se smatram piscem na prelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće – ali ne posprdno kao što je to jednom rečeno za Aralicu – ne, sasvim suprotno. Devetnaesto stoljeće smatram pravim melemom za svoje rane. Duhovnim utočištem. To prekrasno, još uvijek nedovoljno istraženo stoljeće, zanemareno i prezreno, moja je prava domovina.
Kasnije se taj vulgarni socrealizam pretočio u apstrakciju koja je bila probavljiva upravo onima koji su obnovili umjetnost, a i dijelom lirizirana (mora se priznati). Iako napredna, apstrakcija je bila pogodna, jer se - budući apstraktna - mogla lijepo staviti pod poluge isto tako strogih ideoloških kontrola. Eh, koliko je loših stvari napravljeno u ime zla; ali koliko je tek loših stvari napravljeno u ime dobra!
Bar dvostruko bole.
Apstrakcija je bila pogodna za interpretaciju, onih koji su već dotad interpretirali umjetnost (mogli su sačuvati moralnost svojih interpretacija, razvijati je kao Orwellov Veliki Brat u beskonačnost a da nikad estetski ne pogriješe). Ali ostavimo se apstrakcije, jer ta priča nikuda ne vodi. Baš nikuda. (Osim što su apstraktni slikari napravili puno lijepih slika, koje lijepo stoje na zidovima i slažu se uz namještaj.) Danas na njih nailazim u «ženskim» časopisima i «specijaliziranim» časopisima ili rubrikama za opremu stana.
Dakle, počela je priča o plavim ružama. I te su plave ruže nakon rata izgledale smiješne. Prema priči Radovana Ivšića («jedinog našeg nadrealista») to mu je ispričala najveća češka nadrealistica, mala krotka Toyen. I, nema razloga da mu ne povjerujemo, jer – što se kaže - ako laže koza, ne laže rog.
Dakle, mala Toyen bila se sklonila u Prag, gdje je na tavanu skoro čitav rat skrivala jednog velikog talenta, jednog umjetnika židovskog porijekla, koji je bio rođeni nadrealist, jedan od najvećih. Ali nije ni on sada tema.
I tu u Prag, nakon oslobođenja, u stan male Toyen (koja se tek polako oporavlja od šoka, od ledene ukočenosti rata) stiže crna limunzina, partijski automobil, s pjesnikom pobjednikom koji je došao čak iz Pariza, da opet okupi umjetnike, staru gardu, da izgradi novu Europu. Da stvori novi duhovni pejzaž.
(Nije to ona limunzina, onaj taksi u koji je jednog dana u Beču ušao čuveni Wittgensteinov nećak i mrtav hladan rekao, samo jednu jedinu riječ: «Pariz». Ne to je državni, partijski auto, u kojega je jednog dana u Parizu sjeo jedan pjesnik, tek izišavši iz Ministarstva i rekavši vozaču hladno, samo jednu riječ: «Prag». Nitko nije znao zašto tamo ide. A on je išao na jednu mansardu.)
Točkovi su gutali kilometre. Dakle, stigavši u Prag, iz automobila prekrivenog injem izlazi jedan veliki pjesnik. Veliki pjesnik ledenog srca. Srca koje mu je rat u međuvremenu zaledio. Automobil staje u jednoj sporednoj ulici i pjesnik se penje do mansardnog stana u kojemu obitava Toyen. Popravlja šal, namješta kapu na visokom ispupčenom čelu koje se sjaji na ledenom zraku, kao cepelin na predratnom nebu. Nagovara je da pređe u novi umjetnički pokret, a kad ona iz nekog razloga odbija (nema volje, izgleda, baš za ništa novo, a možda ni čuvene «inspiracije», ili baš neće – iz inata), na izlazu – prema pričanju Ivšića, a da mu je sve to u najstrožem povjerenju ispričala sama Toyen nekoliko godina kasnije – taj pjesnik kaže, vrlo ljut (pa došao je iz Pariza): «Odsad su ruže, samo ruže. Ako to ne prihvatiš, uništit ću te.»
Odsad su ruže samo ruže.
Ruža je ruža.
«Tako je, Paul.»
Točno, Paul. Ruža je ruža.
Nema tu što da se doda ni da se oduzme, Paul. Ruža ko ruža.
Ruža.
Bila je to stara ljubav koja se nakratko pretvorila u mržnju. Ah, gdje su oni doručci na travi kad su goli sjedili u šumi, pušili lule i pričali nadrealističke priče. Gdje je ono Sunce, što se zlatnim zrakama probijalo ispod krošanja i igralo na golim grudima muze poezije. Gdje je ona čuvena Paracelsusova ruža koja se ukazivala samo posvećenima.
Taj pjesnik ledenog srca bio je Paul Eluard. (Jer pjesnici imaju najledenija srca, ponekad)
Uvijek imaju najledenija srca. Pjesnici.
Ledena.
Svi pjesnici – osim pravih pjesnika – uvijek imaju led na mjestu srca. Pazite!
Ovo je sasvim ozbiljno upozorenje!
Pazite se pjesnika, jer malo je pravih, a svi ostali imaju led na mjestu srca. Ili se uopće ne razumiju u gramatiku i pravopis, pa ne pišu. Pazite se. Čuvajte.
Pravi su pjesnici, ili pjesnikinje, kako hoćete, samo oni koji ne moraju uvijek i samo uvijek da budu pjesnici.
Pazite se pjesnika nakrcanih ordenjem, družite se rađe s Prevertom.
Prag je bio hladan i leden te zime, a ruže su bile samo ruže. I nije ih bilo, nigdje te zime, naravno. (Tko je vidio da ruže cvjetaju zimi, kad već više nisu plave.)
I ta zima trajala je dugo. Ruže više nisu bile plave. Ruže su bile samo ruže.
Ovita trnjem u visokoj ruševnoj kuli, Toyen je spavala dugo. Dugo, dugo.
I sanjala stakleno drvo.
Na maglovitom otoku na Seini, usred Pariza, ali kao da se nalazi na Svetoj Heleni usred južnog Atlantika, spavala je Toyen. Dugo. Dugo, dugo. Sama, na kamenom otoku koji je brodio samo kroz magle, što su se znale spuštati na Seinu zimi.
Ali to je sudbina nadrealista. Moramo je prihvatiti takvu kakva jest.
Čekajmo.